Teško vrijeme za sedmu silu
Vijeće Europe u svom godišnjem izvješću upozorava da bi zakon, u domaćoj javnosti poznat kao ‘lex AP’, mogao ’dokrajčiti neovisno novinarstvo i oblikovati novu eru medija pod državnom kontrolom, u neskladu s europskim standardima’
Hrvatska Vlada pokušala je ograničiti pravo medija da zaštite svoje izvore i kritiziraju sudove i tužitelje – upozorilo je Vijeće Europe u svom godišnjem izvješću o slobodi medija na kontinentu. Hrvatska se u njemu navodi na nekoliko mjesta, s naglaskom na zabrinjavajuće radne uvjete novinara u Hrvatskoj, a najveću pozornost autora izvješća privukao je kontroverzni zakon, u domaćoj javnosti poznat kao “lex AP”.
Bude li novi hrvatski zakon o medijima usvojen, novinarima će zabraniti da “kritiziraju rad sudova i javnih tužitelja”, primorati ih da otkriju svoje izvore na zahtjev, uvesti pravo na odštetu onim osobama čije je ime objavljeno u medijima nakon “ilegalnog” stjecanja informacije te uvesti mjere medijskog vijeća koje će birati većina u parlamentu.
“Kritičari upozoravaju da će, bude li usvojen, taj zakon dokrajčiti neovisno novinarstvo u Hrvatskoj i oblikovati novu eru medija pod državnom kontrolom, u neskladu s europskim standardima”, navode u Vijeću Europe.
IReporteri bez granica u svom posljednjem izvješću imaju poruku za hrvatsku javnost. Oni pak upozoravaju da Vlada ne uspijeva zaštititi novinare od pravnih pokušaja da ih se ušutka jer – sama Vlada predstavlja prijetnju slobodi tiska. “Profesija novinar u Hrvatskoj može biti opasna. Novinari koji istražuju korupciju, organizirani kriminal i ratne zločine, posebice na lokalnoj razini, često su na udaru kampanja uznemiravanja, a veliki problem predstavljaju fizički napadi, prijetnje i cyber nasilje. Vlasti šute. Uplitanje države u upravljanje HTV-om i dalje postoji.
Kleveta je u Hrvatskoj ka
Osim raznih oblika zastrašivanja, medijima su nove prijetnje umjetna inteligencija, društvene mreže, atmosfera radikalizacije i polarizacije...
zneno djelo na koje se redovito pozivaju političari i gospodarstvenici kako bi obeshrabrili pitanja novinara o njihovim aktivnostima. Komentari koji se smatraju “ponižavajućim” kriminaliziraju se. Tužbe protiv novinara ili medijskih organizacija i dalje su pošast, s gotovo tisuću pravnih postupaka protiv novinara ili medijskih organizacija.
Pandemija COVID-19 produbila je financijsku krizu koja je već zahvatila hrvatske medije, što je dovelo do daljnjeg smanjenja uredničkih plaća. Kao rezultat Vladine akcije iz 2016., neprofitni mediji izgubili su dio svojih sredstava. U pokušaju da se nose s financijskim problemima, velike novine sve više pristaju na partnerstvo s Vladom u održavanju događaja, što dovodi u pitanje neovisnost medija. Od 2008. godine nijedan novinar u Hrvatskoj nije ubijen, no fizički napadi i zastrašivanja novinara događaju se svake godine, navode Reporteri bez granica.
Istodobno, Vlada Republike Hrvatske na svojim internetskim stranicama, čini se, živi paralelnu realnost, navodeći svoju “trajnu posvećenost unapređenju položaja medija”. S tim ciljem, tvrdi Vlada, Ministarstvo kulture i medija revidira i osuvremenjuje zakonodavni okvir, osigurava nove izvore financiranja usmjerene nakladnicima i novinarima, a za provedbu mjere “Uspostave provjere medijskih činjenica i sustava javne objave podataka”, osigurala je 45 milijuna kuna bespovratnih sredstava putem Nacionalnog plana oporavka i otpornosti.
