Nisam prošao probu u Dinamu, a nakon 24 godine ispravljena mi je velika nepravda
Intervju s legendarnim čovjekom koji je hrvatsku futsal reprezentaciju odveo na Svjetsko prvenstvo koje će se igrati u Uzbekistanu
Hrvatska futsal reprezentacija nakon 24 godine plasirala se na svjetsko prvenstvo koje će se sredinom rujna održati u Uzbekistanu. Jedan od zaslužnijih za ovaj sjajan rezultat bio je i Marinko Mavrović, izbornik Hrvatske. Zdravko i Marinko Mavrović blizanci su koji su obilježili hrvatsku malonogometnu scenu. Tako su braća osvojila prvenstvo Hrvatske sa samoborskim Sokolima 1994. godine, a nakupilo se tu još dosta naslova, posebice s Promet Orkanom. Jasno, braća su i legende malonogometnog turnira Kutija šibica. Osvojili su seniorsku Kutiju 2005. godine s Orkanom te veteransku s Intersportom 2011. godine. S Uspinjačom je bio klupski doprvak Europe 1994. godine. Kao trener bio je izbornik U21 reprezentacije i pomoćnik Mati Stankoviću u A selekciji, prije negoli je postao izbornik U19 reprezentacije s kojom je ostvario povijesni uspjeh osvajanjem srebra na europskom prvenstvu u Latviji.
– Hvala Bogu, uspjeli smo ostvarili plasman na svjetsko prvenstvo. Sada treba pričekati da završi Prvenstvo Hrvatske, onda će igrači dobiti slobodno gotovo dva mjeseca i onda bi krenuli s pripremama za SP. Igrači se trebaju dobro odmoriti jer je sezona bila prilično naporna i stresna. Nakon reprezentativnih utakmica protiv Poljske, igrači su se nakon dva dana odmah vratili u klubove i nastaviti s aktivnostima. U dogovoru s kondicijskim trenerom Marušićem, svaki će igrač dobiti plan i program priprema. Vjerujem da ćemo u dogovoru s HNS-om dobiti 15 dana priprema. Imamo već dosta poziva za prijateljske utakmice. Prihvatit ćemo sigurno gostovanje u Francuskoj jer s njima ne možemo igrati u skupini na svjetskom prvenstvu budući da smo u istom potu za ždrijeb. Zvao nas je Maroko, no s time ćemo malo pričekati jer je Maroko potencijalan suparnik u skupini. Ždrijeb je 25. svibnja – priča Marinko.
Trebao sam ići u Gvatemalu
Kadar za SP?
– Ovaj koji je iznio ovogodišnje kvalifikacije. Tu baš nitko ne nedostaje. Imamo širi popis igrača ako se baš dogodi nekakva ozljeda. Na SP mogu voditi samo 14 igrača i dva vratara, što je po meni prilično loše, to je malo jer imamo puno utakmica u kratkom vremenu. Bila bi dobra opcija da se u futsal uvede pravilo da se popis proširi na barem 20 igrača. Koji su ciljevi na SP-u?
– S obzirom na to da smo u posljednjem, najslabijem potu, moramo vidjeti što će nam donijeti ždrijeb. U ovom se trenutku teško možemo ravnopravno nadmetati s reprezentacijama iz prvog pota, a tu su domaćin Uzbekistan, Španjolska, Portugal, Brazil, Argentina i Iran. U drugom je potu sjajni Kazahstan, koji u svojim redovima ima jako puno Brazilaca, pa Maroko koji će po mom mišljenju biti najugodnije iznenađenje SP-a. To je reprezentacija koja je najviše napredovala. Bit će veliki uspjeh ako prođemo skupinu. Igra se u tri grada – Taškentu, Andijanu i Bukhari. Osobno bih volio igrati u Taškentu, u prelijepoj Humo Areni, koja prima 13.000 gledatelja.
Izbornik ste postali 2020. godine i u četiri ste godine odveli Hrvatsku
Odrastao sam na livadi gdje smo napravili golove i tu smo igrali po cijele dane. Kada su izgrađena prva igrališta u Prečkom, našoj sreći nije bilo kraja
na europsko i sada na svjetsko prvenstvo.
