Zbog autistične djevojčice ljudi su se naježili: Pa zar je ovdje stvarno tako?
Valerija Kanđera, psihologinja zaposlena u Područnom ured za socijalnu skrb Novi Zagreb, krajem rujna prošle godine javno je zavapila, objavom na Facebooku, boreći se za šestogodišnju autističnu djevojčicu nakon što je njezin smještaj odbilo više od 30 ustanova. Zbog toga je dobila opomenu pred otkaz, a poslana joj je i inspekcija. No nakon kazne stigla joj je i – Nagrada Grada Zagreba. Grad u kojem je zaposlena prepoznao je ne samo njezin rad nego i vrijednosti za koje se bori te honorirao njezinu profesionalnost i hrabrost jer je razotkrila slabosti socijalnog sustava. Uz nju je stala javnost i struka, kolege su je izabrali za predstavnicu radnika u
Upravnom vijeću Hrvatskog zavoda za socijalni rad, a u međuvremenu je napredovala u zvanje savjetnika. “Hvala Gradu Zagrebu koji je prepoznao važnost svojih najmanjih i najranjivijih građana i našu obvezu da o njima brinemo iz sve snage”, počinje naš razgovor.
Valerija je volontirala u Crvenom križu nakon zagrebačkog i petrinjskog potresa te na početku izbjegličkog vala iz Ukrajine i
62 puta darovala krv, što uz roditeljstvo četvero djece zapravo smatra najvrednijim.
Znate li gdje je danas autistična djevojčica zbog koje ste se obratili javnosti i što se događa s njom?
Reći ću vam samo djelić jer ako bih detaljno govorila o konkretnom slučaju, opet bi me teretili za povredu profesionalne tajne, iako smatram da to što sam tada bila rekla – a to su dob, spol i autizam – sigurno nije otkrilo njezin identitet. Dapače, neki koji su službeno i javno davali izjave poslije mene imenovali su i ustanovu u koju je dijete smješteno i iz kojeg vrtića smo je uzeli. Ono što ja znam jest to da je djevojčica i dalje u istoj ustanovi, da je sada tamo nešto bolje utoliko što im je odobreno zaposlenje još stručnog osoblja i što su im bolje uredili prostor za prihvat djece.
Riječ je o Centru za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj?
Tako je, no to govorim neformalno. Taj slučaj i slučaj još jednog dječaka oduzeti su meni i socijalnoj radnici koja je dobila jednako upozorenje kao i ja.
S kojim obrazloženjem?
Nije bilo obrazloženja. U kontaktu sam s pučkom pravobraniteljicom koja smatra čak da bi se moglo raditi o osvećivanju. Njezin je ured preuzeo slučaj neovisno o mojoj intervenciji i dalje se time bavi. Zaista su svi stali u obranu mog postupka – i Hrvatska psihološka komora, Komora socijalnih radnika, opća javnost, mediji, Udruga socijalnih radnika – i mislim da je to važno za cijelu priču.
Je li vam poznat nalaz inspekcije?
Pozvali su se na stanovite propuste u radu, da možda nešto nije pravodobno učinjeno i slično, čisti formalizmi koje ćete naći uvijek i svugdje. Ništa krucijalno, ništa što bi na bilo koji način promijenilo postupanje prema djetetu. Pretpostavljam da je to način da se zastraši, možda čak ne toliko mene, ja sam učinila što sam učinila i imam godine koje imam, ali da se zastraši one koji dolaze, da pripaze kako će dalje postupati.
Što, pretpostavljam, i ima takav učinak?
Definitivno ima takav učinak. Kad sam danas rekla da sam tražila suglasnosti za ovaj intervju, neki su se čudili. Ali ja sam to uvijek radila. Zaista mi nikad nije bilo sporno govoriti za medije, ali poštujem da je potrebna suglasnost nadređene osobe. U slučaju autistične djevojčice nudila sam svojoj tadašnjoj v. d. voditeljici da ću osobno nazvati ravnateljicu Zavoda ili neka mi ona kaže ime u Ministarstvu kome se mogu obratiti. Nemam tu zadršku. Ako gledate u dijete ispred sebe i vidite koliko je sati, da vrijeme protječe i da nemate kamo s njime, onda meni nije nikakav problem dići slušalicu. Međutim, dobila sam odgovor: “Psssst, hijerarhija, moramo poštovati hijerarhiju.” Pa se onda dogodilo što se dogodilo, da smještaja nema sve do trenutka dok nisam izašla s tim u javnost. I prije dvije i pol godine na isti sam način, statusom na Facebooku, progovorila o petero djece koje nismo mogli smjestiti, ali to nije rezultiralo konferencijom za medije i upozorenjem. Zašto se ovoga puta tako dogodilo, iskreno, ne znam. Ali moja namjera nije bila da nekoga prozivam. Doista, moj vapaj “ministre, pomozite” bio je poziv, a ne prozivka.
