Raskoli, prebjezi, podjele, ‘žetončići’...
Uoči okupljanja jedanaestoga saziva, prisjećamo se likova i djela u deset prethodnih saziva Hrvatskog sabora
Rođena je država Hrvatska, neka joj je sretan i dug život. Kratko je i posve mirno, kao da u sebi ne skriva gomilu emociju, 25. lipnja 1990. izgovorio prvi predsjednik tadašnjeg Sabora Republike Hrvatske Žarko Domljan. Otprilike mjesec dana nedostajat će do 34. obljetnice hrvatskog saborovanja kad se konstituirati mora 11. saziv, i to na novoj lokaciji na zagrebačkom Črnomercu pa je prilika da se prisjetimo deset prijašnjih. Osim samih početaka, što parlamenta, što države, kad su se zakonodavne odluke donosile u Ininoj zgradi u Šubićevoj, naše smo zastupnike navikli gledati na Gornjem gradu, iz kojeg će se na sljedeće tri godine morati iseliti zbog obnove od potresa. U vojarnu Petar Zrinski od 20. svibnja trebalo bi se smjestiti 151 ime koje je povjerenje birača zaradilo 17. travnja ili barem ona za koja je netko odlučio da su izabranima dostojna zamjena. S njima, broj ljudi koji je Saborom prošao u posljednja tri desetljeća premašit će brojku od tisuću, s tim da su neki od njih parlamentarci od samih početaka. Ne smijemo tu propustiti spomenuti Furija Radina, najdugovječnijeg saborskog zastupnika, koji je još na izborima 2020. rekao da mu je to posljednja kandidatura, ali se ipak odlučio i na ovogodišnju pa poziciju, iznenađujuće, gotovo izgubio; imao je samo 35 glasova više od protukandidata. A kad smo već počeli s najdugovječnijima, jedan od njih svakako je i SDP-ov Željko Jovanović, koji je odradio mandate u prvom, šestom, sedmom, osmom i devetom sazivu, kandidat je bio i za ovaj koji nam slijedi, ali s posljednjeg mjesta osme izborne jedinice, nije se uspio kvalificirati.
Uz Jovanovića, jedan od veterana Sabora je i HDZ-ov Božidar Kalmeta, koji je prvi put na Markov trg stigao 1995. kao zamjena za Josu Škaru, koji je postao ministar. U parlament je ulazio i 2000., 2003., 2007., 2011. te 2015., a godinu se kasnije, zbog desetak afera koje su se povezivale s njim, povlači te se više ne pojavljuje na izbornim listama. Prije 29 godine, kad i Kalmeta, u Sabor je prvi put, kao zastupnik Akcije socijaldemokrata Hrvatske, ušao i Milorad Pupovac. Jedan mandat odradio je u “dresu” Akcije, a kao zastupnik SDSS-a vraća se 2003. te je otada redovito biran. Od onih koji imaju više od 20 godina saborskog staža su i HDZ-ovi Gordan Jandroković te Branko Bačić, koji su se pojavili 2003., s tim da su obojica u određenom trenutku bila i ministri; prvi vanjskih poslova, a drugi graditeljstva.
Ne smijemo zaboraviti ni njihova stranačkog kolegu Josipa Đakića, koji će s krajem mandata koji je osvojio ove godine izbrojiti točno četvrt saborskog stoljeća. Pet godina manje, računamo li parlamentarni staž, imat će u tom trenutku SDP-ov Arsen Bauk, koji svoju poziciju čvrsto drži od 2008. godine.
Prvi Sabor nakon demokratskih izbora konstituiran je 30. svibnja 1990. i do 25. srpnja te godine nosio je ime Sabor Socijalističke Republike Hrvatske te se sastojao od tri vijeća: Vijeća udruženog rada, Vijeća općina i Društveno-političkog vijeća. Vijeća su preuzeta iz Ustava 1974., a ukinuta 1992., dok je Ustavom iz 1990. definirano da se parlament ustroji u dva doma pa od 1992. djeluju Zastupnički i Županijski dom, a od 1993. u potonji su ulazila po tri zastupnika svake županije. Ustavnim izmjenama iz 2001. taj je dom ukinut. Od 2000. Hrvatski se sabor naziva baš kao i danas – Hrvatski sabor, dok je 1997. promijenio ime iz Sabor Republike Hrvatske u Hrvatski državni sabor. To drugo ime htio mu je vratiti Željko Reiner 2005. godine, odnosno u svom inicijalnom govoru kao predsjednik Sabora kazao je da će se upravo za to založiti, ali preimenovanje se nikad nije dogodilo. Hrvatski sabor, dakle, prema Ustavu ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se biraju neposredno, tajnim glasanjem.