– Na europsko prvenstvo išao sam sa starijom generacijom, a na svjetsko s novom. Nekakav je dugoročni plan da na svjetskoj sceni ostavimo trag 2026. godine.
Stručni stožer?
– Ma prva liga. Tu bih posebno pohvalio Kujtima Morinu. Kakvu on energiju na klupi daje za vrijeme utakmice, to je neopisivo i dragocjeno. On živi futsal 24 sata. HNS nam je omogućio dva fizioterapeuta, videoanalitičara, trenera vratara, liječnika, tehničkog i glavnog tajnika. Tu je i Boris Durlen, alfa i omega hrvatskog malog nogometa i futsala. Ma, sve imamo, sve je kako treba biti.
Kakva su vaša iskustva kao reprezentativca?
– Sve je bilo posloženo da se 1996. godine plasiramo na svjetsko prvenstvo kojem je domaćin bila Španjolska. Igrali smo na kvalifikacijskom turniru u Nizozemskoj i na kraju je ispalo da nam nitko nije rekao pravila. Ispali smo za jedan pogodak. Tada nas Savez nije tako dobro pratio kao danas. U to vrijeme nikoga nije bilo briga za futsal reprezentaciju, nismo imali osobu koja bi nas uputila u pravila i sustav natjecanja. Primjerice, mi smo tu utakmicu trebali namjerno izgubiti s dva pogotka i više pa bismo prošli na SP. S porazom od jedan razlike smo ispali – priča Marinko.
Kako to da niste bili u reprezentaciji na svjetskom prvenstvu u Gvatemali 2000.?
– Duga priča, ne bih se sada vraćao na to. Sigurno da mi je žao što nisam bio član reprezentacije, a godinu prije s Promet Orkanom osvojio sam naslov prvaka Hrvatske. Igrao sam u velikoj formi. No, netko je mislio da ima boljih. Ali, nepravda je ispravljena 24 godine kasnije, ipak ću biti sudionik svjetskog prvenstva, pa makar kao izbornik. Utjeha mi je što sam pet puta igrao na europskim prvenstvima. Mogu se pohvaliti da sam bio strijelac prvog pogotka za Hrvatsku na službenim utakmicama. Posebno sam ponosan na jedinu futsal medalju koju ima Hrvatska kada smo bili drugi na EP-u do 19 godina, a ja sam bio izbornik.
Futsal je jako napredovao u odnosu na vrijeme kada ste ga igrali?
– Naravno. U moje vrijeme bilo je vrhunskih igrača, ali tada nismo puno pažnje posvećivali fizičkim pripremama, taktika je bila na puno nižoj razini, nije bilo podrške Saveza. Futsal je velikim koracima otišao naprijed. Danas je to sve puno drugačije. Velika zahvala ide HNS-u koji nas prati kao da smo A nogometna reprezentacija. Danas u Hrvatskoj imamo dvije lige, imamo lige mladeži, imamo veliku bazu. Svaki kvalitetniji igrač pomno se prati i jednostavno se ne može dogoditi da nam promakne nekakav talent.
Kako je biti izbornik hrvatske futsal reprezentacije?
– Odličan je to posao, ali samo ako imaš dobre rezultate, a katastrofalan ako nemaš dobre rezultate. Futsal je zahtjevan sport koji puno traži iz dana u dan. Ima jako puno sitnica na koje treba obratiti pozornost. Ima tu puno novosti koje se pojavljuju iz dana u dan. Futsal je trenutno možda najbrže rastući dvoranski sport. Gledatelja je sve više, liga nam je jaka. Igrao sam na prvom prvenstvu Hrvatske i u moje je vrijeme uvijek bila jedna ekipa koja je bila favorit i koja bi na kraju i osvojila naslov. Danas je puno veća konkurencija, imamo jako puno stranaca koji pridonose kvaliteti lige.
Nekako je koncentracija kvalitete na jugu, gdje su jaki klubovi iz Dubrovnika, Omiša, Makarske...