Utom disbalansu između liste želja vladajućih i nimalo ružičaste zbilje, Hrvatska obilježava Svjetski dan slobode medija, koji se obilježava svake godine 3. svibnja, s ciljem kontinuiranog promicanja načela slobode medija, ukazivanja na važnost zaštite medijskih sloboda i borbe protiv svih oblika utjecaja na medije kao i sjećanja na medijske djelatnike koji su izgubili život obavljajući svoj posao.
Ovaj dan služi i kao podsjetnik na mnoge medijske neslobode, zatvaranja novinara te ostale nedemokratske postupke prema medijima i medijskim djelatnicima u pojedinim dijelovima svijeta. Samo u ratu između Izraela i Hamasa ubijeno je više novinara u prvom mjesecu sukoba nego u bilo kojem drugom sukobu, njih 39, više nego jedan dnevno. I hrvatski novinari tijekom Domovinskog rata dali su svoj danak u krvi, no otad su prošla tri desetljeća, ali trpe sve druge vrste ugroza.
U izvješću za 2024. Vijeće Europe navodi najveće probleme za slobodu novinarstva: prijetnje i zastrašivanja, restriktivne zakone, SLAPP i druge tužbe, prijetnje političara i kriminalnih organizacija medijima, što nekad rezultira i fizičkim nasiljem. Ove godine se navode i “nove prijetnje” profesiji poput umjetne inteligencije, utjecaja društvenih mreža, dezinformacija, represije izvještavanja o klimatskim promjenama te politička atmosfera radikalizacije i polarizacije.
Na ljestvici Indeksa slobode medija, Hrvatska zauzima 42. mjesto od 180 zemalja, no riječ je o prošlogodišnjem podatku, prije naznaka donošenja kontroverznog “lex AP”. Je li sedma sila, kada je riječ o snazi i utjecaju hrvatskih medija na hrvatsko društvo, još uvijek sila?
– Novinari i medijski djelatnici u Republici Hrvatskoj dočekuju ovogodišnji Svjetski dan slobode medija u vrlo zabrinjavajućem i teškom ozračju – kaže na početku razgovora Hrvoje Zovko, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, dodajući da za tako sumornu ocjenu postoji pregršt razloga: brojne tužbe protiv novinara, problem cenzure, utjecaj oglašivača, pritisci svih vrsta, nizak standard novinara... tek su neki od njih.
– Ono što je obilježilo ovu prvu polovicu 2024. imenovanje je novog glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića koji prezire javni interes i medije, i nije mu bilo strano posezati za tužbama protiv novinara, kao i uvođenje “lex AP-a”. Riječ je o velikom udaru na javni interes, velikom udaru na zviždače i velikom udaru za novinarsku profesiju. Nismo slučajno taj zakon nazvali “zakonom opasnih namjera”, jer njegova intencija je zapravo zaustaviti sve one koji objavljuju kompromitirajuće podatke i informacije za političare koji su na vlasti. Nema opravdanja za to, nema nikakvog opravdanja za to. Poanta je da vladajući žele stvoriti jedan sanitarni kordon oko novinarske zajednice – kaže Zovko, podsjećajući da je HND u tom povodu organizirao prosvjed novinara u Zagrebu i Splitu 31. siječnja.
