U tim davnim 70-im godinama bilo je važnije svirati u bendu nego igrati nogomet u Dinamu ili Realu pa sam i ja, shodno tome, odlučio osnovati bend
ske kuće Dancing bear “krive” su što se album tako zove. Njima se pjesma jako svidjela. Ako žene tako misle, treba im vjerovati, jer tko ih bolje poznaje od njih samih... Ja sa ženama nemam loša iskustva. Baš suprotno. One su očito kao tigrice. Prelijepe i opasne. Valjda kada ih maziš i paziš, onda te ne ogrebu.
Vi ste najbolji primjer kako se s bivšom suprugom može ostati u dobrim odnosima. Dapače, Ana je svirala violončelo u pjesmi “Ana”. U čemu je tajna vašeg odnosa?
Opet moram ponoviti da mi je žao što smo iznimka, a ne pravilo. Ne samo da je Ana sudjelovala na obradi najstarije pjesme Srebrnih krila “Ana” nego i na nekoliko pjesama na albumu 4 asa i siguran sam da će se suradnja događati i u budućnosti. Kroz grupu Srebrna krila prošli su i neki članovi koji, nažalost, više nisu s nama, a mi se i dandanas družimo. Neke suradnje očito imaju vijek trajanja, ali, na sreću, pravo prijateljstvo je vječno.
Vjerujete li i dalje u ljubav? U jednom ste intervjuu nedavno rekli da biste se ponovno oženili?
Meni je ljubav ono najvažnije što me pokreće. Prema ženama, prijateljima i ona najjača, prema sinu. Na jedno novinarsko pitanje koje je glasilo kanim li se opet oženiti našalio sam se i odgovorio: “Da, barem još 3-4 puta.” Pa imam “samo” 70 godina! Što će biti u budućnosti i koliko je još ima... nemam pojma!
Vratimo se sad na početke vaše karijere. Kako ste odlučili osnovati boy band i odlučili ga nazvati baš Srebrna krila?
U tim davnim 70-im godinama bilo je važnije svirati u bendu nego igrati nogomet u Dinamu ili Realu, pa sam i ja shodno tome odlučio osnovati bend. Osnovao sam običan bend u kojem su bila tri prijatelja i ja. To se danas zove boy band, a tada samo bend. U početku smo bila nas četvorica, a nakon nekog vremena pridružio nam se Muc, danas nažalost pokojni, na klavijaturama. Na početku je bila i verzija da imamo i pjevača, ali na kraju smo odlučili da to budem ja. Snimili smo prvi singl i još nismo imali ime. Tko je to smislio i zašto smo se tako nazvali, zapravo nemam pojma. Znam da je dan omot u izradu i da je trebalo brzo smisliti ime. U početku mi i nije bilo baš lijepo, ali sam se naviknuo.
U tadašnjem Jugotonu pune tri godine odbijali su vam demo materijale. Što su vam tada rekli i je li vas to obeshrabrilo?
Svi se sjećamo pjesme “Osamdesete su bile godine”, kada smo snimke nosili Škarici i praznih se ruku kući vraćali! Ne samo 80-e nego i 70-e. To je očito bilo pravilo. Nešto što se događalo svima i nemam zbog toga nikakve “traume” niti sam išta zamjerio ljudima u tadašnjem Jugotonu. Možda je to baš i dobro. Ako ste u nečemu dobri, dajte svijetu malo vremena da to shvati i prihvati, a i pitanje je jeste li baš u tom momentu toliko dobri kao kasnije, kad su vas prihvatili. Ja sam cijelog života prihvaćao sportsku izreku: “Faul je sastavni dio sporta”.
Na kraju vas je prepoznao Đorđe Novković. Sjećate li se prvog susreta s njim? Što vam je rekao?
