U Ameriku sam otišla kao srednjoškolka na razmjenu učenika, a na kraju sam tamo provela više od dvadeset godina

Moj inicijalna destinacija bila je rezultat svojevrsne lutrije, učenici koji su išli na razmjenu u četvrtom razredu srednje nisu znali gdje će završiti. Ja sam imala sreće što me dopala jedna kozmopolitska sredina. Naravno, život u Chicagu se po mnogo čemu razlikovao od života u socijalizmu! Ali u tim godinama, kao mlada osoba, ti si fleksibilna, brzo nađeš svoje mjesto i svoju neku ekipu, krug prijatelja s kojima si na istoj valnoj duljini. U Chicago sam otišla sa svojih 17 godina, u New York s 27, u London s 37... To su naravno različite faze u životu, a i konteksti su različiti, i to sve utječe na iskustvo i na način na koji doživljavaš promjenu. Moj prvi dolazak u Ameriku i seobe unutar Amerike su možda nekako bili “lakši” nego preseljenje u Englesku. Često kažem da kad sam došla u Englesku, to je bilo prvi puta da sam se ikad osjećala “strancem” usprkos tad već dugogodišnjem “stažu” života vani – napominje Vlatka koja je rodom iz Međimurja, koje je poznato po brojnim generacijama gastarbajtera.

U svom radu se, pojašnjava, zapravo sve do sad nije baš eksplicitno referirala na temu imigracija.

– Dakako, to životno iskustvo indirektno informira problematike i procese kojima se često bavim, vezane uz navigiranja sistemima, preslagivanjima odnosa, kako prostornih tako društvenih, te pronalaženja rješenja, odnosno repozicioniranja u odnosu na nestabilne i promjenljive okvire i strukture unutar kojih djelujemo. To su sve pitanja koja proizlaze iz određenog životnog iskustva, no ona nisu vezana isključivo uz temu imigracije, već se tiču i širih pitanja vezanih uz naš odnos prema svijetu: svijetu koji je nestabilan, u kojem se sve urušava, koji iz mnogo perspektiva postaje sve uži i sve više podijeljen. Pitanjima pripadanja, povezivanja, amalgamacije identiteta se obično bavim kroz jedan više apstrahiran ili pomalo udaljen pristup, kroz skulpturu i instalaciju. No iznimka je jedan moj performativni rad pod nazivom “15. izvanredni kongres”. Radi se o trogodišnjem projektu koji sam realizirala između 2014. i 2017. godine u dvanaest europskih gradova, Londonu, Berlinu, Briselu, Poznanu, Lisabonu, Bergenu, Malmöu, Oslu, Tolouseu, Beču, Amsterdamu i Parizu, a koji je bio manifestiran kao serija performansa s brojnim sudionicama kojima je zajedničko to da su rođene na području Jugoslavije u razdoblju između kasnih 60-ih i ranih 80-ih te da sada žive u gradu u kojem se performans realizira. Svaki šestosatni performans koncipiran je u formatu kviza ili igre s pravilima unutar kojih sudionice improviziraju odgovore na neke od stotinjak tema koje izvlače. Tu se sfere društvenih, političkih i povijesnih zbivanja, predstavljenih iz višestrukih perspektiva ženskih subjektiviteta, isprepliću s privatnim događajima iz konteksta svakodnevice. Rad je istraživao kako konstruiramo narative političkih i povijesnih događaja, kako se nosimo s proživljenim iskustvom te kako dajemo smisao kompleksnim narativima prepunim kontradikcija – otkriva umjetnica.

Svi iz njezine obitelji koji su poput nje otišli u inozemstvo su manje-više vršnjaci – dvije njezine sestrične također žive u Velikoj Britaniji, a jedan bratić u Irskoj. Koji su, pitamo je, najveći izazovi s kojima se stranci susreću kad dođu živjeti u drugu zemlju?

