Malloryjevo tijelo nađeno je 1999., ali ne i fotoaparat s dokazom jesu li on i Irvine bili prvi ljudi na vrhu Mt. Everesta
na sjeveroistočnom grebenu manje od tristo metara ispod vrha. To je do današnjih dana ostalo vjerojatno najintrigantnije opažanje u povijesti istraživanja. Potom su se oblaci ponovno zatvorili, a Mallory i Irvine nestali su, da bi ušli u povijest.
Uz Ameliju Earhart kao jedinu iznimku, nijedan drugi nestali istraživač 20. stoljeća nije izazvao veće izljeve romantičnih nagađanja od Georgea Malloryja. Pitanje što se dogodilo s njim i njegovim mladim pratiocem, kakva je sudbina dostigla tu dvojicu hrabrih ljudi, te jesu li prije smrti dosegli famozni vrh Everesta i tako postigli najveći penjački uspjeh i dalje je misterij. Krenimo kronološki.
Krajem ožujka 1924. penjači i šerpe okupili su se u Darjeelingu, a dva mjeseca poslije došli su do planiranog baznog logora na ledenjaku uz dolinu Rongbuk. Nažalost, tada se vrijeme počelo kvariti, naglo je zahladnjelo, a počeo je padati i snijeg. Kako je Nepal u to vrijeme bio zatvoren za strance, sve britanske ekspedicije mogle su Everestu prići samo sa sjeverne strane. Na prethodnom pokušaju baš Mallory je mislio da je otkrio pogodnu rutu prema vrhu s North Cola. Ono što nije znao jest da ga je na putu čekala tzv. Druga stuba, strma klisura na 8605 metara, koja je 1975. premoštena ljestvama. Tko to svlada, čeka ga strmi uspon po snijegu pod kutom od 45 stupnjeva. Točna ruta kojom su se Mallory i Irvine kretali, međutim, nije poznata. Nažalost, snijeg je ekspediciju natjerao na odgodu uspona, a čekali su i blagoslov lame u samostanu Rongbuk. Kad su ipak dosegli četvrti logor na visini od 7000 metara, vrijeme se opet pogoršalo, pa je prvi pokušaj uspona prema vrhu zakazan tek za 1. lipnja.
Prvi su krenuli Mallory i Geoffrey Bruce i brzo su se vratili, a dan poslije nakon njih pokušali su Edward Norton i Howard Somervell. Kako su išli bez boca s kisikom, prvo je Somervell odustao, pa je Norton nastavio sam. Tada je Somervell snimio jednu od najpoznatijih alpinističkih fotografija svih vremena, Nortona kako napreduje prema vrhu, no i taj je pokušaj bio neuspješan. Odustao je zbog preteškog terena, manjka vremena i iscrpljenosti. Ipak, Norton je dosegao najvišu kotu do koje je neki alpinist dotad stigao, 8570 metara. Po povratku u četvrti logor, Norton je osjetio bol u očima, i do jutra više ništa nije vidio. Zbog toga su ga nosači odnijeli do trećeg logora. U međuvremenu, Mallory i Bruce su do četvrtog logora ipak donijeli boce s kisikom, i pala je odluka da kao treći par krenu Mallory i Irvine. Međutim, Irvinea je mučilo više zdravstvenih tegoba. Prethodnog tjedna imao je trodnevni napad dijareje, a 24. svibnja je zabilježio da se ne osjeća dobro. Opekline od sunca koje su već mjesec dana mučile njegovu svjetlu kožu pogoršale su se.
“Moje je lice vrlo bolno od vjetra i sunca, a nos mi se jako ljušti. Usnice su mi popucale na komadiće što čini jedenje vrlo neugodnim”, pisao je u dnevnik.
Nije on bio jedini, Somervella je u jednom trenutku spopao takav napad kašlja uslijed kojeg mu se, činilo se, zaglavilo nešto u grlu te mu je prijetilo gušenje. Naposljetku je to iskašljao u eksploziji krvi i sluzi. Poslije se utvrdilo da je iskašljao sluznicu grkljana. Ipak, unatoč svemu, Mallory i Irvine su 6. lipnja u 7.30 sati ujutro krenuli prema vrhu. Noel Odell, jedini penjač koji je i dalje bio u dovoljno dobroj formi da bude potpora, krenuo je ispočetka s njima. Od logora 3 do logora 4 uspeli su se za rekordnih 2 i pol sata, a Irvine je stalno nešto prčkao po aparaturi za kisik i improvizirao konačna podešavanja. Njegov je duh također bio neslomljiv jer zbog spomenutih bolova na licu gotovo uopće nije spavao.
“Prošle noći činilo mi se da sve na svijetu grebe po mojem licu, a svaki put kad bi ga nešto dotaknulo, komadići suhe i spržene kože bi otpali, zbog čega sam gotovo vriskao od bola. Moje je lice u potpunoj agoniji”, zapis je iz njegovog dnevnika 5. lipnja.
Nakon što su se u jednom trenutku Irvine i Mallory rastali od Odella, on je snimio posljednju fotografiju njih dvojice koju, po vlastitom priznanju, nije kadrirao pa su njihovi likovi ostali neprepoznatljivi. Satima poslije nakratko je vidio dvojac nakon što su se oblaci razmaknuli i to je bilo to. Čekao je i čekao, a kad se nisu pojavili, zaputio se do logora 6 gdje je u blizini šatora u kojem su Mallory i Irvine spavali pronašao kompas i magnezijsku baklju koju su trebali zapaliti ako stignu na vrh. Malo po malo u idućim su satima i danima članovi tima shvatili da se dogodilo najgore. Do 12. lipnja cijela se ekspedicija okupila u baznom logoru.
“Bili smo jadna grupica; otprve smo prihvatili gubitak svojih drugova u racionalnom duhu kojem se cijela naša generacija naučila u Velikom ratu i nije bilo nikakvog nagnuća morbidnom gudanju o konačnosti. Ali tragedija je bila vrlo blizu; prazni šatori naših prijatelja i prazna mjesta za stolom bila su nam neprestani podsjetnik na to kakvo bi ozračje u logoru bilo da su stvari ispale drukčije”, napisao je Norton.
Članovi ekipe možda su prihvatili gubitak Malloryja i Irvinea, ali nisu mogli razriješiti misterij što im se dogodilo. Dok su se udaljavali od Mount Everesta, neumorno su nagađali kako su skončali njihovi prijatelji, i ne samo tada, do kraja svojih života nastavili su se pitati i spekulirati o tome.
Malo bliže rješenju došlo se 1999. godine kada je tra