Optužili su me za fašizam pa sam zato otišao iz Jugoslavije
Kada sam ja išao u vojsku, privilegij su imali samo nogometaši, a ja sam zbog vojne obuke ostao bez izgleda za olimpijsku medalju U Australiju sam otišao 1983. zbog lažnih optužbi od kojih me nije bio spreman braniti ni politički utjecajni prijatelj Celes
U predvečerje zagrebačkog džudaškog Prvenstva Europe bilo je zadovoljstvo susresti sportskog junaka iz nekih davnih dana, prvu veliku hrvatsku džudašku zvijezdu. Goran Žuvela (75), europski prvak iz 1974., živi u Australiji pa je rijetkost vidjeti ga u Lijepoj Našoj, a time je i njegova životna priča zanimljivija. Uostalom, Goran je još uvijek jedini hrvatski džudaš koji ima europsko zlato.
Koliko je, prije 50 godina, velika stvar bila biti europski prvak?
– Tada je nekolicina viđenijih zagrebačkih sportaša dobila stan, poput rukometaša Zdravka Miljaka ili atletičarke Đurđe Fočić-Šourek, pa nisu zaobišli ni mene. No kada vidim što se danas događa u sportu, malo sam ljubomoran. Kasnije sam ja taj stan otkupio, no više nemam zagrebačku adresu, ali imam korčulansku. Ja sam iz Vele Luke.
Vaterpolo zamijenio džudom
Kako je kao Velolučanin dospio u Zagreb i postao vrhunski džudaš?
– Tata je imao posao u Zagrebu pa smo se, kad je meni bilo 13-14 godina, svi doselili. Ja nominalno jesam otočanin, jer sam se rodio na Korčuli, u obiteljskom domu, tako se nekad radilo uz pomoć babice. No meni je Zagreb broj jedan. Tu sam odrastao, tu sam se formirao.
Kad je u pitanju izbor sporta kojim će se ozbiljno baviti, Goran je na džudo došao u posljednji čas. Sa 17 godina, usred najintenzivnijih formativnih godina.
– Prvo sam trenirao vaterpolo, a na džudo sam došao sa 68 kg i za dvije godine, dakle s 19 godina, imao sam 88 kilograma. Ja sam odmah shvatio da neću ništa napraviti ako ne treniram svaki dan. Uz sav taj trening, ja sam non-stop bio gladan, tako da sam brzo nabio tih dvadeset kilograma.
Poznavanje relativno nove i efikasne borilačke vještine, kazat će, nikad nije koristio na ulici.
– Ne, nikad. Ja sam bio kontrolirano agresivan. Nisam imao nikakvih sučeljavanja, ali nitko me nikad nije ni dirao. Ni na ulici ni na plesnjacima.
Nije se okušao kao “vunbacitelj”. – Ne, nisam. Možda sam trebao, ali nisam. To je moj prijatelj Šafranić radio u Studentskom centru. On je ondje bio glavni. U to vrijeme sam bio odličan prijatelj s Vjekom, a i danas sam. On je u svom sportu, karateu, u to vrijeme bio najveći u Hrvatskoj.
Je li i tada bilo priča o tome koja je borilačka vještina najefikasnija?
– Uvijek. No mi sportaši ne vježbamo uličnu borbu. To je sportska borba s pravilima, sa sucem koji kaže: “Počnite sad.” Na ulici toga nema, netko te udari s leđa. Ili te netko, a mi smo se šalili tako s Bosancima, cokulom udari u potkoljenicu i pukne noga. Za nas džudaše naš je sport bio i najbolji. Uostalom, postoji i aspekt džuda koji obučava samoobranu. Obranu od noža, obranu od pištolja, obranu od obuhvata sprijeda, straga i tako dalje. No to je čisto drukčija stvar, to više nije sport, to je vještina. A kroz nju idu i odgoj i obrazovanje. Naravno da čovjek koji se bavi sportom može nekoga razbiti na ulici, primjerice ragbijaš, jer on je naviknut na tjelesni kontakt i udarce. Uvijek netko istreniran ima prednost, no postoji i psihološki aspekt takvog susreta. Može biti prvak svijeta, a da se smrzne na ulici kad ga netko konfrontira. Inače, tih borbi u kojima su se miješali stilovi bilo je i prije, ali ne na organiziranoj razini. Nije to bilo profesionalno kao danas, kada je to pravo natjecanje.
Iz te znatiželje o tome koja je borilačka vještina najkompletnija nastala je slobodna borba, odnosno današnji MMA. Evo kako se, po Žuvelinu mišljenju, nametnuo MMA sport.
– Za to je zaslužna brazilska obitelj Gracie. Nisu oni bili najbolji, ali bili su izvrsni promotori. Oni su to dobro isfurali, marketinški obradili. Puno toga oni su režirali, pozivali bi birane protivnike, ždrijeb bi namjestili i slično da bude najveća vjerojatnost da netko od njih pobijedi. Dobar dio borilačkih sportova ima dio borbe na tlu, no udarački sportovi to nemaju i oni su bili izluđeni time što se u brazilskom džiju-džicuu borba održava na tlu. A ona nema nikakve veze s uličnom borbom. Ako završiš u uličnoj borbi na tlu, izgubljen si, netko će te iscipelariti. A pripadnici obitelji Gracie imali su tu prednost da se nitko nije znao boriti na tlu i oni su od toga stvorili mit. Danas moraš biti kompletan, udarački dio dominira, ali moraš znati i borbu na tlu. Netko te ovom ili onom zgodom dovede u situaciju da si na tlu. Ako već ne znaš napadati na tlu, moraš se znati braniti, ako ništa drugo.
