Snimio sam devet sapunica i mislim da tu nema ničeg spornog. To je za režisere i glumce spas, mnogi od njih prvi put mogli su dizati kredite, kupiti auto...
votu od svog barbe Ive? Kakav je trag ostavio u vama?
Kad sam došao na studij u Zagreb, najprije sam stanovao kod njega i kod svoje tetke u Preobraženskoj kod Pravoslavne crkve. Nažalost, nisam od njega naučio komponirati, ali on bi uvijek rekao: “Piši, režiraj, uživaj i stvaraj”. Uvijek je bio optimističan i beskrajno duhovit, i unatoč nizu nekih tragičnih situacija koje je imao u životu, i s djecom i unucima, on je uvijek bio dobre volje. Naučio me ležernosti, da se ne treba opterećivati sitnicama, nego gledati u nebo osuto zvijezdama, u taj beskraj, ispod kojeg smo mi mali crvići. Uvijek se sjetim barbe Ive Tijardovića, koji je bio sjajan i vrlo kreativan čovjek, kao što svi znamo, ali i jednog ružnog događaja iz 70-ih godina, koji me užasno razočarao. Jedan dan nakon što je umro, a prošla je godina dana, njegova udovica, moja teta Nilla, zvala me plačući na telefon i govori: “Branko moj, dođi, nešto se čudno događa na groblju.” I onda smo išli zajedno na Mirogoj i vidjeli bistu Ive Tijardovića u arkadama – zakovanu daskama. Otišli smo kod direktora Mirogoja i pitali ga što se događa i saznali da je tuda prolazio sprovod, da ne spominjem imena, jednog partizanskog borca. Svaka mu čast i pokoj mu duši, ali oni su zakovali Ivu Tijardovića jer je na postolju na kojem je stajala bista pisalo “Marjane, Marjane”.
Kako se u vama probudio interes baš za filmsku umjetnost?
Klasična gimnazija koju sam pohađao u Splitu, kao i Igor Mandić, Igor Zidić i Jozo Laušić, okupljala je puno kreativaca, intelektualaca i pisaca. Vladao je taj duh stvaralaštva, tek je s emitiranjem počela televizija, tek je počeo San Remo za nas u Dalmaciji, i u toj kreativnoj atmosferi mi smo jako puno čitali i to me zadržalo u umjetničkim vodama. K tome, u to vrijeme pogledao sam onaj niz klasičnog američkog filma iz 50-ih godina, to me je strahovito uzbuđivalo. Znam da je veliki dojam na mene ostavio film Williama Wylera “Prijateljsko uvjeravanje”, pa John Ford i “Moja draga Clementina”, taj cijeli niz američkih filmova koji je dominirao i tako sam se odlučio na studij u Zagrebu. No budući da je Branko Gavella propisao da režiju na Akademiji nitko ne može upisati ako nije apsolvirao barem jedan humanistički fakultet, upisao sam komparativnu književnost i čistu filozofiju. I to sam doveo skoro do samog kraja, ali nisam diplomirao. U međuvremenu je Gavella umro i otvorila se Akademija i za nas, još nedoučene bedake. Bio sam primljen na Akademiju i ja sam prvi student koji je na zagrebačkoj Akademiji diplomirao, ujedno i debitirao, s modernističkim filmom “Gravitacija ili fantastična mladost Borisa Horvata”. Dakle, prva studentska diploma kod nas na filmu bila je moja.
Kakva sjećanja nosite na studentske dane?
Stvorio se jedan sjajan krug mladih pisaca, slikara, filmadžija, odnosno sineasta, ako ćemo reći primjerenim jezikom, koji se okupljao u kavani Corso, oko stola pokojnog filmskog kritičara Vladimira Vukovića, koji je predsjedavao stolom. I tu se svakodnevno razmjenjivao niz ideja, od politike do umjetnosti, od života do ljubavi i svega, tu sam do kraja zaražen filmom. Tu smo se jako spojili, ovi dečki iz starije generacije, Ante Peterlić, Krsto Papić, Zoran Tadić i Petar Krelja, stvorili smo jedan krug pisaca u kojem je bio i Dubravko Jelačić, pa kazališni režiser Želimir Mesarić. Mi koji smo se bavili filmom razmišljali smo da bi bilo najljepše u kazalištu razapeti platno i puštati filmove, međutim život me promijenio i shvatio sam ljepotu kazališta koje se nisam mogao odreći. I uživao sam, još od svojih prvih dana kao učenika koji statira u raznim predstavama u splitskom kazalištu i na Splitskom ljetu, unatoč sjećanjima na jednu mučnu predstavu koja je trajala četiri i pol sata, a mi smo trebali stajati s kopljem, pa je svako malo netko padao u nesvijest. To je bilo grozno, ali tu je počela kazališna ljubav koja traje i danas. Ukratko, na Akademiji sam sazrijevao, u Kinoteci učio, a u kavani Corso definitivno se formirao.