– Međutim, gospodin Plenković koji će s “lex AP-om” dobiti još veće ovlasti i još veću moć nego što je imao Franjo Tuđman u čije se vrijeme devedesetih itekako pratilo novinare, a tajne su službe radile punom parom. Sada je Plenković, koji glanca svoj lik i djelo, poslao otvorenu poruku: “Svi koji ćete pisati protiv mene, koji ćete ukazivati na korupciju možete završiti u zatvoru”, kao što već godinama u zatvoru čami Julian Assange. Ponašanje gospodina Plenkovića, koji ima neviđenu ambiciju da bude i glavni urednik svih hrvatskih medija, kao i ponašanje drugih državnih dužnosnika, pokazuje da oni nisu u stanju shvatiti koja je poanta novinarskog posla, a to je rad u interesu javnosti. Oni ne shvaćaju da oni, i predsjednik, premijer i ministri, svi odreda, moraju dati odgovore javnosti, odnosno novinarima koji su produžena ruka javnosti, na pitanja koja nas zanimaju, a znamo kako najčešće prolaze naše kolegice i kolege kada postavljaju škakljiva pitanja – kaže Hrvoje Zovko.
– Mi već godinama imamo problem koji se tiče SLAPP tužbi koje protiv novinara podnose političari, suci, tajkuni, lokalni šerifi. Mi smo po broju tih tužbi najgori u Europi i na to upozoravamo već šest godina. Nema ni jedne zemlje u Europi koja ima, primjerice, toliki broj tužbi sudaca prema novinarima – kaže Zovko pa navodi slučajeve poput Zvonka Vrbana, predsjednika Županijskog suda u Osijeku, ili suca Županijskog suda iz Zadra Ivana Markovića, koji je u jednom trenutku podnio 26 tužbi. Među “serijskim tužibabama” ističe poduzetnika Nenada Bakića i bivšeg političara Milijana Brkića koji je prije nekoliko godina podnio 40-ak tužbi protiv medija, kao i HRT koji je 2019. u vrijeme Kazimira Bačića, protiv svojih novinara u jednom trenutku podnio čak 36 tužbi.
Predsjednik HND-a zadovoljan je samo jednim, što su ovu problematiku uspjeli barem nametnuti kao važnu društvenu temu i taj problem internacionalizirati. Slijedom toga, osnovana je radna skupina pri Ministarstvu kulture koja se bavi SLAPP tužbama.
Koliko ih je? Premda službenih podataka nema, prema lanjskoj anketi HND-a bilo je najmanje 945 tužbi protiv novinara, a velik broj odnosi se upravo na SLAPP tužbe, no Zovko smatra da je stvarna brojka viša od 1000 jer nisu svi mediji odgovorili na anketu niti je Ministarstvo pravosuđa dostavilo tražene podatke.
– Mi nikome ne odričemo da ima pravo potraživati svoje, da ima pravo nadoknaditi štetu, svoju pravdu, ali duševne boli postale su unosan biznis u Hrvatskoj. Naime, odštetni zahtjevi, prema anketama koje je proveo HND-a, govore o deset milijuna eura godišnje novčanih potraživanja protiv novinara i medija. Kada netko podigne tužbu od 50 tisuća eura prema jednom lokalnom mediju, što to znači? Znači ključ u bravu – ističe Hrvoje Zovko, navodeći primjer bivšeg ministra i potpredsjednika Vlade Tomislava Tolušića koji je digao seriju tužbi protiv virovitičkog novinara Gorana Gazdeka i njegova neovisnog portala Virovitica.net. – To znači ostati bez posla, to znači: hvala i doviđenja. I to je svojevrsno zastrašivanje novinara – navodi Zovko.
Mirjana Rakić, dugogodišnja novinarka i bivša ravnateljica državnog medijskog regulatora, u povodu 3. svibnja ocjenjuje kako u Hrvatskoj “nije najsretnija situacija za medije”.
