Neovisne žene, LGBT osobe, siromašni i emigranti s nekom se vrstom nasilja nose svaki dan
Redatelj Ivica Buljan 18. svibnja ima novu premijeru. Radi Kušanova “Čarugu”. No, to nije samo vijest o novoj kazališnoj predstavi nego i izuzetno važan događaj za hrvatsku kulturu. Buljanov “Čaruga”, naime, otvara novo profesionalno hrvatsko kazalište, ono u Bjelovaru. To je nakon 1962. godine početak života prvog novog kazališta u nas, a Kulturni i multimedijski centar Bjelovar time postaje mjesto koje neće samo ugošćivati predstave već će se predstave ondje i stvarati.
Rođenje novog kazališta uvijek je uzbudljivo i poticajno. Kako je došlo do odluke da se nakon dugog niza godina radi prva profesionalna predstava u Bjelovaru? Kako ste okupili ekipu oko “Čaruge”, jer ne bi bilo fer reći da je Bojan Navojec ulogu dobio po lokalpatriotskom ključu?
Ideja da Bjelovar pokrene profesionalno kazalište došla je od gradonačelnika Darija Hrebaka i savjetnice za kulturu Đurđe Adlešič. Pozvali su Dubravku Vrgoč da predloži prvi projekt, a Dubravka je pozvala mene. “Čarugu” poznajem preko Ane Karić. Družili smo se privatno i radno. Ana je govorila o mitskoj predstavi Teatra u gostima, prevratničkoj u hrvatskom i jugoslavenskom teatru. To je prvi pučki komad koji je gostovao na Bitefu. Ana je pričala kako su temeljito radili na ekspresiji. Prednjačio je bard Ivo Serdar, čija je važnost u hrvatskom teatru zaboravljena. Uz njih su igrale najveće “zvjerke”: Fabijan Šovagović, Relja Bašić, Franjo Majetić, Vera Zima, Vanja Drach. Pretvorili su nešto žanrovsko, što se u to vrijeme nije smatralo kvalitetnim, u najvišu izvedbenu vrijednost. Mene u “Čarugi” zanima psihoanalitički kaos u kojem se mitski balkanski razbojnik i ljubavnik nađe u ulozi naručenog ubojice. Bojan Navojec i ja radili smo na Krležinu “Vučjaku”, u “Tri zime” i “Ciganinu, ali najljepšem”. U njegovu Čarugi ne mogu ne vidjeti sliku Ivanova kojeg je glumio kod Nekrošiusa dok smo zajedno bili u HNK Zagreb. Ardonjaka glumi Sreten Mokrović, boljševičkog seljaka Frano Mašković. Tu su i moja Nina Violić, s kojom sam radio čitav niz predstava, moj Vedran Živolić iz “Garaže”, Ivan Čuić, Pavle Vrkljan, Pavle Matuško i Ružica Maurus. Užitak je raditi s tako predanim glumcima. Kostime radi Ana Savić Gecan koja je vrhunska vizualna umjetnica. Važan član ekipe je Drago Mlinarec koji ne samo da radi glazbu. On je živa enciklopedija znanja iz mnogo područja, pjesnik je, pjevač, sklada
OVO NAS VRIJEME TJERA DA USPOSTAVIMO DIJALOG. DA SE OBRATIMO SVOM SUSJEDU. MOŽDA ONOM KOJEGA NE PODNOSIMO, KOJI NAM ČINI NEPRAVDU. NE KAO ISUS, TAKO ŠTO ĆEMO MU OKRENUTI DRUGI OBRAZ, NEGO TAKO ŠTO ĆEMO GA OSLOVITI S ‘DRAGI SERONJO’...
telj, producent, fotograf. Privilegij je već biti u njegovoj blizini.
Zašto ste izabrali baš “Čarugu”, što je toliko poticajno u tom djelu Ivana Kušana?