– To iskustvo naravno ne možemo generalizirati jer ljudi dolaze živjeti u drugu zemlju iz različitih razloga, s različitim životnim situacijama, različitim iskustvom i materijalnim uvjetima. Ljudi se nose s promjenom na različite načine i barataju s različitim stupnjevima dostupnosti resursa. U tom procesu se ne radi samo o osobi i o tome što netko zna ili ne zna, koje su nečije sposobnosti, koliko su upoznati s kontekstom, sistemom, okruženjem, itd., nego se tu uvelike radi i o tome na koji ih način ta nova sredina percipira i tretira. Govorim naravno o raznim društvenim predrasudama i strukturalnim nejednakostima, o raznim oblicima neravnopravnog tretmana kako zbog vidljivih tako i nevidljivih formi različitosti – rase, roda, godina, seksualnosti, obrazovanja, poznavanja ili nepoznavanja jezika, i drugih identitetskih odrednica. Sistemi nisu posloženi jednako za sve, nekima od nas lakše ih je navigirati nego drugima, nekima je otvoreno više vrata nego drugima. Te strukturalne nejednakosti utječu na nečije iskustvo i probleme s kojima se osoba suočava, a tu su u igri i druge, “mekanije” stvari kao što je postojanje ili nepostojanje mreže poznanika koji novopridošloj osobi budu podrška, brzina povezivanje sa zajednicom, konkretna pomoć koju nude službe ili kontekst zbog kojeg je netko došao živjeti vani – škola, posao, socijalne strukture, itd. Bitno je imati na umu da ljudi dolaze živjeti u stranu zemlju nekad iz slobodnog izbora, a nekad iz razloga koji su im nametnuti – ta razlika isto utječe na izazove s kojima se susreću – kaže V. Horvat.

Odrasla je u obitelji u kojoj se puno čitalo, crtalo i recitiralo. Imala je, veli, sreću odrastati u Čakovcu u kojem radi Škola animiranog filma, koju je krajem 70-ih pokrenuo animator i edukator Edo Lukman. I ona je bila “šafovka”.

– Moja sestra Kristina, isto umjetnica, prva je krenula na ŠAF, a ja za njom. ŠAF je bio ključno mjesto gdje se razvijala naša, da nazovem kreativna disciplina i način rada na projektima koji je počinjao s osmišljavanjem ideje, planiranjem procesa te sistematskim realiziranjem svih elemenata. ŠAF sam pohađala osam godina, od svoje šeste godine pa do tinejdžerskih dana, i rekla bih da me i to iskustvo, i takva izravna izloženost kreativnom procesu i donošenju kreativnih odluka, pogotovo od rane dobi, usmjerilo prema umjetnosti. Velik je broj nas bivših “šafovaca” završilo je u nekim kreativnim i umjetničkim vodama – napominje Vlatka.

Roditelji joj dolaze iz seoskih, radničkih obitelji, i prvi su među članovima svojih širih obitelji koji su završili fakultete.

– Pomak, odnosno ogromni odskok, koji su moji roditelji napravili u odnosu na svoje roditelje, daleko je veći nego ikakav pomak koji smo moja sestra i ja eventualno napravile u odnosu na njih, i strašno se njima ponosim. Uvijek su nam golema podrška, entuzijastično nas bodre u svemu, i naši su najveći navijači. Moja sestra i ja pak imamo od djetinjstva veoma blisku vezu i kontinuirani kreativni dijalog, koji se sad nastavlja i uz mlađu generaciju nećaka i nećakinja koji su isto krenuli putem umjetnosti, arhitekture i glazbe – ističe.

Majka je bila profesorica književnosti i usadila joj je ljubav prema tekstu, ali ne samo onom pisanom, već i izrečenom i podijeljenom s drugima. Tata je radio u firmi koja je, između ostalog, proizvodila ploče za Jugoton, pa su imali relativno veliku i raznoliku muzičku kolekciju koja je uključivala albume Princea, Davida Bowieja, Pink Floyd, Leonarda Cohena, Tracy Chapman, Beatlese, Rolling Stonese, Pulp, The Human League, Talking Headse i Uriah Heep, pa jugoslavenske bendova Novog vala, Azru, Idole, Šarlo Akrobatu, Ekaterinu Veliku...

– U srednjoj školi i na faksu su mi se glazbeni afiniteti znatno proširili,