– S jedne strane imamo odgovornost medija kada je riječ o njegovanju odgovornog i profesionalnog novinarstva, dakle, novinarstva koje ne preza od objave informacija koje su točne i pravovremene, a s druge strane je vlast, odnosno stranke na vlasti, koje iz različitih razloga pokušavaju ograničiti to pravo. To je i ovaj zadnji zakon, kako ga nazivaju, “lex AP”. Naši političari kao i ljudi koji su u fokusu javnosti moraju se naviknuti da je njihova privatnost ograničena i da su brojna pitanja na ovaj ili onaj način u interesu javnosti. I sad se tu novinari moraju angažirati, upozoravati ih na dokumente Europske unije, na ono što su sami potpisali. I onda ne bi bilo ni toliko tužbi protiv novinara zbog povreda ugleda i časti, gotovo tisuću tih tužbi, pa to je strahota! Bolje da političari razmišljaju što rade, a ne da se tužakaju. U ovom društvu upravo novinari su otkrili mnoge afere koje se nikad ne bi otkrile, a koje su itekako od javnog interesa. Novinari su obrana demokracije, demokratskog društva – kaže Mirjana Rakić, koja ističe kako su se novinari posljednjih generacija, uz sve poteškoće s kojima se susreću, morali uhvatiti u koštac i s novim tehnologijama.
– Svoj sam prvi mobitel dobila u ruke na grobu Kemala Atatürka, kad je predsjednik Tuđman bio u službenom posjetu Ankari, koji mi je dao njegov čovjek iz osiguranja. Pomislila sam da je Bog sišao s neba, da ne moram trčati okolo i tražiti telefonsku liniju – prisjeća se Mirjana Rakić, koju smo potom zamolili da se prisjeti zlatnog doba novinarstva kada je novinar bio iznimno cijenjen u društvu, “gospodin čovjek”.
No, očito je negdje putem nešto pošlo po krivu jer, prema svim istraživanjima, povjerenje u medije na niskim je granama.
– Poštovanje se stječe radom. Poštovanje ne pada s neba. Čitatelji i gledatelji s vremenom stječu povjerenje u novinara, no ne putem njegova izgleda, već onoga što radi. Mi smo nekad u novinama gledali tko je autor članka i onda čitali jer smo mu vjerovali, jer je imao kredibilitet, što znači da njega nikad nitko nije opovrgnuo činjenicama. A tako je isto i na televiziji. Nečije prvo pojavljivanje na ekranu može biti čuđenje gledatelju jer je riječ o novom licu koje se pojavilo, drugi put gledatelj će se više fokusirati na frizuru tog novog lica, tek treći put oni vas slušaju, a najskuplje je vrijeme na ekranu ako vas ljudi gledaju, a nitko vas ne sluša. Vi možete praktički najaviti treći svjetski rat, a oni će reći: “Gle, ona ima papigu na ramenu.” Povjerenje i poštovanje stječe se s vremenom, jednako kao i u novinama, važno je
da tim svojim sadržajem govorite točne informacije, da ih prenosite na vrijeme i da su one u tom trenutku relevantne za one koji vas gledaju – kaže Mirjana Rakić koja se načelno slaže s tezom da je generalna percepcija o novinarima loša i da ljudi više ne vjeruju medijima.
Što je tome razlog, prema njezinu sudu?
– Postoji prevelika količina dezinformacija. Drugo pitanje je za vlasnike medija, što oni žele sa svojim medijem? Žele li samo prikupljati informacije, pa nije važno je li to prepisano od nekoga, glavno da se štampa. I kakav je njihov odnos prema oglašivačima protiv kojih u krajnjoj liniji ne mogu jer su oni velik dio njihova financijskog sustava i onda protiv njih ne možete. To vam je već veliki minus. Ali dezinformacije su nešto što je prestrašno, kao i svođenje novina na zabavu, mislim, nije sve crna kronika i nije sve jet-set, mi smo premala zemlja da bismo govorili o nekom jet-setu. Tu sam možda kritična, ali se meni tako čini. Ja se slažem apsolutno da i takve novine moraju postojati, ali ako se to digne na razinu da smo svi jednako šareni, onda je to opasno – tvrdi Mirjana Rakić, dodajući da je u tom smislu i HRT jako pogubio kriterije, jer su nakon pojave komercijalnih televizija “svi htjeli biti zabavni”.
Istodobno, BBC traje “stoljećima” i oduvijek se drže svojih principa, a to znači informirati, obrazovati i zabaviti tek na trećem mjestu.