Na faksu sam bio opsjednut Chabrolovim filmovima, posebno s “Nevini ljudi prljavih ruku” s Romy Schneider. Zanosna supruga kani eliminirati muža. Ono što slijedi su preokreti, djelovanje raznih makinacija, sve do raspleta s otkrivanjima u fazama. Znači, vrlo slično kao u “Čarugi”. Što se seks-kvote tiče, ona je osigurana od starta: susjed, mladi ljubavnik s letećim zmajem stigne u vrt, u kojem leži gola Schneider, slijede ljubavne i ljubomorne voajerske scene. Kod nas gazda Ardonjak dekapitira pijetla, ženinog ljubimca. Kušan je i najerotskiji od domaćih pisaca. U “Čarugu” je upisan radikalan na način koji će Tarantino koristiti mnogo kasnije u ciklusu “Kill Bill”. Žene su u krimićima stereotipno prikazivane kao šutljive, pokorne, kao pasivni primatelji muške radnje. Zadnjih godina na filmu se javljaju “mean girls”. Izraz označava djevojačku agresiju, maltretiranje vršnjakinja i nasilje. Zle djevojke izrazito su ženstvene, agresija im se temelji na bliskosti u odnosima. Njihovo oružje podmukli su tračevi, tajne i uvrede, za razliku od konfrontacijskog stila muške kulture. Agresivnost se može pomiriti sa ženskim samo ako je posredna i prikrivena. Ženska agresija klasificirana je kao podla. Muškarci mogu glumiti nasilje kao manifestaciju muškosti, a krvoproliće ne pristaje ženskim likovima. Otvoreno agresivna žena je transgresivna. Ona zauzima poseban prostor izvan onoga što je konvencionalno za bilo koji spol. Karakterističan nasilni ženski lik je Krležina Eva, djelomično Laura iz “Agonije” i Novakova Milena iz “Ciganina”. Kušanova Ankica smješta se na tu liniju zagonetnih kršiteljica rodnih uloga. Eto objašnjenja zašto je glumi Nina Violić i zašto je ona za mene jedina moguća Ankica. Ženska junakinja uzima muževno kodificirane osobine poput izravnosti, nasilnosti, agresije, neovisnosti. Čaruga je “prirodno rođeni ubojica”, inherentno nasilan ili monstruozan, njegove motivacije ne treba ispitivati ni razumjeti. Ankica mu je ravnopravna partnerica, ubojstvo izvršava ona.
Kad smo već kod krimića, vaša “Crvena voda” bila je jedan od događaja sezone ne samo u Splitu, a predstavu sada očekuju gostovanja. Koliko vam je bio inspirativan Pavičićev roman?
Da, i ova je predstava u jednoj liniji napeti krimić, a ubojica je, neočekivano, žena koja likvidira nevjernu djevojku svoga sina. U njemu smo Ivor Martinić i ja lik Vesne, koji maestralno glumi Nives Ivanković, centrirali kao emotivnu i narativnu os romana. U intimu razorene obitelji Jurica Pavičić prodire s finoćom i mnogo senzibilnosti. Prikazao je transformaciju njezinih članova i razorni dah nestanka djevojke. Svi su poznavali Silvu. Susjedi i potencijalni osumnjičenici su temperamentni likovi kojima dominiraju posesivne majke, a one žustro štite svoju djecu. Svatko se mora snaći u suočavanju s neriješenom aferom, prilagoditi se novom svijetu u kojem vladaju nasilna pravila korumpiranog kapitalizma. Pavičić je učinio da preobrazbu zemlje koja prolazi kraj Jugoslavije, rat, integraciju u Europsku uniju i konačnu globalizaciju osjećamo kao osobni emotivni, financijski i statusni problem. Turistička invazija, betonizacija, korupcija, rentna ekonomija i besramno bogaćenje doveli su do erozije građanskog morala u kojoj se gušimo.
Bila to stara zemlja ili ovaj neoliberalni konzervativni model, ništa se ne mijenja za stanovnike Mista. Oni su sporedne uloge u povijesti. Rat završava i gradi se nova Hrvatska. Bilo je tragičnih smrti u ratu, poput one Adrijanove. Bilo je i meteorskih uspona na društvenoj piramidi, bivši diler Cvitković postao je župan. Inspektor Gorki koji je vodio slučaj sada radi s turističkim nekretninama. Ne sviđa mu se novo društvo, ali se prilagodio. Vratio se u Misto kako bi otkupio zemljište za irsku tvrtku koja ga je zaposlila, a potom od korumpiranih političara ishodio sva potrebna ovlaštenja za izgradnju vila, rezidencija i marina. S “Crvenom vodom” sam se vratio u Split i kazalište u kojem sam radio od 1998. do 2001. godine.
