VUKAŠIN MILIĆEVIĆ TEOLOG KOJEG SE SPC ODREKAO NAJPRIJE KAO SVEĆENIKA, A POTOM I KAO PROFESORA, NEDAVNO JE OBJAVIO ROMAN ‘VASKRSENJE’ Kršćanske vrednote kod nas se krivo koriste kao sredstvo homogenizacije etničkih čopora
Istinski vjerovati u uskrsnuće znači vjerovati u to da postojati znači voljeti
Šest je godina trajao pad pravoslavnog svećenika i teologa Vukašina Milićevića u nemilost Srpske pravoslavne crkve, odnosno njezine hijerarhije. Najprije je 2017. razriješen svih crkvenih dužnosti, među kojima je bila i ona paroha (župnika) pri beogradskom Hramu sv. Save. Razlog je bio javno objavljen “Stav” s potpisom dvanaestorice profesora Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Milićević i njegovi kolege tim su dokumentom reagirali i usprotivili se “Peticiji za reviziju izučavanja teorije evolucije u školama i na fakultetima” čiji je cilj bio potiskivanje teorije evolucije iz prirodnih predmeta, odnosno uvođenje biblijske naracije o stvaranju svijeta u nastavu, kao znanstvene alternative Darwinu.
Dvije godine poslije usprotivio se miješanju crkvenog Sinoda u rad Fakulteta, a na početku pandemije COVID-19 reagirao je zbog onoga što je smatrao krajnje neodgovornim ponašanjem crkvenih ljudi, poput pričešćivanja istom žličicom. Zbog tih mu je istupa potpuno zabranjeno svako svećeničko djelovanje, kao i bilo kakvi javni nastupi. Priča je završila ovog proljeća kada je nadležno tijelo odbilo produžiti Milićevićevu docenturu na Fakultetu.
Međutim, teolog cijenjen i voljen od svojih studenata, što su mu jasno iskazali na kraju posljednjeg njegova predavanja, itekako je prisutan u javnosti dok predstavlja svoj prvi roman. “Vaskrsenje” u izdanju beogradske Lagune uzbudljiv je triler u kojem se prepliću fantastika, teologija, filozofija, umjetnost, vlast, crkva i kriminal.
Aktualnost, a i sličnost s nekim konkretnim nedavnim događanjima, romanu, prema riječima autora nastalom iz duboke potrebe i tjeskobe, daju i dimenziju literarne kronike današnjeg trenutka u Srbiji i oko nje, a u gotovo svakom fiktivnom liku pronalaze se karakteristike stvarnih osoba. Sve to bili su razlozi da ove godine uoči pravoslavnog Uskrsa naš sugovornik bude upravo Vukašin Milićević.
Prema mom skromnom čitateljskom sudu i doživljaju, roman “Vaskrsenje” odlikuje vrlo vješto ispričana i kompaktna priča koja na samom početku zgrabi čitatelja i ne pušta do kraja. Jeste li se prije već okušavali u kraćim književnim formama i jeste li
za pisanje romana imali mentora, uz sve one pisce čija djela volite i čitate?
Kada je riječ o beletristici, prije “Vaskrsenja” sam se okušao samo u poeziji, ali uglavnom sam sa sobom, “u svoja četiri zida”, premda bih mogao reći kako mi je i pisanje akademskih tekstova oduvijek predstavljalo i literarni doživljaj. Nisam imao mentora, ali sam znao što to hoću postići, odnosno, znao sam kakvu atmosferu hoću, a literarno-filozofski cilj se samo nazirao. Međutim, upravo to je čitavoj stvari dalo neizvjesnost, osebujnu dinamiku i opsesivan karakter lične potrage, što su sve valjda razlozi zbog kojih se čovjek uopće odluči pisati. Kada je riječ o literarnim uzorima glede atmosfere koju sam spomenuo, Ka a je neizbježan, ali me je donekle inspirirao i roman “Avijatičar” Jevgenija Vodolazkina te filmski opus Davida Lyncha.
Kritičar Igor Perišić istaknuo je asocijativnu vezu između vašega glavnog junaka Lazara V. s Kafkinim Jozefom K. Meni je, međutim, mnogo jača asocijacija na Isusovo dizanje Lazara iz mrtvih. Što je vama kao teologu najvažnije u toj novozavjetnoj priči? Nije li se i taj Lazar, kao i vaš Lazar V., zapravo našao u totalno apsurdnoj situaciji i postao razlog svakojake smutnje?