Kronično nedostaje mjesta u domovima, ali i udomiteljskih obitelji. Zašto se ti problemi ne rješavaju? Jeste li djevojčicu trebali ranije izdvojiti?
Kao što sam rekla na početku, ne smijem govoriti o detaljima slučaja. No prethodno smo putem nekih drugih mjera postupali u odnosu na tu obitelj i nije bilo potrebe za žurnim
izdvajanjem. Ali dogodio se trenutak kad nitko od obitelji nije mogao preuzeti skrb o djevojčici. To je bilo najavljeno, mi smo znali od kojeg datuma više nitko neće moći brinuti za nju. To su znali i naši pretpostavljeni. Dokazi o tome postoje, korespondencija mailom. Prema tome, smiješno je uopće reći: “Niste nas obavijestili”, “Mi to nismo znali.” Za taj je dio bila zadužena moja kolegica jer socijalni radnici traže smještaj za djecu i oni na žalost potegnu taj teži dio posla. Situacija se, koliko ja znam, nije znatno promijenila. Otvorena je jedna podružnica Dječjeg doma Zagreb na Jarunu, ali mislim da je to za samo 20 ili 30 djece. To je gašenje požara kablićem vode.
Kad su eskalirali problemi sa smještajem?
Od 2013., od našeg ulaska u EU kad smo s pravom potpisali smjer deinstitucionalizacije. Međutim, ne možete raditi na deinstitucionalizaciji, a ne osiguravati alternativni smještaj kao što su udomiteljske obitelji. Nema promoviranja posvojenja djece s teškoćama. I o tome treba govoriti. Zatim, nedovoljno je jasno, bojim se i onima kojima bi trebalo biti jasno, a pogotovo općoj javnosti, da nije za svako dijete najbolje rješenje udomiteljska obitelj. Naprosto nije. Niti je za svako dijete najbolje rješenje posvojenje. Rađa se sve više djece s višestrukim teškoćama koja iziskuju suvislu, koordiniranu, sistemsku i trajnu terapiju različitih stručnjaka; logopeda, psihologa, fizijatra, neurologa, rehabilitatora. Mnoge udomiteljske obitelji teško se mogu tako organizirati, osobito ako žive izvan nekog većeg centra. Takvih usluga ni blizu dovoljno nema Zagreb, a kamoli da ih nude manji gradovi i sredine. Nesporno je da treba raditi na promoviranju udomiteljstva. Samo, mi u sustavu se pitamo, u što su dosad utrošena europska sredstva? Svake godine imamo kampanju “Svako dijete treba obitelj”. Mi bismo voljeli znati, specificirano, na što je otišao taj novac. Jer, ne da nemamo dovoljno udomitelja, ne da ih nemamo više, imamo ih sve manje!
Ali nakon objave o djevojčici mnogi su ponudili udomiteljstvo?
Dobila sam silno mnogo prekrasnih poruka u inbox, telefonskih poziva… Zvučali su kao visokomotivirani ljudi. Neki su rekli, mi imamo sina s istom teškoćom, mi bismo curicu primili sutra... Svima sam strpljivo odgovarala koja je procedura kako se postaje udomitelj. Centri za socijalnu skrb, ili kako se sad novokomponirano zovu područni uredi, ne mogu samo tako dati dijete nekome zato što je simpatičan, drag i ostavlja dojam sjajne osobe. Morate napraviti cjelovitu procjenu i provjeru. Potencijalni udomitelji moraju donijeti određenu dokumentaciju, proći psihologijsku obradu i obradu socijalnog radnika, terenske izvide, a nemam saznanja da bi se itko od onih kojima sam objasnila kako izgleda ta procedura poslije javio u obradu. Ali, kažem, ne vidimo da je država pronašla način kako potaknuti obitelji da se bave udomiteljstvom. Jer nije dovoljno dati im više novca pa će biti zadovoljni. Dakako da ih treba gratificirati. Davno je potrošena floskula da živimo od graha i puno ljubavi, ali udomitelji vape za sustavnom podrškom.
Tko im treba davati tu podršku?