”Crvena voda” izvedena je u programu Marulićevih dana, a pozvana je i na Sterijino pozorje u regionalnu selekciju. Često na scenu postavljate domaće i regionalne autore. Upravo naše novine pisale su o vašoj predstavi “Mali ratovi i kabine Zare” koja će na Sterijinu biti izvedena u natjecateljskom programu. O čemu govori ta drama?
Ponosan sam što je kritičarka Ana Tasić izabrala dvije moje predstave za Sterijino, na kojem sam bio mnogo puta u domaćoj i regionalnoj selekciji. Vida Davidović je, da približim kontekst, bila studentica Biljane Srbljanović, a sada živi u Americi. U njezinim tekstovima ima jezičnih i političkih inovacija kakve posjeduje Kae Tempest. Naslov upućuje na dvije priče. Veliki rušiteljski rat u BiH prouzrokovao je male obiteljske ratove. Željka Matijašević analizirala je dramu kroz odnos majke i kćeri. On funkcionira na političkoj, kolektivnoj i društvenoj dimenziji kao majčinska nemoć u procesu pretvorbe djevojčice u ženu. U ratu se ženski identitet nalazi u pojačanoj opasnosti. Svaki rat uzrokuje repatrijarhalizaciju i nalet krutih rodnih podjela. Plakanje u kabinama Zare pokazuje kako trauma pogađa žensko tijelo u mirnodopskom razdoblju. Zara funkcionira kao amblem siromašnog potrošačkog društva, a žensko plakanje u kabini Zare nije plakanje zbog ratnih užasa nego plakanje zbog kilograma kojih je uvijek previše. Junakinje su dvije djevojke. Jedna u devedesetima, čija je sudbina određena bratovom pogibelji, i druga, balerina iz današnjeg doba, kći Male iz devedesetih. Ona napušta ovu ukletu regiju kojom dominiraju neraščišćene sablasti rata i odlazi u inozemstvo, kao milijuni mladih. U predstavi smo se bavili čestim ženskim pitanjima: odnosom prema vlastitom tijelu, starijim ljubavnikom, latentno incestuoznom vezom s bratom, s transseksualnim prijateljem.
U zadnje ste vrijeme radili posvuda u Europi, mnogo u Sloveniji, a najmanje u Hrvatskoj. Dojam upućenijih promatrača bio je da ste time “platili” cijenu omiljene igre naše kulture: “Naši i vaši”? Kako je moguće da kultura u nas još ne priznaje “minuli rad”? Redatelj Buljan ima iza sebe velike naslove, Buljan ravnatelj Drame HNK Zagreb također, a opet se čini da ste u poziciji da se iznova dokazujete. To vas ljuti ili motivira?
Ja sam prvu, i većinu svojih predstava, režirao u Sloveniji. Tamo sam domaći stranac. Povremeno su neki radovi bili prikazani kod nas, ali naša publika nije na primjer vidjela moj bavarski ciklus – Jelinek, Sparr, Fleisser, suvremene autore kao Guiberta, Anju Hilling, Zellera. Ili ovu zadnju, “Jutarnju zvijezdu” Karla Ovea Knausgårda u Slovenskom narodnom gledališču. Ni Genetov “Balkon” i Pasolinijev “Svinjac” u Münchenu, ni nažalost Krležino “Kraljevo” u Oslu. Možda zato nigdje nisam potpuno uključen niti isključen. Osjećam se domaće u Francuskoj, Portugalu i Obali Bjelokosti. Vodio sam Dramu u HNK Split i u dva mandata u HNK Zagreb. Imao sam priliku napraviti mnogo. Ako je nisam iskoristio za neke kvalitetne promjene, nitko mi za to nije kriv.