– Javni servis mora biti upravo ono što mu ime samo kaže: na usluzi građanima, a ne na usluzi meni kao novinaru ili glavnom ravnatelju televizije ili premijeru, predsjedniku ili nekom trećem, nego građanima. Građani putem tog javnog servisa moraju doznati sve relevantne informacije, dok kod privatnih televizijskih kuća koja imaju također nacionalne koncesije, ne moraju. One su privatna televizija i vi ih na taj način razlikujete, jednako kao što su i radijske postaje, u krajnjoj liniji kao što su i tiskovine – smatra Mirjana Rakić.
Potom navodi problem “poplave društvenih mreža, platformi” u kojoj novinar danas mora dobro zaplivati.
– Kako se snaći u svemu tome? Kako se novinar snalazi u tome? Ako nemate jasne stavove o tome što je to vaše društvo i što je demokracija u tom društvu i što to društvo treba prihvatiti, a što treba odbiti, među ostalim, govor mržnje, koji stiže putem platformi, skupa sa strašnom količinom dezinformacija, pod krinkom anonimnosti. Kolika je zapravo prednost interneta? Kolika je prednost sve te tehnologije koju ste dobili u ruke? A kolike su opasnosti, ako njome ne znate upravljati? A upravo su ljudi oni koji moraju upravljati time. Neće valjda tehnologija nama upravljati – sugerira Mirjana Rakić, dodajući kako se dezinformacije s vremenom filtriraju pa se čitatelj naposljetku ipak okreće prema pouzdanijim izvorima – tradicionalnim medijima.
Gordana Vilović, umirovljena profesorica sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, u svom profesionalnom radu bavila se, među ostalim, i etikom u novinarstvu te odlično poznaje hrvatske medije u praksi i teoriji koju je dugi niz godina prenosila na svoje studente.
– Stanje u hrvatskim medijima danas, kada se sve zbroji i oduzme, ocijenila bih trojkom. Dakle, kad se sve zbroji i oduzme, dajem ocjenu tri. Pritom, znam da taj prosjek nije dobar, ni jedan prosjek nije dobar, ali takav je moj dojam. To govorim zbog toga što postoje mediji koji idu naprijed, kao i novinari koji ne dopuštaju da im se zatvore usta i pokušavaju progovoriti o različitim lošim stvarima koje se kod nas događaju i to je velika stvar. Dobro je što se ne prestaje: ako se slučajno jedan medij ogluši ili zatvori temu, drugi nastavlja i to je po meni dio koji pripada razvijenoj varijanti novinarstva jer nijedna demokracija ne može funkcionirati ako nema kontrolnih mehanizama. I to, bez obzira na to sviđa li nam se ponekad nešto ili ne, ali jednostavno je to suština priče i ako govorimo o tome da imamo puno problema s funkcioniranjem demokracije, onda moramo kazati da su nas mediji u nizu slučajeva razoružali, pokazali da imaju svoje mjesto kao – sad će to izgledati kao floskula, ali zbilja – kao četvrta vlast. U tom smislu vidim problem kod nekih političkih subjekata koji ponekad zaborave da su, ili da bi trebali biti, ravnopravni i onda se događaju i uvrede i ružne situacije u kojima se na novinare ne gleda kao na ravnopravne stupove nekog društva. Još uvijek mislim da su novinari bitni, jer kad ih ne bi bilo, onda jednostavno ne bismo mnoge stvari znali – smatra profesorica Vilović.
Dajući medijima ocjenu tri, nastavlja, uzela je u obzir sve okolnosti, uključujući i lokalne medije gdje ponekad vidi da su ipak pod pritiskom lokalnih samouprava koje pokušavaju poboljšati svoju sliku u javnosti, a s druge strane čini joj se da i javni servis neke važne teme minorizira, ublažava, a ne bi trebao. A na HTV-u bi mogli lijepo živjeti jer “imaju prihode od svih nas koji imamo televizore i radije”, no način rada javne televizije nipošto joj se ne sviđa. Ali to nije ništa novo.