Potpuno ste u pravu, ono V. u imenu glavnog junaka stoji zbog imena mjesta za koje se vezuje Lazar iz Evanđelja – Betanija, odnosno Vitanija prema bizantsko-grčkom izgovoru. A ta pripovijest iz Evanđelja po Ivanu mi je iz više razloga fascinantna, no, ponajviše zbog toga što je to Isusovo čudo, za razliku od mnogih drugih, bilo posve javno, i to je nešto na čemu se u priči inzistira. Bilo je mnogo očevidaca, Ivan kaže, a i glasine su se vrlo brzo širile. Zbog toga što se dogodilo, Isusu je, kod njegova ulaska u Jeruzalem, u susret izišla masa stanovnika i hodočasnika, u jednom nedvojbeno mesijanskom “settingu” čiji je smisao pokazati kako je ono što se zbiva ispunjenje proroštava i vjekovnih nadanja i kako su svi, čitav narod, toga svjesni. No, što će se dogoditi za svega nekoliko dana? Isti taj narod, koji je dočekujući svoga mesiju vikao “hosana”, sada jednako složno viče “neka se razapne”! Pri svemu tome, Isusa nitko nije razobličio da je varalica, da je čudo bilo lažno i da on nije mesija. Jedino što se dogodilo je to da je sada Isus svezan, ponižen i popljuvan. A izgleda da nema ništa prirodnije od toga da se udari i pljune onaj koji je svezan i ponižen, pa neka je i bog... Dakle, uskrsli Lazar svakako jest, kako ste rekli, bio u problemu; Ivan čak kaže da su svećenici (sic!), odmah nakon što su čuli da ga je Isus uskrisio, bili namjerili da ubiju Lazara. Ipak, u priči postoji i netko čiji je položaj još beznadniji od Lazareva, a to je Isus. I upravo je to beznađe ono čime sam se htio pozabaviti u svojemu romanu. Naime, kada se Boga, što je riječ koja utjelovljuje sva ljudska nadanja, poistovjeti s nekakvim interesom, a u osnovi je svakoga interesa poriv dominacije nad drugim čovjekom, položaj svakoga tko odbije igrati sukladno tom interesu postaje beznadan. Razumije se, želja za dominacijom strukturira i kolektiv koji je njome oblikovan tako da je on i iznutra određen različitim oblicima dominacije, nema tu nikakvoga egalitarizma, no, usprkos tomu, ona mu i na kolektivnoj razini daje koheziju ad extra. Pogana stvar, naravno. E sad, taj se poriv za dominacijom kod nas, u našim društvima, manifestira u različitim vidovima nacionalizma, a on je, makar kada je riječ o posljednjih stotinu godinu, nerazlučiv od religije. Štaviše, ona mu je glavno gorivo, bez obzira na to je li riječ o različitim varijantama srpskog lumpen-imperijalizma ili hrvatskog provincijalnog kultur-rasizma. Uostalom, Krleža je o oba sjajno pisao i na tragu njegovih lucidnih uvida mogu reći da ako ono “Bog čuva Srbe” ili “Bog i Hrvati” ima bilo kakve veze s Bogom, bilo bi najbolje da Boga uopće nema... Ne bi nama bilo lakše s našim ludilima, ali Bogu svakako bi...
Ipak, u romanu su jasne reference i na Kafku. Jeste li se često posljednjih godina, s obzirom na sve što vam se događalo, i vi sami često osjećali kao lik iz nekog kafkijanskog romana apsurda?
Nije neophodno osjetiti bijes struktura na svojoj koži da bi se kod nas stvari počele sagledavati iz ka ijanskog rakursa. Suočavanje s apsurdom i pesimizam za mene su stvar elementarnog intelektualnog poštenja i mislim da to ne samo što ne obesmišljuje moralni čin već mu upravo daje jedini smisao. Sve to je preduvjet za to da se čovjek pokuša nekako nositi s bijesom struktura. Jednostavno, potrebno je, uvijek i iznova, nazivati stvari pravim imenima i razobličavati laži. Ne, gospodo, to što vi zovete ljubavlju zapravo je samo mutacija prezira prema životu i to si nemate hrabrosti priznati. Zato je vaša pokora samo izgovor za kukavičluk, a vaša milost laž. Bogoštovlje onih kojima je bog samo kumir vlasti i autoriteta zaista se, sukladno riječima proroka Izaije, “ne može podnijeti” i mora biti da ga Bog, ako ga ima, jednostavno “iz dna duše mrzi”.