Kod nas sa svakom smjenom vodstva kazališta počinje, usuđujem se reći, proces negiranja, dokazivanja kako ništa prije nije valjalo. Kako će, i zašto, neki pametni, kreativni i sposobni ljudi s umjetničkom vizijom poželjeti voditi neke drame, balete, opere? Zbog čega bilježimo toliki pad kazališne izvrsnosti? Linija manjeg otpora, politički poslušnici, bijeg od suočavanja s važnim temama? Ili prevlast neznanja, onih koji pokazuju puno samohvale o umjetničkim dosezima koje publika nikako da vidi?
Sve manje će ljudi prihvaćati takva odgovorna mjesta. Autonomija kazališta se sužava, Vijećima se daju velike ovlasti, a uprave se mogu držati u šaci neprestanim anonimnim prijavama. Kompetencije su upitne, kritička javnost odumire, a pljuvači napadaju kao komarci u močvari.
Proslavljate ove godine dvadeset i petu obljetnicu Mini teatra u Ljubljani koji ste osnovali s Robertom Waltlom. To je za regionalne prilike važan jubilej. Kako ćete ga obilježiti?
Naša prva predstava bila je “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”. Sa scenografijom u gepeku, došli smo u ljubljanski dvorac i ondje uredili malu dvoranu. Iz nje smo se spustili u centar pored Križanki i sami sagradili teatar na kosturu stare građanske kuće. Kazalište iz osobnog auta naraslo je u teatar koji je gostovao u New Yorku, Moskvi, Seulu, Havani, Rimu, Abidjanu, Lisabonu, u skoro svakom mjestu u Sloveniji, po cijeloj Hrvatskoj i unutrašnjosti Bosne. Triput su naše predstave proglašavane najboljima u Sloveniji, a bitnije od toga je da smo stvarali važne radove: Heiner Muller, Koltes, Jelinek, Fassbinder, Pasolini, Tomaž Šalamun, El Khatib, Wajdi Mouawad, Pascal Rambert. U nas su glumili Ana Karić, Milena Zupančič, Radko Polič, s nama je rastao Marko Mandić, uz njega cijeli niz kreativnih umjetnika i mladih glumaca. Ove slavljeničke godine smo imali pozivni natječaj i odabrali šest mladih autor(ic)a da u Mini teatru naprave svoje prve predstave. Prije tjedan dana imali smo premijeru “Sanjari ili ljubavna priča o revoluciji” prema filmu Bernarda Bertoluccija. “Sanjari” su rekreacija idealističkog vremena šezdesetosme, ali i posveta francuskom novom valu. Novi val rođen je iz sloma tradicije i osjećaja za neizvjesnost o neizvjesnoj budućnosti.
Kada spominjete neizvjesnu budućnost, koje su sada važne, vruće teme kojima se treba baviti kazalište, osobito u Hrvatskoj?
Mislim da su prave vrijednosti kulture u punom humanističkom smislu, one koje se pripisuju lijevoj misli. Teme klimatskih promjena, ratnih sukoba, postkolonijalizma, klasno pitanje i ugnjetavanje manjina, od žena, LGBT-a, migranata, siromašnih... sve su preduvjet našeg postojanja kao građanina i političke osobe. Desnica nam je usadila strahove o dokidanju kulturnih različitosti. Dok mi patimo, oni otimaju ono što je preostalo. Umjetnost, književnost, film, teatar i glazba govore što je zapravo istina. Umjetnost govori istinu jer ulazi u sukob s onim što je općeprihvaćeno. Nije, naravno, najvažnije naći neku konačnu istinu, ona se, znanost nas to uči, ionako mijenja. U bojazni od kataklizme, zar nije najbolje organizirati život koji tako brzo prolazi, u neprekidnom traženju onoga što je najbolje za život upravo sad. Na tragu one Lennonove o životu u ovom trenutku. A to se može najbolje promatrati kroz fikciju sadašnjosti, prošlosti ili budućnosti. U Ljubljani sam lani režirao “Anđele u Americi” Tonyja Kushnera, sagu o epidemiji AIDS-a krajem osamdesetih, o američkom lovu na vještice, o padu Berlinskog zida, odbijanju sređivanja javnog zdravstva, odnosu prema manjinama, to je radio Fassbinder u svom Antiteatru sedamdesetih godina. Ali život ne čine samo te teme. Badiou, najveći teatrolog među marksistima, podsjeća da su teme teatra san, sanjarenje, podsvjesno i magično, ljubav i nedostatak ljubavi.