Mi, stručni radnici. A nas nema dovoljno ni za najosnovnije poslove. Tako da to sve vuče jedno drugo. Sustav je nažalost godinama bio zapostavljen, na margini. Kao, bavite se marginalcima pa je onda sve skupa margina. Ili, što sam čula i iz sebi bliskih krugova: “Ah, baviš se luzerima, onda si i ti luzer.” Ljudi ne razumiju da svatko od nas sutra može biti “gubitnik”, svatko od nas sutra se može naći u onome što mi zovemo socijalno zaštitna potreba. Da ti se život u djeliću sekunde preokrene i da ti centar za socijalnu skrb bude spas u koji gledaš velikim očima. A to je nažalost zanemareno. Sustav socijalne skrbi zaista zaslužuje reparaciju od tvorničkih postavki.
Kad su je upitali koliko u Hrvatskoj smije biti djece koja bi trebala biti izmještena iz obitelji, a nisu, jedna je socijalna radnica odgovorila: nula! Znamo da nije tako. Čini se da sustav nije sklon izdvajanju?
Socijalni rad, psihologija, rehabilitacija, to su struke koje nisu crno-bijele. Nisu matematika. Zaista svaki slučaj treba gledati zasebno. Osim toga, prema Obiteljskom zakonu intencija je države očuvanje primarne obitelji. I mi gledamo na to da dijete ima pravo biti u svojoj primarnoj obitelji. Samu sebe umirujem kad mi je žao određenog djeteta, ali ne može svako dijete imati lakirani parket, toplu vodu 24 sata i teleće šnicle dva puta tjedno. S tim se treba odmah pomiriti. To sigurno nisu razlozi za izdvajanje djece. Ali ponekad je riječ o vrlo tankoj liniji u procjeni kad je došao taj trenutak za izdvajanje.
Često se ide s blažim mjerama?
Često. Prvo zato da doista ne izdvajate dijete ako nije nužno, da damo šansu roditeljima da se pouče roditeljstvu. Nisu svi imali sreće da su imali dobar model od kojeg su mogli učiti. Nekad nas se proziva da smo predugo davali tu šansu, drugi put da smo se prebrzo odlučili na izdvajanje. Ne bježimo od odgovornosti, nekad je možda i trebalo drukčije postupati. S druge strane, kad je obiteljska dinamika takva da vodi ka izdvajanju djeteta, onda na tome ne radi samo sustav socijalne skrbi. Prikupljamo informacije iz dječjeg vrtića, iz škole, od policije ako je bilo postupanja, od psihijatra ako se netko liječi, od liječnika obiteljske medicine, od pedijatra i u konačnici surađujemo sa sudovima. Zamislite koliko treba vremena da prikupimo te podatke i da provedemo cjeloviti postupak. Prema starijim odredbama Obiteljskog zakona, privremenu mjeru o tome s kojim će roditeljem dijete stanovati donosio je centar za socijalnu skrb, i to u roku od mjesec dana od saznanja da roditelji žive razdvojeno, a nemaju sporazum. Nitko nas nije pitao je li to dovoljno vremena. Kad je to prešlo na sud, on ima tri mjeseca da donese privremenu mjeru. Mogu navesti ne jedan slučaj gdje tri i pol godine nije donesena privremena mjera. Ne tri mjeseca, tri godine!
Roditelji djece i odraslih s autizmom žale se da ne mogu dobiti osobnog asistenta, da su oni najviše diskriminirana skupina među ljudima s teškoćama...
Mislim da je to točno. Ježim se pri pomisli kako se moraju osjećati ti roditelji svjesni da stare i da se lako može dogoditi da će umrijeti prije svoga djeteta, a da ne vide načina kako će to dijete biti zbrinuto. Ta mi je pomisao strašna. To se dakako odnosi i na djecu s težim intelektualnim teškoćama, duševnim smetnjama i različitim oblicima težih invaliditeta, ali djeca i mladi s autizmom osobito su izloženi i njihova je perspektiva već nakon 21 godine teška.
Zašto baš autizam?
Nemam odgovor zašto, no vjerojatno je riječ o predrasudama. Djeca s poremećajem iz autističkog spektra mogu biti jako različita, kao i ona s Downovim sindromom, u rasponu od može teških intelektualnih teškoća do gotovo prosječne inteligencije. Nijedna ta skupina nije jednoobrazna. Neki su vrlo topli, kontaktibilni, neki su verbalni, a neki nisu. Nisu svi izrazito nemirni ili ometajući, čega se ljudi možda užasavaju, zaziru od toga ili se boje. Ali, ako hoćemo integraciju, s njome moramo krenuti od najranije dobi, od vrtića i osnovne škole. Nije u svakom slučaju moguća ni integracija, ali moraš tom mladom biću omogućiti što više intervencija, i to što ranije. Kad znamo da će jahanje pomoći, kad znamo da će senzomotorna integracija pomoći, onda idemo učiniti sve da ih osiguramo. Imamo sve više djece s govorno-razvojnim teškoćama, a možda će se jednog dana pokazati da su mobiteli koje pojedini roditelji prerano daju djeci u ruke uzrok kašnjenja i nepravilnosti u govornom, intelektualnom i motoričkom razvoju. Dakle počnimo educirati roditelje, i to stalno! Hajdemo djecu od vrtićke dobi učiti empatiji i socijalnim vještinama i ne prestati ih educirati kroz cijelo školovanje. Hoćemo li to nazvati građanski odgoj ili kako drukčije, potpuno mi je svejedno, ali edukacije treba uvesti od vrtića, to je način kako prihvaćati one koji su drukčiji od nas.