Osim što je u vašem debitantskom filmu “Gravitacija” igrao veliki Tito Strozzi, koji je bio tolika zvijezda da 40-ih godina od publike nije mogao proći od porte HNK do Frankopanske, svoju prvu glavnu ulogu upravo je u vašem filmu odigrao Rade Šerbedžija. Što ste vi prepoznali u tom mladom glumcu?
Rade je bio zajedno sa mnom na Akademiji, on je bio na glumi, ja sam bio na režiji. Na jednoj vježbi na Akademiji, ne sjećam se je li profesor bio Boško Violić ili Kosta Spaić, ali sjećam se da je Rade odskakao svojim enormnim talentom. I nekako smo se zbližili u tim studentskim danima, ali toliko je bio talentiran da, kad sam dobio sredstva za prvi film, nije bilo dileme kome će pripasti ta uloga. O Radi mogu kazati samo sve najbolje, on je veliki glumac. Čak i sad mu se omakne poneka dobra uloga, ha ha!
Pripremajući sjajnu televizijsku dramu “Bombaški proces” iz 1978., koja se bavi legendarnim suđenjem Josipu Brozu za ilegalni rad Komunističke partije Jugoslavije, vi ste također inzistirali da Tita igra upravo Rade Šerbedžija.
Kad je došla ta, više bih rekao naredba nego ponuda, zvao me direktor Radiotelevizije Zagreb, danas pokojni Branko Puharić na razgovor. Ja sam rekao: “Čuj, ne možemo raditi o živom čovjeku, to su radili Staljinu, Hitleru, kako ćemo snimati o Brozu?” Na moje uporno odbijanje da snimam film o živoj osobi, došla je prijetnja sigurne zabrane mojeg daljnjeg rada. Direktor je rekao da ako ne želim, na ovoj televiziji dok je on direktor više neću snimiti ni kadra. Pomisao da više neću raditi prestravila me i pristao sam, ali uz uvjet da u filmu igraju Rade i Fabijan Šovagović, a asistira Zoran Tadić, koji je još nosio teret 1971. Ne biste vjerovali, i Rade je tada bio pod sumnjom, ali je prošao. Na moje inzistiranje prošao je i Tadić, kojem su se nakon toga otvorila vrata televizije. Šovo nije. Ipak sam pristao i nisam se pokajao jer bio je to najveći produkcijski pothvat Televizije Zagreb, a uz prvoklasnu organizaciju Sablića, Lustiga i Mikija Stanišića. Imao sam takve mogućnosti kakve nikad prije i nikad poslije u životu nisam imao, kakve rijetko i američki režiseri imaju. Kada je zatrebalo, u Ilici i Gundulićevoj ulici kod nekadašnje kavane Corso zaustavljen je promet, raspolagao sam sa stotinama statista kostimiranih u odjeću toga vremena, konjima i starim automobilima, a mogao sam i ponavljati kadrove koliko sam htio. Sjećam se kako je moj scenograf i prijatelj Željko Senečić otpilio jedno 50 tadašnjih parking željeznih satova. Imao sam sve što sam god htio. Bio je zaista užitak snimati taj film. A Šerbedžija za kojeg pitate, pa zajedno smo, dakle, studirali Akademiju, zajedno snimili moj prvi debitantski igrani film “Gravitaciju”, zajedno snimili film “Nocturno” s božanstvenom Milenom Dravić i, ono što je najvažnije, Rade je bio i ostao veliki talent hrvatskog glumišta i moj prijatelj.
Tih godina, istodobno i olovnih i zlatnih sedamdesetih, snimali ste televizijske filmove poput “Slučaja maturanta Wagnera”, ali i dokumentarce. Najpoznatiji je onaj bunkeriran i 30 godina praktički izgubljen o studentskim nemirima 1971. godine, nazvan “Poezija i revolucija”. Što se točno dogodilo s tim filmom?