A od toga je upravo krenuo Cro Cop, kada je iz kik-boksa prešao u slobodnu borbu. Prvo što je išao naučiti jest obrana od rušenja i obrana na tlu.
– Cro Cop je bio impresivan ne samo meni nego i drugim ljudima koje znam. Recimo, menadžer mog “gyma”, on je obožavao gledati Cro Copa jer je to klasika. Izuzetan je atlet, vrlo je vješt i izuzetno opasan.
Bio je užitak gledati kako pobjeđuje.
Mnogi džudaši i danas studiraju, a taj sport još iz Žuvelinih vremena nosi epitet akademskog.
– Ja sam difovac. Bio sam trener Mladosti, a potom i trener reprezentacije SFRJ, i to kao vrlo mlad. Nisam bio izbornik, ali bio sam profesionalni trener i član selektorske komisije.
Kao borac imao je priliku nastupiti na Olimpijskim igrama.
– Nastupio sam u Montrealu 1976. Izgubio sam od Belgijca Van de Wallea, koji je, četiri godine kasnije, bio olimpijski pobjednik u Moskvi. Te godine bio sam treći na Prvenstvu Europe. Nažalost, 1975. zvali su me u vojsku i tu su se umanjili moji izgledi da osvojim olimpijsku medalju. Ti si na vojničkoj hrani, podređen si vojnoj obuci, a kada živiš u civilu, podrediš se posve sportu ili studiju. Tih godina nije bilo razumijevanja. Jedino ako si bio nogometaš, za njih je bilo razumijevanja. Nogometaši su imali određene privilegije, moglo se ići u sportsku četu koja je bila negdje u Beogradu. A tih godina je osvojiti medalju na Prvenstvu Europe bio zgoditak na lutriji. Mi smo bili inferiorni Zapadu, imali su viši standard života i mogli su nesmetano trenirati. Mi nismo mogli. Kada je 1968. Braco Krajnović osvojio srebrnu europsku medalju, to je bio veliki podvig.
A možemo tek zamisliti kako je bilo kada se Žuvela 1974. iz Londona vratio kao europski prvak.
– Nisam ja očekivao ništa. Kad sam se vratio u Zagreb, već u zračnoj luci dočekalo me nekoliko stotina ljudi. Za njih je to isto bilo nešto posebno jer mi nismo na to bili naviknuli. Na osvajanje tog zlata ostalo mi je maglovito sjećanje. Taj dan mi je sve išlo od ruke, kao u snu. Sve se posložilo, imao sam pet borbi i to je išlo kao nož kroz maslac.
Kazat će u šali da se s tog Prvenstva vratio s dva zlata:
– Moja supruga Georgina je Engleskinja i nju sam upoznao u Londonu, za vrijeme Prvenstva Europe, tako da sam se s tog natjecanja vratio s dva zlata. Sreli smo se u prolazu. Ona je gledala natjecanje, razmijenili smo nekoliko riječi i dogodila se ljubav na prvi pogled, a dogodine ćemo proslaviti 50 godina braka. Georgina je devet i pol godina živjela u Zagrebu pa izvrsno govori hrvatski, a još bolje psuje.
Devet godina nakon europskog zlata napustio je državu (1983.).
– Želio sam nešto drugo, a to u političko-ekonomskoj konstelaciji nisam mogao. Već tada određeni krugovi bili su netrpeljivi jedni prema drugima. Sve pripreme za velika natjecanja održavale su se u Srbiji, u nekoj od srpskih banja, osim ako su bile na moru, jer onda su Srbi htjeli doći na more. A Bosanci su pak igrali svoju igru.
Rožić mi priredio neugodnost
Iz tih međunacionalnih odnosa i krugova proizašla je i, za ono vrijeme, prilično opasna optužba.
– Netko me nazvao u Japan, gdje sam bio na seminaru, da bi mi javio da sam optužen za nacizam i fašizam. Mi se možemo šaliti, ispričati krivi vic među nama, ali ništa javno ne govoriš. Onda si mogao krasti, ali sustav nisi smio dirati. Onda su Bosanci, ustvari svi su Srbi, neki Kusmuk, Crnogorac i Kušić, mene optužili u novinama da sam ja fašist. Čini mi se da je to izašlo u Oslobođenju. Kada sam se nakon mjesec dana vratio iz Japana, otišao sam kod nekih politički utjecajnih ljudi. A jedan od njih bio je Celestin Sardelić, znao sam ga iz djetinjstva. Bili smo prijatelji. Ja mu kažem: “Vidiš li ti ovo?”, na što će on meni: “Zar nisi to govorio?” Mislim si, kada on mene kao prijatelj optužuje, meni je bolje otići. A ja sam već imao kontakte s ljudima iz Norveške, Zapadnog Berlina, kamo mi se nije išlo, a pozvali su me i iz Australije. Platili su mi put, meni supruzi i kćeri, i rekli da ostanem godinu dana i tako sam ostao do danas.
A ondje je tih prvih godina doživio neugodnost vezanu za jednog drugog hrvatskog emigranta, a bio je to Vedran Rožić, bivši Hajdukov igrač. Rožić je tada igrao za Croatiju Sydney, koju je službena jugoslavenska politika smatrala uporištem ekstremne emigracije.
– Kad me netko upoznao s Rožićem, ovaj me odmah napao zbog Dmitra Šijana, jednog od boljih džudaša, koji je radio za Udbu.
A dotični gospodin, inače osvajač prve hrvatske europske džudaške medalje, isticao se brutalnim metodama maltretiranja političkih osumnjičenika.
– Ja to tada nisam znao niti sam čuo za to što je sve Udba radila da bi slomila političke protivnike. Meni je bio šok da me netko verbalno napao zbog toga. Mislim si, meni to ne treba pa sam se od tog kluba i udaljio.