Što ste vi sada Crkvi, a što ona vama? Ispravite me ako kao laik griješim, ali čini mi se da se jednom udijeljeno zaređenje, pomazanje za svećenika ne može poništiti...
Pravoslavna doktrina i praksa se unekoliko razlikuje od katoličke. Naime, u pravoslavnoj tradiciji ne postoji tako jasno definirano učenje o tome da sakrament svetog reda ima character indelebilis. Jednostavno, moguće je sasvim prestati biti svećenikom; ipak, eventualni povratak u red svećenika ne podrazumijeva ponovno ređenje. No, da odgovorim na vaše pitanje: ne znam što sam to točno ja Crkvi sada, ali znam što jesam, što jedino mogu biti i što jedino ima smisla da budem: Vukašin Milićević. A što je Crkva Vukašinu Milićeviću? Sve što se nalazi u dijapazonu od Crkve kao korumpirane svećeničke elite koja služi tomu da nam objasni zašto je dobro tući i pljuvati svezane do Crkve kao mistične zajednice koju je Pavao nazvao Tijelom Kristovim. A teologija je tu, vjerujem, da nam objasni postoji li i kakva je veza između te dvije krajnosti.
Tema je to za barem jednu knjigu, ali ipak Vukašina Milićevića, koji je i teolog, onda pitam postoji li i kakva je ta veza?
Ne znam, možda je najbolje pribjegnuti citiranju, tom starom teološkom triku. Možda su “grozota pustoši” i “sveto mjesto” (Mt 24.15) u drami povijesti uvijek povezani, jer tamo “gdje bude strvine, ondje će se skupljati orlovi” (Mt 24.28). Možda je sva poanta povijesne drame kršćanstva u tome da ih se, u sebi i oko sebe, neprestano nastoji lučiti i razdvajati. Možda je grozota Crkve tu da bi nam se pokazalo kako se onaj tko uistinu želi biti kršćaninom ni za što u ovome svijetu ne smije vezivati, “pošto ovdje nemamo trajna grada” (Heb 13.14), jer sve se može pretvoriti u idola, a naročito smijurija poput ljudi koji pretendiraju na to da ih se poštuje kao isključive tumače božanske volje i namjera...
Odnedavno ste onemogućeni i u profesorskoj službi na Pravoslavnom bogoslovnom fakultetu. Je li u Crkvi itko vodio računa da se na taj način ugrožava i egzistencija vas i vaše obitelji, ponudio vam neki drugi posao?
Kada je riječ o instituciji, hijerarhiji, sustavu, o “nadležnima”, odgovor je ne. Kada je riječ o pojedincima, naravno. Zahvaljujući njima se i uspijevam nositi sa svim problemima kroz koje prolazim.
O blagdanu Uskrsa, koji pravoslavni vjernici slave ove nedjelje, obično se pita biskupe i episkope. A ja sada vas pitam što je vama Uskrs i njegova glavna poruka?
Vjerujem da rijetko što toliko dobro ukazuje na bit kršćanskog vjerovanja u uskrsnuće kao tradicionalna bizantska ikonografija ovog blagdana. Naime, na bizantskim se ikonama uskrsnuće ne prikazuje kao “povijesni događaj”, kao Isusov izlazak iz groba, već kao metahistorijski i eshatološki “silazak u Had”, to jest pakao, čime se želi kazati kako je Isusova smrt krajnja potvrda novozavjetnog uvjerenja da je Bog ljubav. Zato što je ljubav, Bog i u smrti, odnosno onkraj bitka, želi biti i ostati sa svojim ljubljenim, a to je čovjek. Ovo vodi tomu da je smrt, koja je, per definitionem, odvajanje od Boga – a on je u bizantskoj patristici poistovjećen s platonovskim dobrom/bitkom, obesmišljena iznutra, u dubini samoga pakla. Prevedeno na jezik konkretne egzistencije, vjerovati u uskrsnuće znači vjerovati u to da postojati znači voljeti.
Koliko su naša društva, jer slično je u Srbiji i u Hrvatskoj po tom pitanju, kršćanskija zbog činjenice da je blagdan Uskrsa, kao i Božić, općeprihvaćen u javnosti i da se njime bavi većina medija, ali uglavnom kroz jelovnik i folklor, često i na rubu praznovjerja?