Kad su počeli studentski nemiri, nazvao sam svog velikog prijatelja, redatelja Zorana Tadića i rekao mu da je televiziji zabranjeno snimati, da nitko ne snima i da je to jedinstvena prilika da snimimo jedan povijesni događaj. Jednu kameru dao nam je u tajnosti Ante Babaja s Akademije, drugu nam je dao Kruno Hajder iz filmskog studija, a materijal, 16-icu, dao nam je Angel Miladinov, samo da nikome ne kažem, i onda smo se mi podijelili. Zoran je imao svoju studentsku ekipu, ja svoju i snimali smo sve. Ali, kako je Tito održao svoj govor, tako je policija upala i privela me, a Zoran do “Bombaškog procesa” nije ništa smio snimati na televiziji ni na filmu. Oduzeli su nam sav materijal, koji je prenesen u Zastava film u Beogradu, i tamo ga je netko montirao. Nismo nikad doznali tko je bio “režiser”, a ne znamo ni danas. Nakon što je dokumentarac završio u bunkeru, posvetio sam se radu na televiziji. S filmskim fondovima bivše zemlje nisam imao sreće – odbijeno mi je 15-ak projekata. No trideset godina nakon studentskih događanja producentska kuća Factum pronašla je dio originalnog materijala i ja sam dovršio film koji prikazuje događaje koji su obilježili ne samo živote sudionika nego i političku sliku cijele Hrvatske. Film je imao premijeru u Studentskom centru tek 90-ih u samostalnoj demokratskoj Hrvatskoj.
Pojavili ste se čak i kao glumac u filmovima “Živa istina” 1972. i “Pont Neuf” iz 1997. godine. Možete li se prisjetiti tih iskustava, kako je došlo do tih suradnji?
To je bio prijateljski nastup, u nekoliko kadrova. “Živu istinu” režirao je Tomislav Radić i taj film i danas ostaje kao jedan od zanimljivijih hrvatskih filmova. U njemu glumi Božidarka Frajt, s kojom sam ranije snimao nekakav reklamni spot za neku odjeću i za nešto, i onda me Radić pitao može li mene i nju snimati i tako sam ušao u taj film. A za potrebe drugog filma, redatelja Željka Senečića, pristao sam iz prijateljskih razloga jer su trebali četvoricu koji kartaju za jednim stolom, a ja sam jedan od njih. I to je bilo bez teksta, samo statiranje. Uostalom, kao statist sam karijeru i počeo!
U javnosti je možda vaš najpoznatiji film novijeg datum svakako “Konjanik”, koji je prikupio lovorike kritike i publike. Kakve vas uspomene vežu za snimanje tog filma?
Moram kazati da ne volim gledati svoje filmove jer uvijek vidim kako bih nešto drukčije napravio, ali svaki od njih za mene ima svoje posebno mjesto. “Gravitaciju” izdvajam kao svoj prvi film, no moram reći jedno, da mislim da je “Konjanik” najbolje što sam napravio. To je, mislim, zaista dobar film i sve je ispalo dobro zbog niza okolnosti, u prvom redu sa sjajnom pričom koju sam pretvorio u scenarij i stavio u jedan vremenski niz. On je imao tu razbarušenu, ali sjajnu priču na temelju nekakvih arhivskih materijala iz zadarskog arhiva koju je Aralica sjajno napisao. Dok sam čitao tu priču, već sam vidio film. Nije mi bilo jednostavno pripremiti se za taj film, morao sam neke turske, neke muslimanske običaje i tradiciju dobro proučiti da bih mogao uopće ući u taj svijet, da ne bih iznevjerio. Međutim, napravio sam nekoliko faktografskih pogrešaka kojih sam tek kasnije postao svjestan. Recimo, ispravio bih ulazak muške osobe u zatvorene begovske prostore, u begovsku kuću. Ipak, s filmom sam dosta dobro prošao, i imao sam sjajnu ekipu glumaca, tog bega glumio je sjajni Danko Ljuština, a njegova slugu Zijo Sokolović, ali najveći dobitak mi je dvoje glavnih glumaca, posebno Nikša Kušelj i Zrinka Cvitešić.
”Konjanik” je bio i prva velika uloga Zrinke Cvitešić. Kako ste za tu ulogu odabrali upravo nju, široj javnosti dotad nepoznatu mladu glumicu?
Da, to je bila njezina prva, zapravo prava velika uloga, jer je prije igrala u jednoj maloj TV drami kod mog studenta Daniela Kušana, ali ja sam nju prvi put vidio na jednoj vježbi dok sam predavao na Akademiji u našem malom studiju. Kad se ona pojavila, to je bilo isto kao kad se pojavio Rade Šerbedžija, to je nešto rijetko kod glumaca. Vi možete snimati u krupnom planu da vas se samo gleda i da bez ikakve mimike, bez ikakvog glumačkog napora, vidite jedan niz osjećaja koji prolazi kroz to biće. To samo najveći talenti imaju i ja sam nju zapamtio s te vježbe. I kad sam se spremao za snimanje “Konjanika”, uopće nisam imao dileme, Zrinka je bila sjajna. Ona, osim svih talenata, ima i strašne radne navike, od plesa, sviranja klavira, stalnog vježbanja. Skupa sa suprugom Lidijom otišao sam na njezine dvije premijere u Londonu, u vrijeme dok je njezin dečko Niko