Imao sam tu sreću da sam poznavao tadašnju tajnicu glavnog direktora Ljerku Lekić. Zvali smo je teta Ljerka. Danas je, nažalost, pokojna, ali bila je to jedna divna i dobronamjerna žena koja nije pomogla samo nama. Nakon “odbijanaca” od tadašnjih urednika ja bih otišao k njoj po malo utjehe. Kako je u to vrijeme, isto tako nažalost pokojni Đorđe bio najplodniji i najuspješniji skladatelj, zamolio sam tetu Ljerku da me spoji s njim. On je odmah prihvatio bend i ostalo je povijest. Vrlo brzo postali smo iznimno uspješan bend. Nakon što je čuo snimku “Ane”, rekao mi je:
“Za godinu dana bit ćete prvi bend u zemlji”... Nije bio u pravu. To se dogodilo za šest mjeseci!
Vaša prva suradnja, pjesma “Ana”, odmah je postala veliki hit. Zanimljivo je da se pjesma počela puštati na radiju, a mnogi tada nisu ni znali tko je pjeva?
”Ana” je izdana u lipnju 1978. Dado Jelavić i ja u to smo vrijeme svirali kao profesionalci u jednom drugom bendu s kojim smo imali potpisan ugovor u Vodicama od 1. svibnja do 31. kolovoza. Naravno da smo se nadali da ćemo uspjeti, ali tako brzo, e, to nismo. “Ana” se vrlo brzo našla na visokim pozicijama na svim top listama i postala veliki hit. Naravno da nismo imali nijedan intervju do tada niti smo imali ijednu TV emisiju. “Ana” je sve odradila sama. Kako je bila snimljena početkom travnja, zamolio sam tadašnjeg glazbenog urednika iznimno popularnog “Nedjeljnog popodneva” Žarka Černjula da nas stavi u tu emisiju. On mi kaže: “Sorry, Kuki”, tako se svakome obraćao, “kod mene u emisiju ide samo elita.” Naravno, već krajem kolovoza nazvao me u Vodice i rekao: “Čuj, Kuki, sad ste elita i hoću vas u prvoj emisiji nakon ljetne pauze.” Nismo mogli doći jer smo bili na gaži u Vodicama još više od mjesec dana. Dobar je štos koliko je pjesma bila veliki hit, naime, domaći Vodičani često su mi govorili: “A šta ti ne pivaš onu pismu ‘Ana’!? Imaš glas ka oni iz Srebrnih krila.”
Mislim da možete biti sretni da tada nije bilo društvenih mreža, jer bi se sigurno o vama širile razne teorije zavjere. Sjećam se da su se i onda širile razne priče o vama i vašem glasu, kako ste se tada nosili s time?
”Teorije zavjere” postoje od kada je svijeta, pa tako i u to vrijeme. Pitali su me držim li glavu u frižideru, jedem li led... i slično. Čak je krenula vijest da sam imao rak grla, pa i da sam se objesio. Vijesti su se sporije širile, ali sporije su se i opovrgavale. Baš sam u to vrijeme bio nekoliko mjeseci u Njemačkoj i uđem u avion, a stjuardesa me pogleda i kaže: “Ha, dobar vam je štos.” Ja nemam pojma o čemu se radi, jer u to vrijeme nije bilo mobitela. Kada je kasnije došla do mene, rekla mi je kako je čula da sam se objesio! Kad sam došao doma, dobio sam puno naslovnica novina uz naslov “Živ sam”. Poslije su mi rekli da mi je to odličan reklamni štos. Nažalost, nisam toliko pametan i spretan da to lansiram. Kako i od kuda je to krenulo, ni dandanas nemam pojma.
Bilo je tada i raznih anegdota na koncertima, znam da je hitna morala uvijek biti u pripravnosti zbog obožavateljica koje su padale u nesvijest?