Jeste li predlagali neke od tih tema o kojima govorite nekim domaćim kazalištima? To je zanimljivo jer sada nam dolazite s komedijom, ima li i komedija emancipacijski potencijal?
Nekoliko puta želio sam iskušati sebe s komedijama. Davno sam u Zagrebu režirao Feydeaua, preklani u Ljubljani britansku političku komediju “Party”, autorice Sally Potter. Trudio sam se učiti u tom teškom žanru, u kojem je recimo Hitchcock bio majstor. Učim na svakom procesu. Baš na način na koji to opisuje Jacques Ranciere. “Učitelj neznalica” je remek-djelo i jedna neobična filozofska pripovijest o intelektualnoj emancipaciji. Intrigantna i radikalna slika oslobađanja po Rancièreu je situacija u kojoj učitelji koji i sami ništa ne znaju o konkretnom predmetu podučavaju tome druge ljude. U procesu obrazovanja riječ je o zajedničkom stvaranju slobode, a ne o transferu znanja. To je poziv da iskoračimo u društvo jednakih, u zajednicu slobodnih. Takvim zajedničkim procesom čitanja drame, ili romana, počinjem rad na svakoj novoj predstavi. Podučavamo jedni druge i sami otkrivamo istine izvan ograničenja tutora koji tekstove tumače kroz dogme. Za “Čarugu” smo zajedno otkrivali raspad Austro-Ugarske Monarhije nakon kraja Prvog svjetskog rata, formiranje Države pa Kraljevine SHS, ulogu zelenog kadera, pojavu odmetničkih bandi, stvaranje mita o pravednom ubojici. U Oslu sam u siječnju imao premijeru predstave “Roberto Zucco”. Norveško društvo je još uvijek traumatizirano Breivikovim pokoljem, a suđenje se pretvara u neugodan šou s ozbiljnim posljedicama. Predstava se, kao Fincherov film, bavi antropološkim aspektima zločina koje je počinio stvarni masovni ubojica Succo. Taj tekst postavljen je dosad desetke puta u devedesetim godinama, ali u današnjem vremenu postao je zastrašujući. I nas je u radu na predstavi zaprepastila monstruoznost ubojice lijepog lica.
Iz toga čitam kako svaka makro i mikro zajednica ima svoje teme?
Savršen je primjer predstava “Turingov stroj” koju sam radio u Mini teatru. Priču većina poznaje iz filma “The Imitation Game”. Riječ je o Alanu Turingu, jednom od najprodornijih znanstvenika na polju računalne tehnologije, koji je razbio nacističku Enigmu. Churchill je izjavio da je Turing dao najveći pojedinačni doprinos savezničkoj pobjedi protiv Njemačke. Taj je genij objavio ključnu studiju “Computing Machinery and Intelligence”, čije rezultate smo tek danas kadri razumjeti i primijeniti, ali je i osuđen zbog homoseksualnosti na hormonalnu terapiju i počinio je samoubojstvo. Predstava je imala premijeru prije dvije i pol godine u Ljubljani, igrali smo je u Zagrebu na Queer festivalu. U ovom kratkom razdoblju umjetna inteligencija je postala prvorazredno pitanje. Danas se ljudi učestalo služe AI chatovima, ne možemo ni približno naslutiti kamo nas vodi njezin razvoj. Kod nas je predstava primljena kao estetski inovativno ispričana biografija slavnog znanstvenika. Kad smo je lani igrali u New Yorku,
Za žrtvu neprijateljstvo puritanskog društva jednako je krivo kao i sam počinitelj nekog zla
došli su Garth Greenwell, Jeremy Denk, Conrad Tao, spisateljica Nellie Hermann, naš dizajner Mirko Ilić, kustosica u MoMA-i Ana Janevski, Udi Aloni, mirovni aktivist i filmski režiser, režiser Thomas Richards, nastavljač Grotowskog. U New Yorku to više nije bila buljanovska biografska predstava, već je publiku zaintrigirao kontekst u kojem je umjetna inteligencija nastala.
