(Ne)potrebni Ana Vidov
Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
Očev je jecaj rasparao tamu. S druge strane zida. Sljedeće jutro posjeda me za stol. Oduvijek mrzim kada to čini. On, moralna vertikala našeg doma, naravno da je u pravu. Ne kažem to ironično, bilo je tako za mene, pa… uvijek.
Sve što mu odgovaram je laž. Jer nije bio ni prvi ni jedini i nije me ostavio. Barem ne odmah.
Taman je bio taj velebni, zagrebački stan. Bila je već večer, a svjetla su u njemu bila prigušena. Sve mi je u sjećanju ostalo sivo i zelenkasto, boje plijesni, tmastih oblaka. Milena, moja pomajka, poslije mi je pričala kako je kao djevojčica živjela u jednom takvom stanu, visokih stropova, baršunom tapeciranih fotelja, velikog blagovaonskog stola. Samo to je rekla. Ne i zašto su otišli, na slovensku obalu, gdje ju je upoznao moj otac. Nepravedna sam kad kažem da mi je pomajka, jer jedino nju kao majku poznajem.
Milenu volim od prvog dana. Lijepa je, fino kuha i divno pjeva. Na radiju sluša pozdrave i želje i pjeva glasno dok se vrti oko lonaca i miješa najmanje tri slijeda koja nam nedjeljom sprema. Uvijek kada pjeva, iako je to sada puno, puno rjeđe nego nekad, obuzima me osjećaj spokoja, čak i sreće.
Moj otac čvrsto drži sva prva mjesta na listi njezinih prioriteta, ali svejedno, nikad me ne zanemaruje. Znam da joj prijateljice zamjeraju jer me uvijek, kažu, vuče sa sobom.
Jednom sam je čula im kako govori:
– Ne sviđa mi se družiti s tim tipom, ali on nam je potreban.
Taj tip je otac moje prijateljice Lare i sređivao nam je, koliko sam tada mogla shvatiti, neke papire za kuću, jer inače bi se čekalo godinama.
Sumnjam da zna kako se previše stisnuo uz mene, one večeri, kad me, na izlasku iz kazališta, zadužila da ga primim pod kišobran i otpratim do portuna. I da me pozvao u stan, a znam da je Lara samo vikendom kod njega. Pribjegla sam onom “najbolje se praviti glupa” da ne budem nepristojna (to nikako) i otišla govoreći kako ću doći kad Lara bude doma.
Ima snažnu intuiciju, moja pomajka Milena (opet je tako nazivam…)
Kaže mi:
– Iznenadila bi se kolike su to napravile.
Ta mi izjava ama baš ništa ne znači. Zar bi me trebale zanimati druge? Nije bilo šanse da relativiziram svoje uvjerenje. Pokušala sam. Jesam.
– Ti nemaš pojma što to znači. Vjeruj mi, nije ti to sada potrebno.
Pa onda o svim planovima koje ona i otac imaju za moju sjajnu budućnost. I na kraju:
– I taj Zvone nije ozbiljan… Sigurno to misli jer Zvone radi tek tri-četiri mjeseca u sezoni, zimi dane krati kao nogometni trener, u seoskom klubu, iz zaleđa, odakle su mu roditelji. Uopće se ne sjećam je li ikad spomenuo dobiva li za to ikakvu naknadu.
Svejedno, ne mogu svu krivicu svaliti na nju. Vjerojatno ne bi bila ostala s njim. Iako, u svemu, nisam mogla razmišljati o toj eventualnoj ljubavi. Poslije ću tek misliti kako mi je kratkim poljupcima obasipao lice, a kovrče moje kose poput svrdla omotavao oko svojih prstiju. Na dan kada mi je zaljubljeno rekao:
– Znaš, neke su žene stvorene za obitelj, za djecu, kuhanje... ti, ti si stvorena za ljubav!
Ili na onaj kada me gledao razočarano i bijesno.
– Radi što hoćeš, samo mi nemoj više dolaziti.
I još:
– Lako se daješ, lako se predaješ. To sam zapamtila.
Ali najviše od svega pamtim svoju ruku kojom ga pokušavam zaustaviti. Na trenutak mu dotiče leđa, on izmiče, a ona, kao da nije moja, ostaje visjeti u zraku.
Nije bio hladan čovjek kojemu me je najprije dovela Milena. Sav nekako siv, uklapao se u atmosferu onog tamnog, velegradskog stana. U njemu su se, kao, lomila neka načela. Nazvao je kolegu, konačno, neće on obaviti taj posao, samo će ga proslijediti.
Uspavali su me. To je tek pet tjedana, na dnu bijele posude krv i nešto poput malih ugrušaka. Suludo je, znam, ali se svejedno pitam je li tu i srce? Ono čije sam otkucaje čula na pregledu?
Milena me gleda bez riječi dok mi suze klize niz lice. Nekontrolirano i na mjestima gdje joj je to sigurno neugodno. Kao na primjer dok čekamo bus i, u kolodvorskom kafiću, ispijamo blijedu kavu. Možda prvi put ne zna što mi reći. Ali strpljiva je, vjeruje, sada tako treba biti, ali proći će.
U pravu je Milena. Osvanula su, čini se, jutra iza prospavanih noći.
Predlaže mi:
– Ajde pogledati izložbu u Kapetanovoj kuli. Ima baš lijepih stvari.
Zaboravlja da se bojim penjanja zavojitim stepenicama i visina. Ja opet mislim, nema veze ako se tamo samo strovalim, zatvorim oči, nestanem…
Uputim se, moram barem uhvatiti malo zraka. Onda ugledam Laru u šetnji s mamom. Najradije bih ih izbjegla, ali one me primjećuju i već izdaleka široko mi se smiješe. Pokazuje mi punu vrećicu krpica koje je upravo kupila na sniženju. Hinim uzbuđenje i zavidim joj na toj, nekoj bezazlenosti. Pomislim: Možeš se milijun puta razočarati u druge, ali to nije ni približno isto kao jednom duboko razočarati se u sebe.
Umjesto da s trga skrenem u Kapetanovu, zaustavim se pored kamene trokatnice i otvorim vrata u prizemlju. Dok sjedam na stolac, Iva me još jednom, u nevjerici, pita: – Ajme, Majo, jesi li sigurna? Nasmijem joj se u ogledalu. Onda, zadovoljno, gledam kako moja kosa nježno klizi niz glatki frizerski ogrtač.
Otac ludi kad me vidi. Milena se odmah snalazi i umiruje ga: – Narast će.
Želim brzo ući u sobu, ali otac me zaustavlja i želi da dođem za stol. Opet taj stol!
– Neću.
On se povlači, a ja zatvaram vrata svoje sobe. Začudim se lakoći što je ostala iza teške riječi koja mi je upravo prešla preko usta. Palim glazbu i stavljam slušalice na uši da ne čujem Milenu i oca kako se svađaju.
Tko odlučuje, tko je odgovoran, tko će ponijeti breme krivice?
Tko nam je (ne)potreban?