Često sam znala reći roditeljima djeteta s teškoćama dok sam još radila u procesu vještačenja: kad dijete polazi u prvi razred, tražite da vam učiteljica na prvom roditeljskom sastanku da pet ili deset minuta. Predstavite svoje dijete. Najprije kažite koje su njegove ili njezine dobre osobine, po čemu je čak možda bolja ili bolji od svojih vršnjaka, a onda idite na ono gdje očekujete suradnju druge djece i roditelja. Zašto ne može nositi svoju školsku torbu? Zašto ne može izaći iz kolica? Zašto ima malo neobičan pogled? Zašto odjednom vikne pod satom? Objasnite to roditeljima i zamolite ih da to objasne djeci. I onda nema isprike: nisam znala! Ali jedan takav razgovor nije dovoljan. Učiteljica mora biti osposobljena za prihvat djeteta s teškoćama, ona mora dalje raditi s razredom u kojem su i daroviti i učenici prosječnih sposobnosti. Daje li pedagoški fakultet dovoljno specifičnih znanja i vještina učiteljima? Pokušavam reći koliko smo svi povezani i, naprosto, lijepo je što ovisimo jedni o drugima. Samo kad bismo htjeli čuti jedni druge!
Otkad je donesen Zakon o inkluzivnom dodatku, sustav socijalne skrbi dodatno je opterećen donošenjem rješenja o tom dodatku?
Nekad su pojedina djeca ili odrasli, ovisno o dijagnozi, imali pravo na doplatak za pomoć i njegu, osobnu invalidninu. Roditelj je imao pravo na na skraćeno radno vrijeme itd. Sad je to obuhvaćeno inkluzivnim dodatkom. Ti su iznosi nešto bolji i super da je tako. Međutim, pravo na inkluzivni dodatak proizlazi samo, jedino i isključivo iz dijagnoze. Ne ovisi o socioekonomskim prilikama. Zašto je to u sustavu socijalne skrbi? Zašto nije u zdravstvu? To bi trebala biti ovlast Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Dobivamo odgovor “oni nisu kapacitirani”. Molim?! U područnom uredu u kojem ja radim trenutačno nedostaje pet pravnika od ukupno deset, a nedostaje i pet socijalnih radnika; na današnji dan devet socijalnih radnica i tri pravnice trebale bi u godinu dana, uz sav ostali posao, riješiti oko 3700 pretvorbi ranijih prava u inkluzivni dodatak, 1700 novih zahtjeva za inkluzivni i oko 70 zahtjeva za osobnog asistenta. To je jednostavno nemoguće. Raditi na takav način je iznimno, iznimno teško. Javlja se i nedostatak kadra na tržištu. Nitko ne želi doći raditi. Preuzimati ovakvu odgovornost! Nama su sad nešto porasle plaće, međutim, koeficijenti su znatno veći u našim središnjim službama, središnjoj službi Zavoda ili recimo središnjoj službi ponovno osamostaljenog Obiteljskog centra. A oni ne rade direktno s korisnicima. Ne kažem da ti ljudi sjede i ne rade ništa, ali ni blizu nisu ovako opterećeni, niti su prozivani, niti nose odgovornost doma. Nitko od njih ne ide u petak poslijepodne s posla razmišljajući o tome hoće li se tom djetetu koje nismo uspjeli izdvojiti nešto ovaj vikend dogoditi, a znam da ima otvorenu peć, i znam da ima 2,5 godine, a mama i tata nisu nasilni, no jako su sniženih roditeljskih kapaciteta. I nemaju ni blizu prikladne uvjete za podizanje djece.
S diplomom psihologa mogli ste birati poslove. Kako ste se odlučili za socijalnu skrb?