Kako sam već rekao da je u to vrijeme bilo najveća fora svirati u bendu, jer su curice voljele dečke koji sviraju, to i jest bio glavni motiv za sviranje. To je bilo vrijeme skupljanja onih velikih vinilnih ploča. Tada ih u Jugoslaviji nije bilo lako nabaviti, naročito one strane. To je bilo i vrijeme postera. Svi smo ih po zidovima lijepili. Tako smo mi bili na neki način kolateralni dobitnici tog vremena. To je bilo vrijeme idolopoklonstva, idolatrije. Svaka cura “morala” je imati svog idola i zalijepiti ga na zid. Još kada su postere počeli tiskati u prirodnoj veličini! Eto razloga da pokrijemo cijeli zid. Kako smo bili jako mladi i zgođušni, dosta tadašnjih novina tiskalo je naše postere. Naravno da je u to vrijeme bilo moderno i vrištati na koncertima, pa i koji put pasti u nesvijest. Siguran sam i danas da je to sve bila samo moda... ali bez obzira na sve, zgodno je bilo to doživjeti.
Osim u bivšoj Jugoslaviji nastupali ste i na rasprodanim koncertima u Bugarskoj i SSSR-u. Jeste li im onda bili dašak zapada, pa je i tu razlog vaše popularnosti?
Često su mi u Srbiji govorili da ih traže naše ploče kada idu na ljetovanje u Bugarsku. U jednoj pauzi na turneji našli smo se blizu Bugarske i sjećam se da sam otišao do Sofija koncerta, agencije koja je radila za cijelu Bugarsku. Očekivao sam da će možda biti zainteresirani da nam naprave nekakve koncerte, ali kad sam se pojavio, dočekalo me njihovo oduševljenje. Napravili su nam ljetnu turneju od 45 koncerata, od kojih je oko 30 bilo na nogometnim stadionima. I negdje na pola turneje umrla je ministrica kulture pa su na pogreb došli ministri svih istočnih zemalja. Nakon tri dana žalosti sljedeći koncert bio je u Sofiji i na njega je došao tadašnji ministar Sovjetskog Saveza. Nakon koncerta tražio je sastanak sa mnom i predložio mi je turneju po Sovjetskom Savezu. Te zime imali smo fenomenalnu turneju po Rusiji koja je trajala oko dva mjeseca. Samo u Moskvi u jednoj dvorani koja prima oko 20.000 ljudi održali smo deset koncerata i još dva u nekoj manjoj. Objektivno gledano, da nije umrla bugarska ministrica, mi ne bismo vidjeli tu turneju. U Bugarskoj nas je znalo dosta ljudi, ali mislim da u Rusiji i ne. Ali tamo smo bili fenomenalno predstavljeni, a Rusi su bili gladni zabave izvana pa je sve ispalo super. U Bugarskoj i dandanas imamo velike koncerte, a u Rusiju nas više nisu zvali. Bojim se da sada ne bismo ni išli!
Prošlo je točno 40 godina otkad ste s Izoldom Barudžijom nastupili na Euroviziji s pjesmom “Ćao Amore”. Po čemu danas pamtite taj nastup, kako je tada izgledala Eurovizija?
Oni malo stariji sjetit će se da se tadašnji Eurosong u pravilu događao u malim dvoranama. Kada je ABBA pobijedila, to je bilo u nekakvoj maloj dvorani. Kada smo u Luksemburg otišli Izolda i ja, isto se sve događalo u manjoj dvorani. Tada je to očito bio samo običan TV show. U usporedbi s današnjim više mi je izgledao kao “Prvi pljesak Europe”. Neke zemlje nisu ga ni prenosile, a slale su pjevače. Italija ga neko vrijeme nije ni prenosila ni slala izvođače. Nije ga prenosila ni te godine kada smo mi nastupali, a predstavljali su je Alice i Franco Battiato. Kada sam nekim prijateljima Nijemcima rekao da idem na Eurosong, većina ih nije ni znala što je to. Danas je to ogroman svjetski, a ne samo europski festival, koji gleda i Amerika. Svaki se održava u ogromnim dvoranama na spektakularnim pozornicama. Zaista je fenomenalno u što se pretvorio taj festival i bilo bi fenomenalno da