Naša su društva “kršćanska” u najgorem mogućem smislu te riječi. Socijalni nastup dominantnih crkava u nas poglavito je provincijalno-konzervativni, inkvizitorski nametljiv i agresivan i zato očajno površan, kada je riječ o sadržaju vjerovanja. Neupitno kršćanske vrednote, kakve su ljubav prema bližnjemu, a to u Novom zavjetu isključivo znači prema drugomu i drugačijemu, kajanje/ metanoja, milosrđe i solidarnost, u njemu nemaju mjesta, osim kada se, sasvim krivo, koriste kako bi se pozvalo na homogenizaciju vlastite etno-religijske grupe, to jest čopora. Čast izuzecima, povremeno i blistavim – na umu imam pojedince, razumije se. U tom smislu mogu reći da mi se čini kako je mjera “kršćanstva” naših društava obrnuto proporcionalna prisutnosti vjere i vjerskih motiva u javnoj domeni i utjecaju Crkve u njima.
Kako doživljavate i kao teolog tumačite ideju “vaskrsnog svesrpskog sabora” i neke nove deklaracije o stanju i ugroženosti srpstva, što su nedavno zajedno najavljivali predsjednici Vučić i Dodik zajedno s patrijarhom Porfirijem?
Već sam spomenuo homogenizaciju etno-religijskog čopora. O tome je riječ. S tim da treba imati u vidu da nacionalizam nikada nije tek pretjerani patriotizam, domoljublje “na steroidima”. Riječ je o političkoj manipulaciji koja uvijek ima i ekonomski cilj, a taj cilj je pljačka javnih dobara i prostora i legitimizacija položaja elite nastale na temelju te pljačke. Riječ je o sustavu, rekao sam to nedavno na više mjesta, koji predstavlja jedan osebujni bastard kapitalizma i feudalizma. Čuo sam da se, na sreću, odustalo od toga da se čitava stvar održi baš na Uskrs, tako da ćemo ipak, makar na blagdan, ostati uskraćeni za tu blasfemiju. No, ne sumnjam da je odustajanje privremeno. Oni kojima je palo na pamet da predlože da se takvo što organizira vjerojatno su na umu imali srpske crkveno-narodne sabore iz vremena Habsburške Monarhije. No, sazivati crkveno-narodni sabor u sadašnjem srpskom političkom kontekstu je čista bizarnost, otprilike kao kada biste nacionalnu himnu odsvirali u narodnjačkoj maniri, da zvuči kao cajka.
Da se vratim romanu, čini mi se da je pisan u dahu, kao što se i čita, a očito su u njega ušli i mnogi elementi recentne stvarnosti, poput posebne aplikacije preko koje komuniciraju pripadnici političko-kriminalne grupe. Jedan od tih elemenata je i odnos prema ratnim zločinima i zločincima iz redova vlastitog naroda. Je li, na primjer, dodjela crkvenog ordena Vojislava Šešelju bila eksces ili odraz glavne struje u SPC-u? Čini mi se da je vaše podizanje glasa za vrijednosti autonomije obrazovanja i znanosti u odnosu na religiju od Crkve tretirano kao mnogo veći i opasniji grijeh.
Iako je, među pojedincima na visokim položajima u SPC-u, bilo onih koji su o pitanju zločina i zločinaca pokušali govoriti kršćanski savjesno, oni su, nažalost, samo izuzeci. Dominantni diskurs je agresivno autoviktimizacijski, a u njega se priča o vlastitoj odgovornosti i krivnji nikako ne uklapa – naprotiv, riječ je o tome da se na taj način odgovornost upravo suspendira, kao i da se svaki pokušaj društvene kritike i nastojanje da se odgovornost preuzme proglasi veleizdajom. Kada se k tomu još doda i veličanje osoba koje su na različite načine povezane s ratnim zločinima, bilo kao sudionici ili podstrekači i huškači, čitava stvar prekoračuje granice relativizacije i pretvara se u direktno izrugivanje žrtvama. Za mene je sve to ništa drugo do moralni satanizam. A bizarnosti slučaja koji ste spomenuli pridonosi još i to što je, pored svega drugog što se veže za njegov lik i nedjelo, taj čovjek poznat i po tome što je u izravnom televizijskom prijenosu “ispovijedao” herezu osuđenu na Prvom ekumenskom koncilu još u četvrtom stoljeću.
