Jeleni, špilje, sanjkanje i ljeti za 150. rođendan turizma
Goranska oaza šarenih fasada i nepreglednog pogleda na okolne šume
Živa razglednica, nema boljeg opisa Fužina, turističkog mjesta koje gosta dočekuje idiličnim vizurama plavog jezera, šarenih fasada goranskih kuća te nepreglednog pogleda na okolne šume. Prije nego se spustimo u centar, ostat ćemo u šumi. U izletištu “Šumska bajka” koja je u obližnjem Benkovcu. Bračni par Renata i Denis Jurčić hrane – jelene lopatare i dvije divlje svinje, Miška i Malu.
Skrivena Šumska bajka
– Uživamo! Vratili smo se prirodi, za nas je to bila jedina opcija – govori Renata, nudi ljekovitim prirodnim pićima dobrodošlice u gumenim bombonima pa nastavlja priču:
– Suprugov prapradjed Josip išao je dva puta u Ameriku, bio je rudar, ne bi li kupio ovaj prekrasan dio šume i kuću. Danas je to igraonica u prirodi, na 38 tisuća kvadrata, a organiziramo roštilje, posjete vrtića i škola, team building, sagradili smo nedavno i amfiteatar i pozornicu, pa se tu mogu održavati i manji koncerti, imamo boćalište, igra se i nogomet. Radimo vikendom i baš svaki dan školskih praznika. Mališani uživaju ovdje. A glavna je nit vodilja bila da izgleda, kako i naziv kaže, kao šumska bajka. Da bude bajkovito, a to i jest, zar ne? – govori gospođa Renata.
Košute Bambina, Crna i Pirga marljivo žvaču zelje i radoznalo promatraju goste.
– Tko dođe, dobije košaricu s hranom pa može hraniti i lopatare, ali i naše divlje svinje, one jedu kruh. Miško obožava kruh! – dodaje. Skrovito je njihovo imanje, treba ga potražiti, nije kao sve ostalo na dlanu pred turistom kao u samim Fužinama. Vraćamo se u centar.
– Naš je puhački orkestar svirao čak i za Bana Josipa Jelačića, sad slavimo 176 godina otkako sviramo. A za nas se znalo još u doba Mlečana, kada su nas upisivali u svoje karte – govore svirači.
Snimao se ovdje i “Winnetou” u obližnjem selo Roswell gdje danas astronomi promatraju ljeti Suze svetog Lovre, jer nema svjetlosnog zagađenja, a jezera Bajer, Potkoš i Lepenice bila su idealan set i za Indijance. U Špilji vrelo odvijala se – glavna scena filma “Blago u srebrnom jezeru”.
– Zrinski su kod nas imali kuću za odmor, svojevrsnu vikendicu i oni su tražili idilu – govore domaći.
Fužinari upravo slave 150 godina turizma. Opatija je, kao rekorderka, usporedbe radi, na 180 godina.
– Prvi turisti došli su vlakom u Fužine. U lipnju ćemo oživiti taj dan, kada je 200 turista došlo u naš kraj. Nosit ćemo kostime toga doba, susjedi će se obući frakove i cilindre, susjede u duge haljine, pa će uz zvuk violina, kao i tada, na svježem zraku šetati uz jezera – govori Silvija Sobol, voditeljica Odjela za turizam.
Objašnjava i kako Špilja vrelo jedinstvena na cijelom Starom kontinentu po tome što je ravna te nema nijedne stepenice.
– Nema špilje koja je tako pristupačna baš svim generacijama, svi njome mogu šetati, a ta je naša špilja stara između tri i četiri milijuna godina, otkrivena sasvim – slučajno! Tamo je bio kamenolom, a kad je sredinom prošlog stoljeća jednom radniku upao alat u rupu, svi su mislili kako ga je on odnio kući. Nisu mu vjerovali. Ipak, počeli su tražiti, pronašli rupu, krenuli kopati i pred njima se otvorilo čudo! – govori gospođa Sobol.
Interesantan je kraj, jer se tu od Liča, preko Fužina do Vrata, na svega nekoliko kilometara spajaju tri dijalekta, i “što” i “kaj” i “ča”, a frontmeni su mjesta Josip vozač turističkog vlaka te kočijaš Ujo i konj Lisac, ekipa koja više od dva desetljeća dočekuje turiste.
Novosti su staza za tubing, gdje se može sanjkati i po ljeti, a gotovo svaka druga kuća u tom kraju ima apartman.
– Nas je 1400, a imamo 800 ležajeva, za goste uvijek u kraju ima mjesta – kažu domaći.
Pogled s Preradovićeva vrha
Na mjesto je najbolji pogled s Preradovićeva vrha, koji je visok, tvrde domaći, ravno 892,5 metara, a s kojega su Fužine, Bajer i Potkoš kao na dlanu.
– Rijetki znaju da je i gore na autocesti, u tunelu “Vrata” u desnoj traci koja vodi od Rijeke prema Zagrebu, još jedna – špilja. Tko se vozi autocestom, može obratiti pozornost na vrata koja su u tunelu, a koja zapravo vode u špilju, a nevjerojatno je da su usred tunela zapravo sagradili – most! Doslovce se vozite po autocesti, ali ste u špilji – govore domaći. Eto, u Fužinama se ima itekako što istraživati. Uostalom omiljena je to destinacija za izletnike sa svih strana naše zemlje. I s pravom!
Hotel Bitoraj i Konoba Volta poznati su po goranskim specijalitetima, odmah su u centru Fužina, ali nadohvat ruke je i obiteljski restoran Arnika, koji je bio – prvi u ovom kraju. Vlasnica Snježana Kovačević prije tri desetljeća je prve moderne turiste provodila ovuda, a i danas ih veselo dočekuje. – Sjećam se kako sam krajem osamdesetih kod susjeda tražila sobe za turiste, pomagala im da ih urede, kako da se pobrinu o gostu, a danas o tome svi sve znamo u mjestu – govori gospođa Snježana, koja u domu ima i petnaest soba za goste. U kuhinji joj pomažu kći Petra i nevjesta Dolores, a sin Matija je vrhunski kuhar. Specijaliteti su ovdje gulaš od jelena ili vepra s lovačkim njokima, juha od goranskih vrganja, svinjsko pečenje te štrudle sa šumskim voćem, ali i pastrva iz Broda na Kupi. I hrana je tu vrlo fina...