Baš tako birali su se i na prvim višestranačkim izborima 1990. godine (doduše, puno kompliciranije, na što ćemo podsjetiti nešto kasnije), kad je u Sabor ušao 351 zastupnik. Od njih, 207 je bilo HDZ-ovih, 107 zastupnika imao
Mjesto u Saboru u 34 godine izborilo je više od 1000 zastupnika, a novi će zasjedati na Črnomercu
je prethodnik SDP-a Savez komunista Hrvatske, čime je započelo vječno rivalstvo, a upravo je to saziv koji je donio povijesnu odluku o hrvatskoj suverenosti te, 22. prosinca, proglasio “božićni Ustav”; prvi najviši pravni akt samostalne Republike Hrvatske.
I na državnim listama i po pojedinačnim izbornim jedinicama birali su se zastupnici 1992. godine, kad u Zastupničkom domu, od 138 mjesta, 85 osvaja HDZ, a druga po snazi stranka je HSLS, s 14 mandata, koju predvodi tada Dražen Budiša. SDP, HNS, HSP, zbrajamo li ih zajedno, imaju isti broj zastupnika kao i HSLS, a samo neka od imena koja u to vrijeme bivaju odabrana u Sabor jesu Luka Bebić, Slavko Canjuga, Savka Dabčević-Kučar, Anto Đapić, Petar Kriste, Stjepan Mesić, Milanka Opačić, Josip Pankretić, Dobroslav Paraga, Ivić Pašalić, Vlatko Pavletić, Milovan Šibl, Miko Tripalo, Mladen Vedriš, Antun Vrdoljak, ali i Ante Prkačin, koji je, nakon duge pauze, odradio i prošli mandat, a osvojio ga je 2020. na listi Domovinskog pokreta (1992. bio je u HSP-u). Vratit ćemo se sad na one neposredne izbore za koje smo spomenuli da su poprilično komplicirani.
Mješovitim sustavom birali su se zastupnici, što znači da je postojala državna jedinica s D’Hondtom i pragom od tri posto, po izbornim jedinicama biralo se još relativnom većinom, postojale su i izborne jedinice za pripadnike nacionalnih manjina, s tim da je pravo na proporcionalnu zastupljenost imala srpska nacionalna manjina, dok su sami pripadnici manjina mogli birati hoće li glasati u svojoj teritorijalnoj jednomandatnoj izbornoj jedinici ili u posebnoj izbornoj jedinici za svoju nacionalnu manjinu, a manjine u tom trenutku biraju 18 zastupnika. Nije se na isti način glasalo i svaki sljedeći put, ali složeniji se sustav koristi sve do početka 2000-ih, o čemu sad posebno nećemo, idemo mi na treći saborski saziv.
I dalje je najjača parlamentarna stranka HDZ sa 75 od 127 zastupnika. Tadašnja koalicija koju čine HSS, IDS, HNS, HKDU (Hrvatsko-kršćanska demokratska unija koju vodi Marko Veselica) i SBHS (Slavonsko-baranjska hrvatska stranka na čijem je čelu Slavko Vukšić) osvojila je 18 mjesta, HSLS 12, SDP 10, a HSP četiri. Saziv je to u kojem se događa i smrt Franje Tuđmana pa predsjednik Sabora Vlatko Pavletić privremeno preuzima funkciju i predsjednika države.
