Našli smo se na brojnim listama među najboljim paviljonima na ovogodišnjem Bijenalu

ji, nelagodan možda, odnos prema smislu, prema narativu, prema vremenskom trajanju; drugačiji odnos, nelinearan, prema kontinuitetu i prema načinu na kojem se pred našim očima nešto odvija. Počele su me zanimati fragmentirane i razlomljene strukture, kao i veoma dugačke, spore strukture te jedan, nazovimo to, nedeklarativni pristup u kojem je veoma bitna dramaturgija i određena koreografija, odnosno strukturiranje vremena koji zajednički provode izvođači i publika - obrazlaže.

Na zadnjoj godini kazališne akademije u SAD-u počela je pohađati i neke programe na akademiji vizualnih umjetnosti. Nakon studija upisala je magisterij izvedbenih umjetnosti, svojevrsni spoj kazališnih studija i kulturološke antropologije. U jednom se performansu na ulazu u riječko brodogradilište 3. maj dotaknula proizvodnje i radničkih vrijednosti. Koliko se danas cijeni radnik? I rad?

– Svi znamo da se cijeni jako malo, i svakim danom sve manje. Borba za prava radnika je borba za bolje društvo – veli.

Jedan od njezinih umjetničkih projekata je “To See Stars over Mountains” (“Vidjeti zvijezde iznad planina”) iz 2021., sastavljen od 365 radova na papiru. Svaki dan u godini izradila bi jedan rad. To je postao i svojevrsni vizualni dnevnik. Taj je rad svojevrsni prethodnik seriji kolaža koje proizvodi za vrijeme osmomjesečne rezidencije u Hrvatskom paviljonu u Veneciji. Razdoblje pandemije bilo je, veli, čudno.

– Jedna od pozitivnih stvari koja je proizašla iz tog perioda je da smo krenuli stvarati neke nove oblike zajedništva i suradnje, preko komunikacije na daljinu te bili prisiljeni osmišljati nove metode rada koje ne uključuju uvijek putovanja i letenje avionom. Zbog klimatske krize mislim da to aktivno moramo imati na radaru i kontinuirano promišljati i testirati načine realiziranja međunarodnih projekata koji su održiviji i odgovorniji po pitanju ekološkog otiska svoje produkcije. To je svakako nešto na što naš projekt u Veneciji želi aktivno uputiti – tumači. Čega se, pitamo je, najviše boji? – Ljudske pohlepe, koja uništava planetu i sve oko sebe – odgovara.

Živi s partnerom Timom Etchellsom koji joj je suputnik više od dvadeset godina. Kreativna kohabitacija.

– Svakodnevni razgovori o umjetnosti i o svijetu su veliki dio te “kohabitacije”. Jedan smo drugom često katalizatori, odnosno rezonatori u procesima razrađivanja ideja – kaže. Voli raditi sa studentima kojima predaje. – Međugeneracijska razmjena i suradnja je inspirirajuća i ohrabrujuća. Kroz taj dijalog stalno učiš nove stvari.

Institucije visokog školstva u Britaniji, kojima se upravlja korporativnim modelima upravljanja baziranim na motiviranošću profitom, sve se manje tretiraju kao ustanove kojima je cilj obrazovanje, učenje i istraživanje. Sveučilištima se ukidaju javna sredstva, a istodobno ograničava primanje stranih studenata, koji su veliki izvor prihoda sektoru jer ti studenti plaćaju ogromne školarine. Studente se općenito sve više tretira kao potrošače, a edukatore kao pružatelje usluga. Pritom u Britaniji već godinama ne postoji besplatno visoko školstvo, što ne samo da monetizira obrazovanje, nego i uvjetuje kome je ono dostupno. Uz to, živimo u vremenu trajne krize i trajnih ratova i ogromnih podjela u društvu i među mladima je sve više prisutna anksioznost i osjećaj besperspektivnosti. Kad se mladi ljudi opredjeljuju što će studirati, naravno da taj širi kontekst, ekonomski, politički i društveni, utječe na njihov izbor. Umjetnički studij nije nešto za što su se svi spremni odlučiti, pogotovo kad se uzme u obzir nestabilna situacija u svijetu i prekarni status umjetnika u društvu – ističe.

Izlaže od 2004. godine, a ako već mora izdvojiti neke izložbe koje su bile svojevrsne ključne prekretnice, spominje samostalnu izložbu 2009. u galeriji The Kitchen u New Yorku te instalaciju za 11. Istanbulski bijenale iste te godine. Kakve su reakcije na njezin rad na Venecijanskom bijenalu?

– Reakcije su izuzetno pozitivne i veoma ohrabrujuće, kako od strane stručne tako i šire publike. Ovo je izložba kojoj se treba posvetiti, nije nešto što se može sagledati u dvije minute. Ovaj projekt nije za one koji nemaju strpljenja ili navike dati vremena i pažnje praksama i načinima rada na koje nisu navikli. Ali iz našeg dosadašnjeg iskustva, takav površni angažman je nešto zapravo veoma rijetko i ljudi provode dulje vrijeme u prostoru, proučavaju radove i materijale, druže se u vrtu, diskutiraju međusobno i razgovaraju s nama.

Paviljon je stvarno oživio i kao izložbeni prostor i kao prostor susreta i dijaloga, i zbog toga sam presretna. Internacionalna kritika je prepoznala ovaj projekt i našli smo se, eto, i na brojnim listama najboljih paviljona, uključujući Top 10 liste u publikacijama Frieze, Art News, The Art Newspaper, Art Basel Editors, Evening Standard, Art Tribune, Finestre sull arte, Artlyst, te u britanskom The Guardianu – ponosno će.

Bijenale je tek započeo, a budući da je njezin projekt koncipiran kao osmomjesečni, tijekom kojeg se rad kontinuirano mijenja i rekonfigurira, još joj, veli, predstoji sedam mjeseci posla i angažmana u Veneciji. Ima li neki “životni” projekt?

– Uspjeti živjeti od svog rada – kaže na kraju Vlatka Horvat.