– Jako je teško komparirati medije nekad i sad jednostavno zato što smo se mi uglavnom bazirali na klasične medije koje neki zovu i tradicionalnim, a danas živimo u drugom, digitalnom dobu. Primjerice, većina studenata nikada nije pogledala Dnevnik Hrvatske televizije ili Dnevnik RTL-a zato što oni imaju svoje izbore. Ponekad mi se čini da je danas puno više u formi, a puno manje u sadržaju, da se inzistira i na dobrom izgledu, na dobrim cipelama, a manje na onome što će osoba koja vodi ili sugovornik kazati. Ima daleko manje novinarskih žanrova kakve smo mi imali prije. Danas je puno toga pretvoreno u prebacivanje iz društvenih mreža u takozvane klasične medije, bez obzira na to jesu li online ili su u papiru ili na televiziji, a čini mi se da se negdje gubi sadržaj, pravi sadržaj iako ja s velikim užitkom mogu poželjeti pročitati neku reportažu ili neki putopis. Svega toga je u maloj mjeri – kaže Gordana Vilović, dodajući kako se prije oduševljavala načinima na koje su novinari počinjali svoje tekstove i uvlačili čitatelje u svoje priče.
Uviđa kako je percepcija novinara i medija danas, nažalost, dosta loša.
– Mislim da je tome pridonio ovaj fenomen “fake newsa”. Mi smo i kroz naše obrazovanje stalno govorili da su činjenice svete, a da su komentari slobodni i to je bila nekakva razdjelnica, i da komentare pišu ljudi koji jako dobro poznaju činjenice. Danas je puno više komentara i pod tim komentarima može proći sve i svašta, i mislim da se podaci crpe iz različitih društvenih mreža i novinari su često u situaciji da prenose i nešto što uopće nije pouzdano i nije točno. Na sreću, sad već postoji cijeli niz projekata u toj borbi protiv lažnih informacija, odnosno lažnih vijesti. Ja još uvijek vjerujem da se svaki novinar zna i može oduprijeti u svom tekstu lažnim vijestima svojim imenom i prezimenom, ali mi smo naišli na niz netočnih situacija u kojima se tekstovi bezočno i bezobrazno prepisuju, u kojima imate izvore koji nisu provjereni i koji mogu, naravno, učiniti veliku štetu. Prije biste se vi ipak posramili ako ste nešto pogriješili. Ispričali ste se. Jedan ugledni novinar Guardiana rekao mi je: “Pa ne mislite valjda da su novinari tu da se ispričavaju, to je javno zanimanje i težak posao.” Ali isprika i ispravak je nešto što bi trebalo koristiti, ali toga je sve manje i to je loše. Ja mislim da i kod novinara postoji i neki stid i sram kad objavi dezinformaciju, barem se meni tako čini. Ja se isto tako sramim nekih svojih postupaka, nenamjernih naravno, ali to je ljudski i to treba razumjeti, ali mi se čini da su društvene mreže koje su ponekad preuzele ulogu medija stvarno nanijele veliku štetu jer mediji se ne mogu boriti s tim, nego pokušavaju što brže izaći s onim što je ondje objavljeno. I naravno, potkradaju se greške koje štete, jako štete – nabraja profesorica Vilović moguće razloge koji su pridonijeli srozavanju ugleda novinara.
– Znate što? Sada u mirovini malo više vremena provodim u Zadru i vidim kako na jednom zidu, na jednoj privatnoj kući, piše “novinari crvi”, i to stoji već godinama i ne znam kako je to moguće. Valjda se nitko ne usudi to prebrisati, ali to je strašno i vjerojatno ima ljudi koji će kazati: “Da, novinari su nikakvi, oni kopaju po smeću, oni se bave perifernim stvarima i na taj način zapravo umanjuju važnost ove struke. Nitko ne govori o radnim nedjeljama novinara, o noćnom radu, o silnim naporima u utrci s vremenom. Mi ljudi jako često znamo biti kritični – kaže Gordana Vilović, dodajući kako su nekoć postojali redaktori, odnosno ljudi u redakcijama koji će novinarima ukazati da je nešto u tekstu nelogično, da riječ koju upotrebljavaju nije dobra.