Upravo on raspisuje i izbore za četvrti saziv, u kojem se prvi put događa da zastupnici mandat ne završavaju unutar stranaka u kojima su ih započeli. Prvenstveno o HDZ-u govorimo u ovom slučaju, iz kojeg se do kraja 2003. (saziv traje 2000. – 2003.) stvara niz malih stranaka predvođenih ljudima koji nisu zadovoljni novim vodstvom HDZ-a na čelu s Ivom Sanaderom. Većinu u tom trenutku na Gornjem gradu ima koalicija od šest stranaka; SDP-a, HSS-a, IDS-a, LS-a (Liberalna stranka koju prvo vodi Vlado Gotovac, a onda Ivo Banac), HNS-a, HSLS-a i SDP-a, HDZ je ujedno izgubio prve izbore od samostalnosti, a mandat koji su započeli s 46 zastupnika završili su s 33. Hrvatski blok s Ivićem Pašalićem, Hrvatski istinski preporod s Miroslavom Tuđmanom i Hrvatski narodni demokrati s Josipom Manolićem pa Zlatkom Canjugom samo su neke od stranaka koje su se “izrodile” iz HDZ-a, a ne smijemo zaboraviti ni reći da je u ovom sazivu svoj najveći uspjeh ostvarila najstarija hrvatska stranka HSLS, koja je osvojila 24 saborska mjesta (Dorica Nikolić i Đurđa Adlešič možda su najpamtljivije iz tog razdoblja), ali i oni su do kraja mandata ostali bez deset zastupnika. Liberalni demokrati (LIBRA koju vodi Jozo Radoš) i Liberalna stranka (LS) proniknule su iz opcije koju je vodio Budiša. Ovaj je saziv Sabor proglasio jednodomnim, a izglasali su i ustavne promjene koje su polupredsjednički sustav pretvorile u parlamentarni. Ratificiran je tada i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatske Europskoj uniji, a prvi se put raspravlja i o haaškim optužnicama. Na izborima 2003. kao pobjednik ponovno se vraća HDZ predvođen Ivom Sanaderom, a većinu u Saboru sastavlja s HSLS-om, DC-om (Demokratski centar kojeg vodi Vesna Škare Ožbolt), manjinama, HSU-om (pod Vladimirom Jordanom) i HSS-om (na čijem je čelu prvo Zlatko Tomčić, a onda Josip Friščić). HSLS u ovom sazivu vode čak tri predsjednika; prvo Budiša pa Ivan Čehok, a onda Đurđa Adlešić. Sam Budiša već je i prije napuštao predsjedničko mjesto u svojoj stranci; posljednji put 2001. jer se HSLS podijelio oko glasanja o povjerenju Vladi Ivice Račana zbog izručenja hrvatskih generala Haaškom sudu, a nakon toga 2003. brzo nakon samih parlamentarnih izbora jer je HSLS, koji je bio u koaliciji s DC-om, osvojio samo tri zastupnička mjesta, što je opet potaknulo svađe u stranci. U tom, petom sazivu Sabora, rascjepi su se dogodili u HSP-u, čijih nekoliko članova prelazi u nezavisne zastupnike, u Sabor prvi put ulazi HDSSB s tri zastupnika, a premijerno se pojavljuje i stranka koja se bavi isključivo jednom dobnom skupinom; umirovljenicima. HSU osvaja tri mandata. A iako je u startu ovaj saziv imao 152 zastupnika, kraj je dočekao sa 151. Predsjednik SDP-a Ivica Račan preminuo je 29. travnja 2007., nakon čega je stranka njegovo mjesto u parlamentu “zamrznula” jer zamjenika mu nisu željeli imenovati. U saborskom klubu SDP-a, u kojem je tad i boksač Mirko Filipović, od 2003. do 2006. djelovao je i legendarni Vice Vukov, koji je preminuo 2008. nakon tri godine kome u koju je pao nakon što se poskliznuo upravo na saborskim stubama. Zastupnici ovog saziva skinuli su imunitet Branimiru Glavašu radi procesuiranja za ratni zločin nad srpskim civilima, uveli su 0,0 promila za vozače, otvorili pregovore o punom članstvu Hrvatske u EU, a i ukinuli vojni rok. Šesti je saziv u samom početku počeo burno jer tek je 47. dan od izbora izabrana Vlada. Da imaju većinu, tvrdile su i desnica i ljevica, a u konačnici je 50 posto plus jednu ruku “nabavio” Ivo Sanader. HDZ, uz DC, HSLS, HSU, SDSS, HSS i manjine osigurao je vlast, a upravo se u ovom sazivu događa neviđeni presedan; prvi put otkako Hrvatska postoji, premijer podnosi ostavku. HDZ preuzima Jadranka Kosor, ali nije ona jedina “nova” čelnica. U gotovo svim strankama koje su loše prošle na izborima mijenja se vodstvo pa HNS u ovom sazivu vodi Vesna Pusić, HSP Danijel Srb, HSU Silvano Hrelja, a HSLS Darinko Kosor.