Bila sam na nekim vašim probama, vidjela kako radite s glumcima, glumicama. Znam što mnogi od njih misle o vama, pa vas molim da iz te pozicije redatelja kojeg glumci vole prokomentirate slučajeve zlostavljanja. Je li to rak-rana izvedbenih umjetnosti ili društva u cjelini? Mogu li se uopće zaštititi žrtve? Što biste učinili da ste dekan ADU ili da imate moć odlučivanja u nekoj kazališnoj kući? Kako uopće razbiti lance šutnje koje takve nasilnike štite godinama?
Trudim se ne davati savjete i formule, iako mi to ne uspijeva uvijek. Neki umjetnici vole objašnjavati kompleksnost svijeta iz svoje vizure koja je, naravno, uvijek ograničena. Živimo u malim sredinama i šćućureni smo kao ptice na istim otežalim grančicama. Nije lako predlagati rješenja. Da bi se do njih došlo, treba mnogo učiti i znati. Sjećam se kakav snažan šok je kod mene izazvalo čitanje Camille Paglia koja je ustvrdila da je silovanje zločin koji se događa ženama koje požele izaći izvan nametnute stege. Tada se u društvu o tome malo govorilo. A s nasiljem neke vrste se neovisne žene, LGBT, siromašni i emigranti suočavaju svaki dan. O traumama uzrokovanim nasiljem naučio sam od Virginie Despentes, Didiera Eribona, Annie Ernaux, Édouarda Louisa. Društvo najprije obilježi, a na kraju kažnjava žene zbog nasilja koje je počinjeno nad njima. Prosvijetlila me teza Despentes da je za žrtvu neprijateljstvo puritanskog društva jednako krivo kao i sam počinitelj. Ona kaže da njezino pisanje uvijek pokušava “razumjeti nasilje”. Svima bih preporučio njezin zadnji roman “Dragi seronjo” koji je iscjeljujuće iznenađenje. On je suprotan od objave rata. On je poziv na podizanje bijele zastave. Bijela zastava za muškarce i žene, za boomere i milenijalce, za reakcionare i naprednjake. Mislim da nas ovo vrijeme tjera da uspostavimo dijalog. Da se obratimo svom susjedu. Možda onom koji ne podnosimo, koji nam čini nepravdu. Ne kao Isus tako što ćemo mu okrenuti drugi obraz, već tako što ćemo ga osloviti s “dragi seronjo”.
Vidimo se, naravno, na “Čarugi”, a što poslije njega?
Na poziv Matije Ferlina, u pulskom INK ću režirati “Dugo putovanje u noć” Eugenea O’Neilla. Želim istraživati i pokušati razumjeti ljude i njihovo ponašanje. Dob i iskustvo me, od one faze eksperimenta iz “Fedre”, “Garaže”, “Kiklopa”, “Macbetha”, vraćaju Shakespeareu, Dostojevskom, Genetu. Čitao sam mnogo autofikcionalnih djela. O’Neill im je daleki predak. Ta drama je estetska kondenzacija događaja iz svakodnevnog života. Najviše me zanimaju obrambene interakcije među likovima. Glavne taktike koje pokazuju majka, otac i dvojica sinova su poricanje, projekcija na druge, racionalizacija i intelektualizacija. Drama daje presjek obrambenog aspekta ljudske interakcije i omogućuje univerzalnu identifikaciju publike s nekim od aspekata likova. Možda čak budi neku tjeskobu na temelju neugodne sličnosti s nama. Majku i oca glume Alma Prica i Marko Mandić, a sinovi su Rok Juričić i Luka Grbić, glumci iz Zagreba, Beograda i Ljubljane. Alma i ja imamo dugu zajedničku povijest, od “Babe Jage” Dubravke Ugrešić, do Murakamijeva “Ka e na žalu” i Krležina “Areteja”. Mandić je kod mene bio Macbeth, Koltèsov Al, Mullerov Jazon, Bruno u “Elementarnim česticama”, a Luka Grbić igrao je kod mene kneza Miškina. U novoj predstavi se uvijek mogu vidjeti tragovi iskustava koja su nas povezala. Te fikcionalne veze čine onu magiju teatra o kojoj je pisao Jodorowsky. •