– Žao mi je što je Zagreb spao trenutno na samo jednog prvoligaša – Futsal Dinamo. Nekada su u ligi igrali Dinamo, Uspinjača i Alumnus.
Trideset je godina prošlo od vašeg naslova sa Sokolima.
– Uh, bila su to lijepa vremena. Igrali smo za Samobor, a nas desetak bilo je s Jaruna. Ne mogu se točno sjetiti, ali mislim da je jedan sponzor osnovao klub i tako smo krenuli. Ista je stvar bila i s Promet Orkanom. Daprvo nas ti klubovi više ne postoje Veliki nogomet?
– Nešto malo u pomlatku Prečkog i Rudeša, s bratom sam bio na probi u Dinamu, ali nismo prošli. Mali nogomet ili futsal?
– Teško pitanje. Ma, volio sam igrati i jedan i drugi, čak futsal možda više jer igra manji broj igrača, igra se brzo, odluke se moraju donositi u sekundi.
Jeste li nešto radili izvan sporta? – Mali nogomet i futsal nikad mi nisu bili prvi izvor zarade. Radio sam puno drugih poslova, u raznim tvrtkama. Nikad nisam bio bez posla. Da se razumijemo, dalo se lijepo zaraditi na turnirima malog nogometa. Sada kad sam postao izbornik, imam ugovor s HNS-om, imam plaću i ne žalim se.
Još sam neženja
Kutija šibica?
– Samo ću ponoviti riječi legendarnog Prosinečkog – tko nije osvojio Kutiju, kao da nikad u životu nije ništa osvojio. Naravno, najljepše je bilo igrati na Štefanje, pred punom dvoranom. Jedno je vrijeme moj Promet Orkan stalno bio među osam na Kutiji. Nažalost, osvojili smo samo jednom.
Tko je bio bolji igrač, Zdravko ili Marinko?
– Zdravko, bez razmišljanja, nema tu tajne. On je bio bolji igrač, a ja sam bolji trener. Pokušao je i on u trenerskim vodama, ali nije išlo. Sada samo dolazi na utakmice, prati, daje neki dobar savjet. Uspio je sve klubove koje je trenirao “ugurati” u Drugu ligi, haha.
Kako slažete s bratom?
– S obzirom na to da smo blizanci, jako se dobro slažemo. Nema dana kada se ne čujemo. Bilo je možda nekih sitnih svađa, ali brzo se izmirimo. Da, znali smo se posvađati oko cura, ali ništa strašno.
Vi ste jedini sportaši u obitelji? – Uz Zdravka imam i sestru, ali ona nema veze sa sportom. Pet je godina starija od nas. Roditelji nisu bili sportaši, a dolazimo iz obične radničke obitelji. Odrastao sam na livadi gdje smo napravili golove i tu smo igrali po cijele dane. Kada su izgrađena prva igrališta u Prečkom, našoj sreći nije bilo kraja. Nitko nas nije podučio nogometu, sve smo sami učili. Primjerice, trčanje smo naučili kada smo brzinom munje bježali od vlasnika voćnjaka u kojem smo znali brati trešnje. Imao sam lijepo djetinjstvo, stalno smo bili vani, nije bilo mobitela, interneta. Obitelj?
– Ni ja ni brat nismo se ženili. Ima vremena, s 54 godine još smo mladi, haha – istaknuo je Marinko. Škola?
– Uglavnom sam prolazio s četvorkom. Fakultet nisam upisao jer moji roditelji jednostavno nisu imali sredstava da bratu i meni plaćaju studiranje. Sreća da smo u sportu ostvarili sve svoje ciljeve i želje.
Razmišljate li o nekoj inozemnoj karijeri trenera?
– Ne opterećujem se time. Naravno da bih pokušao iskoristiti priliku kada bi se ukazala. Sve nacije koje ulažu u futsal najčešće uzimaju španjolske, brazilske ili portugalske trenere. Oni se međusobno podržavaju i guraju. Malo je bilo naših trenera koji su radili ili rade u inozemstvu. Uglavnom naši treneri odlaze u susjednu Sloveniju, Italiju, Slovačku - zaključio je Mavrović.