Uovom razdoblju (2003. – 2007.) mijenjao se Ustav, ali i niz zakona zbog usklađivanja hrvatskog s europskim zakonodavstvom, ratificiran je Arbitražni sporazum i potvrđen ugovor s NATO-om, a ukinuta je zastara za kaznena djela ratnog profiterstva te pretvorbenog i privatizacijskog kriminala. Prihvaćen je Zakon o ništetnosti pravnih akata Srbije, bivše SFRJ i bivše JNA, u preambulu Ustava vraćene su sve manjine, određeno je i da će se ustavne suce birati dvotrećinskom većinom, a izglasan je i novi Zakon o kaznenom postupku prema kojem je vođenje istrage pripalo državnim odvjetnicima, a ne istražnim sucima, zbog čega je Sanader, u konačnici, i završio u pritvoru. Još jedno skidanje imuniteta dogodilo se u ovom sazivu, i to prvi put zbog izgovorene riječi. Željko Jovanović rekao je da je vrh HDZ-a zločinačka organizacija, zbog čega je HDZ protiv njega dignuo i privatnu tužbu, a onda skupio i dovoljno ruku da se Jovanović mora pojaviti na sudu.
Tko se zadnji smije, najslađe se smije, mislio je sigurno Jovanović kad je njegov SDP, točnije Kukuriku koalicija, osvojila većinu za sedmi saziv Sabora koji je počeo 2011. i kojim je, do svoje smrti 2012., predsjedao Boris Šprem, kojeg i danas zastupnici, bilo vlasti, bilo oporbe, karakteriziraju kao jednog od najboljih vršitelja svoje dužnosti. Pravedan prema svima, opisuju ga kolege iz saziva koji je, među ostalim, ukinuo svoje pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu, donio Zakon o suradnji Sabora i Vlade, ali i pojačao diplomatske aktivnosti zastupnika i parlamenta, pogotovo zato što je s 1. srpnjem 2013. Hrvatska ušla u EU. Što se same Kukuriku koalicije tiče, koja je Zorana Milanovića odredila za premijera, 73 ruku skupili su tada SDP, HNS, IDS i HSU. Ne smijemo preskočiti ni činjenicu da je bivša SDP-ovka Mirela Holy u ovom sazivu osnovala ORaH, a ni da su 2010., godinu prije samih izbora, nastali Hrvatski laburisti pod vodstvom Dragutina Lesara te u Sabor ušli s dva mandata.
Domoljubna koalicija Tomislava Karamarka i Hrvatska raste Zorana Milanovića bili su glavni rivali pred osmi saziv Sabora, dok se nije pojavilo iznenađenje. Most je u Sabor stigao s 19 osvojenih mandata te postao ključan za većinu, oko koje je dva mjeseca pregovarao i sa SDP-om i s HDZ-om. Odlučili su se mostovci ipak za Karamarka, ali samo ako premijer bude nestranačka osoba, koju su našli u Tihomiru Oreškoviću. Taj saziv ujedno je i najkraći u povijesti Hrvatske, a oni koji su “premijera Građevinu” doveli na čelo Vlade, s pozicije su ga i skinuli.
Pregovora nikakvih nije bilo na izvanrednim izborima za saziv koji je s radom trebao početi 2016. Božo Petrov odmah se dogovorio s novim čelnikom HDZ-a Andrejem Plenkovićem, ali sreća je trajala sve dok se Agrokor nije počeo raspadati. Mostovci su zazivali uhićenje Ivice Todorića, a HDZ-u je “prekipjelo” kad su Plenkoviću rekli da bi bilo dobro da ode njegov ministar financija Zdravko Marić jer je prethodno bio angažiran upravo u Agrokoru. Rezultiralo je to sve skupa smjenom Mostovih ministara u Vladi, HDZ-u u pomoć priskače HNS koji je u parlament ušao u koaliciji sa SDP-om, Most odlazi u oporbu, a “preletavanje” započinje. U devetom sazivu, koji je trajao do 2020. godine, 35 je zastupnika promijenilo klub, a 24 stranku. Iz svog matičnog saborskog kluba prvo su počeli odlaziti HNS-ovci, djelomično nezadovoljni što je njihova stranka podržala HDZ, koji je, na koncu, najveću potporu našao u Stranci rada i solidarnosti Milana Bandića, popularnoj BM365. Dva mandata osvojila je 2016. stranka tadašnjeg zagrebačkog gradonačelnika, a do kraja saziva, u klubu samog BM365 sjedilo je deset zastupnika. Pomogla je tome i činjenica da su trzavice pogodile i SDP pa je, primjerice, Milanka Opačić odjenula Bandićeve stranačke boje, a vožnju kočijom po Mariji Bistrici i vabljenje bivše HNS-ovke Marije Puh “buketom cvijeća” kako je Bandić govorio, također ne smijemo zaboraviti.