Koja je to hereza?
Sarkastičan sam, razumije se; no, fakat je da si je taj nosilac crkvenih ordena dao za pravo, u nekakvom opskurnom realityju, tumačiti kako je vjera u Trojstvo nešto što su crkveni oci u četvrtom stoljeću izmislili te da prije toga nema nikakvoga spomena o božanstvu Sina Božjega i Duha Svetog. Nije li to fantastično? Punokrvni arijanac anomejac.
Tema odnosa prema zločinima ovih je dana osobito aktualna zbog najavljene Rezolucije UN-a o Srebrenici. Vidite li i vi u tome napad na čitav srpski narod?
Nastojanje da se čitava stvar prikaže kao, kako ste rekli, napad na čitav narod plod je političke manipulacije kojom se žele ostvariti prije svega unutrašnji politički ciljevi. Krivnja za zločine je svakako individualna, međutim, krivnja za negiranje zločina je kolektivna iz jednostavnog razloga što se javni odnos prema zločinima temelji na nekakvom društvenom konsenzusu. Smatram da je odnos prema zločinima koji su počinjeni u “naše ime” upravo ključni pokazatelj zdravlja društva. A ovdje se, međutim, bolest društva koristi kao važno sredstvo za održanje političko-ekonomske dominacije kaste koja je svoju moć akumulirala zahvaljujući ratu. Njegovo perpetuiranje “drugim”, ili prije “svim sredstvima”, za njih je stvar opstanka. I odlično im ide, nažalost.
U romanu fiktivni glavni lik vrlo žustro polemizira s fiktivnim Vladikom o “Pokrajinskom zavjetu” koji nije nimalo fiktivan. Kako vi gledate na stavljanje “Kosovskog zavjeta” gotovo u istu ravan s Novim zavjetom?
Vidite, u izvornoj priči o Kosovskom zavjetu, ako tako mogu reći, ne vidim ništa sporno. Riječ je o nečemu što bi se uistinu moglo čitati kao utemeljujući nacionalni mit, a takvi se mitovi mogu naći i kod drugih europskih naroda. Taj mit, onakav kakav se sačuvao u epskoj poeziji i crkvenoj himnografiji, inspiriran je u osnovu kršćanskim vrednotama i njegova suština je u odricanju od ovosvjetske moći i dobara u ime uzvišenih načela slobode i pravde, odnosno u ime “Nebeskog kraljevstva”. Međutim, način na koji se on rabi u nacionalističkom političkom diskursu s ovim nema nikakve veze i riječ je o hermeneutičkom silovanju. Upravo to sam u “Vaskrsenju” nazvao “Provincijskim zavjetom”, a na ruku mi je išao asocijativni spektar pojma provincije, budući da tu nije riječ samo o pokrajini već i o toksičnom provincijalizmu kao jednoj od ključnih karakteristika suvremenog srpskog nacionalizma.
Internetom kruži snimka vrlo dirljivog oproštaja koji su vam priredili vaši studenti, bogoslovi. Za razliku od legendarne slične scene iz “Društva mrtvih pjesnika”, čini se da vam vaši studenti iskazuju zahvalnost, poštovanje i ljubav bez imalo oklijevanja i straha od “institucije” koja vas odbacuje. Vidite li u njima nadu u drugačiju i bolju budućnost?
Prije svega moram reći kako sam bio iznenađen, zatečen i, razumije se, veoma ganut njihovim postupkom. Iz odnosa sa studentima sam mnogo toga naučio, a najvažnija lekcija je to da pozicija nekakvog autoriteta ima smisla samo ako ste svjesni vlastitih ograničenja i neznanja. Za mene je svako poučavanje zato uvijek i izučavanje i učenje, potraga, stremljenje ka tome da se zajedničkim naporom učitelja i učenika, kako bi to rekao Sokrat, porodi istina. Taj čin porađanja je zalog koji povezuje i obvezuje, ne samo mene i moje studente već sve one koji znaju da se dobro, lično i društveno, moralno i političko, može ostvariti samo na temelju istine i pravde. A ono što povezuje dobro, istinu i pravdu je hrabrost. Među mojim studentima sam, za dvanaest godina rada na fakultetu, imao prilike susresti mnogo hrabrih ljudi. •