Socijalna skrb mi je poput infekcije. Ja to jednostavno volim. Sebe kao psihologa ne vidim nigdje drugdje. Nisam se nikad vidjela ni u zdravstvu ni u školstvu. Godinama sam na studiju socijalnog rada vodila vježbe na katedri Socijalni rad s obitelji i tu sam zadovoljila taj predavački dio. Govorila sam studentima, i kad mi dođu mladi vježbenici, da jedino mi u centrima za socijalnu skrb imamo stvarnu sliku kako društvo izgleda. Tete u vrtiću vide dijete, roditelja povremeno. U školi ista priča. Liječnik također vidi samo pojedinog člana obitelji. Policajac vidi samo kad se nešto strašno dogodilo. Sudac vidi kad smo mi već sve odradili i on odlučuje, a zapravo ne zna dubinu, dinamiku. Mi imamo kompletnu sliku, naravno ako savjesno i pošteno radimo. Možemo lakše napraviti terenski izvid nego policajac. On mora imati nalog, mi ne. I uvijek se vraćamo na prvu rečenicu romana “Ana Karenjina” da su sve obitelji sretne na isti, a nesretne na različite načine.
Koko biste općenito ocijenili kvalitetu sustava socijalne skrbi?
Usuđujem se reći da je kvaliteta našeg rada slabija nego prije jer su stručni radnici preopterećeni administriranjem, imaju sve manje vremena za izravan rad s korisnicima, a postoji i nedostatak prostornih uvjeta. To osobito vrijedi za grad Zagreb, što je sramotno! Ne smijemo pozvati novinare da snime naše radne prostorije, hodnike, da vidite gdje ti ljudi čekaju, imaju li uopće stolac. Ja sjedim s još dvije kolegice psihologinje u istom uredu. Ako netko misli da su to uvjeti za savjetodavni ili bilo kakav drugi rad, ne znam… Koliko ima državnih prostora, a nama ih se ne može osigurati? Prostor u Novom Zagrebu nije oličen minimalno 15 godina. A jednako toliko nisu oprani prozori. Prozori! Zašto? Jer se mogu otvoriti samo na kip pa treba platiti vanjskog penjača. A ako sjedite među prljavim zidovima, kako mislite da će se ponašati korisnici? Kad dođu u prljavi prostor, u kojem ima još ljudi oko vas, a osim toga neprestano zvoni telefon i ulaze kolege jer svaka od nas psihologinja u Zagrebu radi s četiri do pet socijalnih radnika? Kakvi su to radni uvjeti? Kaos!
Spomenuli ste da socijalna skrb ima najbolji uvid u to što se događa u društvu. Koja bi bila dijagnoza našeg društva?
Mi smo potreseno društvo. Kao da smo zaboravili jedni na druge i na to da je ljepše davati nego primati, otuđili smo se. Sjećam se da sam svojoj djeci govorila još dok su bila mala da je puno ugodnije davati nego primati. Probaj prepoznati kako se osjećaš kad daš neku sitnicu od sebe, a kako kad je primaš. Zato volim socijalnu skrb i kažem, ne da nismo luzeri, nego smo baš face mi koji radimo s ljudima koji proživljavaju možda svoje najteže životno razdoblje. Generalno mislim da je najveći problem odlazak obrazovanih mladih ljudi i taj odljev neće prestati dokle god ne budemo sanirali korupciju, nepotizam i klijentelizam, a samim tim nećemo moći naći stručnjake koji će raditi ovaj naš posao, kao što ih već sada ne nalazimo. Ako hoćete, mogu i iz vlastite kože, iz iskustva s vlastitom djecom. Kći, visoko motivirana, odlična i nagrađivana studentica medicine na specijalizaciji je u inozemstvu upravo zato što je odbila prikloniti se klijentelizmu i nepotizmu.
Vratimo se na autističnu djevojčicu i reakciju Ministarstva. Jeste li očekivali takav razvoj događaja?
Uopće ne razumijem zašto se sve ovo trebalo odviti ovako umjesto da se reklo: “Houston, we have a problem! O.K., Valerija, možda nisi trebala ići na Fejs. Ali, kad već jesi, idemo to riješiti. Da, imamo problem smještaja! Neka se čuje da gorimo, da smo ludi od brige. Idemo to zajedno rješavati, Ministarstvo, Zavod i mi praktičari, a ne da ispadne “mi” i “oni”.” Ipak, drago mi je da je odjeknulo i da se javnost barem malo upoznala s našom stvarnosti. Možda griješim, ali ovo je možda prvi put da je i javnost stala uz nas. Ljudi su valjda uspjeli ući u cipele djeteta s autizmom i upitati se: “Što ćemo sad s djetetom?” Možda su se naježili dok su to čitali i upitali se zar je stvarno ovdje tako.
Nakon mog vapaja za prihvat ima 20-30 mjesta više. Požar se gasi kablićem vode