Uovom sazivu gledali smo i Živi zid, točnije kako Ivana Pernara saborska straža iznosi iz sabornice, a što se zakona tiče, zastupnici su donijeli lex Agrokor, lex Šerif (ako se proračun lokalne jedinice ne izglasa, ne raspušta se samo zakonodavno tijelo već i izvršno, odnosno načelnik ili gradonačelnik), godina za odlazak u mirovinu postavljena je na 67 pa vraćena na 65, usvojene su mirovinska i porezna reforma, snižene porezne stope, potvrđena Istanbulska konvencija, Marakeški sporazum, a donesena je i Deklaracija o položaju hrvatskog naroda u BiH. Dan državnosti vraćen je na
30. svibnja i proglašen neradnim danom, a svijet je pogodila i pandemija pa su zastupnici sjednicama prisustvovali videovezom te se ponovno zasjedalo u zgradi Ine u Šubićevoj. Prvi put od samostalnosti Hrvatske, ovaj je saziv zasjedao i cijelu noć, a pamtit će se i svjedočenje Mostove Ivane Ninčević Lesandrić, koja je, iskustvom o kiretaži bez anestezije, potaknula lavinu žena da podjele i svoje priče o užasima u bolnicama.
Posljednji saziv kojem smo svjedočili bio je jubilarni, 10. po redu, a počeo je pandemijskim izborima 2020. godine na kojima je za parlament izabrano najviše žena od osamostaljenja, njih
35. Drugi je to bio mandat Andreja Plenkovića, a HDZ je s predizbornim partnerima (HDS-om, HSLS-om i nekadašnjom glavnom uzdanicom HSS-a Marijanom Petir) glatku većinu stvorio još sa zastupnicima nacionalnih manjina, HNS-om i Reformistima Radimira Čačića. Ovog puta, najveće iznenađenje izbora jest kasniji Domovinski pokret, a u tom trenutku koalicija predvođena Miroslavom Škorom, koja osvaja 16 mandata. Novost je i Možemo, odnosno zeleno-lijeva koalicija s izborenih sedam saborskih mjesta, a “pofriškao” se i Most dovođenjem bračnog para Raspudić. Do kraja saziva, Domovinski pokret se raspada, baš kao i SDP, čiji članovi, zbog neslaganja s politkom vrha stranke koju vodi Peđa Grbin, prelaze u Socijaldemokrate. Katarina Peović razilazi se s Možemo, Hrvoje Zekanović s Hrvatskim suverenistima, a u HSS-u Željko Lenart s Krešom Beljakom.
Deseti saziv Sabora dignuo je ruke za uvođenje eura kao službene valute, za snižavanje stope PDV-a na niz prehrambenih proizvoda, osigurao besplatan obrok za sve učenike osnovnih škola, uveo očinski dopust, redefinirao model obiteljskih mirovina, ratificirao protokol o pristupanju Švedske i Finske u NATO, ali i, iako je osudio rusku agresiju na Ukrajinu, odbio da se u Hrvatskoj obučavaju ukrajinski vojnici u sklopu misije EUMAM. Imenovali su Ivana Turudića glavnim državnim odvjetnikom, Radovana Dobronića predsjednikom Vrhovnog suda, a u jednom danu skinuli su ti zastupnici i imunitete dvojici HDZ-ovih te jednom SDP-ova zastupniku; Darku Puljašiću, Draženu Barišiću i Vinku Grgiću – zbog navodne umiješanosti u aferu Janaf. Zastupnici desetog saziva proglasili su i isključivi gospodarski pojas u Jadranskom moru te potvrdili Ugovor između Hrvatske i Italije o razgraničenju isključivih gospodarskih pojaseva, a ostat će zapamćeni i po jednosatnom lupanju po saborskim klupama, ne bi li Plenkovića spriječili da im podnese izvješće o radu svoje Vlade.