– Danas imam dojam da novinar napiše tekst i da ga osim urednika nitko drugi ne čita, a mislim da je jako bitno da taj tekst prije objave prođe i neku provjeru osobe koja se razumije u hrvatski jezik – sugerira prof. Vilović pa se prisjeća slučaja s kojim se susrela u svojoj praksi. Riječ je o slučaju iz redakcije New Yorkera, velikog magazina koji još uvijek izlazi i još uvijek promiče takozvano narativno novinarstvo, dakle, nešto između publicistike i novinarstva.
– Imala sam prilike susresti se s nekim ljudima i bila sam impresionirana kako se oni brinu o svakoj sitnici. U to vrijeme, kad sam se iščuđavala toj ljepoti, pitala sam profesora Banca je li istina da New Yorker provjerava svaku sitnicu prije objave, a on meni kaže: “Pa znate, to je istina, kad sam bio na Yaleu, oni su mene nazvali iz redakcije jer su znali da sam ja negdje porijeklom iz Hrvatske i pitali me neki detalj o Markovu trgu u Zagrebu jer novinar je nešto napisao što njima nije bilo logično.” Meni to sad izgleda jako smiješno, ali oni su vodili računa i o tome. Ne mislim da treba izvoditi ludosti, ali mislim da treba vratiti vjeru u to da novinari koji su potpisali tekst znaju što su napisali, i da smo mi uvjereni da je to ispravno i točno. Da, puno, puno toga se promijenilo, ali ja još uvijek mislim da je novinarstvo nezamjenjivo i koliko god ga ubijali i tukli sa svih strana, novinari su žilavi, osobito ljudi koji su odlučili svoj život dati toj struci. Oni neće odustati i zbog toga smo mi koji još uvijek čitamo novine, sretni što još uvijek postoje takvi novinari koji će nas obradovati – zaključila je umirovljena profesorica Gordana Vilović.
Ipak, pred Hrvatskim novinarskim društvom još je puno posla. Svjestan je toga i predsjednik društva Hrvoje Zovko.
– Nekada se novinarima otvoreno prijetilo, danas je dovoljno nekoga maltretirati udarajući ga serijom tužbi ili lošim radnim uvjetima, o prekarnom radu da i ne govorimo. To su sve problemi koji nas čekaju i zapravo cijela ta novinarska priča sve više sliči na onu u Srbiji i Bosni i Hercegovini i po ponašanju premijera i ostalih koji vode ovu državu. A tek kada vidimo što je novinarskom, medijskom sektoru namijenio Domovinski pokret u svom programu, onda su stvari još gore i ako ti ljudi dobiju mogućnost da provode ono što su zacrtali u svom programu, to će značiti još gori udar na novinarsku profesiju. I ono brojenje krvnih zrnaca i tumačenje tko je pravi Hrvat, a tko je krivi Hrvat, to će značiti još veću katastrofu. Mi u principu u najvećoj mjeri imamo zarobljene medije, kao što imamo i zarobljene institucije, i ti zarobljeni mediji iz dana u dan pišu teme i teze koje ne odgovaraju stvarnosti i istini i to je problem naše novinarske struke, to zapravo trebamo isticati. Ono malo nezavisne novinarske scene što je ostalo sada Domovinski pokret u svom programu i svojim izjavama proteklih dana želi do kraja spaliti. Ali to će isto značiti da će naša borba biti još žešća i da jednostavno, iz perspektive Hrvatskog novinarskog društva, nemamo namjeru predati se i nemamo namjeru pasti bez ispaljenog metka – zaključio je Hrvoje Zovko. •