Erozija ljudskih prava
Prema izvješću Amnesty Internationala, u Hrvatskoj su lani posebno ugroženi bili Romi, Srbi, imigranti, žene i novinari. Što je ‘savršeni’ dodatak sastavljanju nove parlamentarne većine iz koje je izletjela srpska nacionalna manjina
Podsjetio bih hrvatsku javnost da smo u situaciji gdje postaje normalno da određeni sustavi DORH-a – jer oni jedini imaju pristup informacijama – u nekom trenutku selektivni dio SMS-ova daje određenim novinarima. I to samo određenim novinarima, ne samo da bi se moderirala politička rasprava, nego da bi se, na neki način ušlo u sustav privilegiranih novinara koji dobivaju određene podatke i na kraju budu junaci u svom pozivu. Najvjerojatnije za tu uslugu, dobivanja selektivnih informacija, kao protuuslugu dobiju veliki novčani iznos...
Izjavio je to prije dva mjeseca Robert Jankovics, u to vrijeme saborski zastupnik Kluba nacionalnih manjina, kada je objašnjavao zašto će klub nacionalnih manjina podržati izmjene Zakona o kaznenom postupku (ZKP), u javnosti poznat kao lex AP.
Ta skandalozna izjava čovjeka koji će se savršeno uklopiti u novu parlamentarnu većinu Andreja Plenkovića koja se upravo slaže, i iz koje je jedna nacionalna manjina, ona srpska, izbačena po zahtjevu Plenkovićeva budućeg koalicijskog partnera Domovinskog pokreta (DP) savršen je dodatak zadnjem godišnjem izvješću Amnesty Internationala koje se bavi stanjem ljudskih prava. U Hrvatskoj i svijetu. Jer ljudska prava, za koja smo mislili da su odavno izborena, urušavaju se. Erodiraju. Sve više i više. I dok je ta erozija do prije koju godinu bila rezervirana za tzv. zemlje Trećeg svijeta, autokracije i diktature, ono što posebno zabrinjava je da se erozija ljudskih prava proširila i na zemlje koje su se smatrale demokratskima.
Hrvatska nije izuzetak, pa u postizbornoj ljigavoj političkoj trgovini slušamo kako je bolje sastaviti Vladu iz koje se ultimatumom političkog patuljka izbacuje jedna nacionalna manjina nego ići na nove izbore jer je to skupo!? Tko šiša demokraciju i izbore koji su navodno festival te demokracije jer se pošto-poto mora sastaviti vlast čak ako ta vlast ne odražava volju birača? Propagira se navodna stabilnost i sigurnost, pa će Milorad Pupovac kao politički predstavnik Srba u Hrvatskoj zdvajati kako Mario Radić iz DP-a svojim izjavama o Srbima krši Ustav i propagira etničku mržnju i nacionalnu netrpeljivost, ali će bez imalo srama nakon toga podržati Vladu u kojoj će taj isti Radić sjediti. Istu stvar će napraviti i Veljko Kajtazi, koji predstavlja Rome. Pupovac i Kajtazi će bez imalo srama i iduće četiri godine podržavati Vladu u koju posljednje izvješće Amnesty Internationala upire prst upravo zbog kršenja prva Srba i Roma. Prema izvješću AI-a, lani su u Hrvatskoj bila ugrožena ljudska prava Roma i Srba, ali i nekih drugih nacionalnih manjina. Za Rome se navodi da su i dalje suočeni s ekstremnim siromaštvom, da žive u uvjetima ispod standarda, u segregiranim četvrtima i neformalnim naseljima bez odgovarajuće infrastrukture. Stanje što se tiče Roma, a Kajtazi ih predstavlja zadnjih osam godina, podržavajući vlade Andreja Plenkovića koje su za tu nacionalnu manjinu napravile malo ili ništa, toliko je alarmantno da je lani Odbor CERD-a izrazio zabrinutost jer ih se, kao i Srbe, diskriminira pri zapošljavanju i obrazovanju. Navodi se i da su Romi i Srbi izloženi rasprostranjenom diskriminirajućem govoru. Kojim se koriste i političari i građani, ali i razne druge javne osobe.
Osim Roma i Srba, lani su kao skupina ljudi kojima su, prema izvješću AI, u Hrvatskoj kršena ljudska prava, apostrofirani i imigranti, izbjeglice žene i novinari. Što se tiče imigranata, u izvješću AI-a navodi se da Hrvatska, kao i ostatak EU, ima problema s ilegalnim prelascima granica, a lani je tako u Hrvatsku preko susjednih zemlja ušlo 70 posto više imigranata nego 2022. Do studenoga je u Hrvatsku na ilegalan način ušlo 65.000 imigranata, a iako problem ilegalnih imigracija traje od 2015., Hrvatska, kao ni ostatak EU, nije napravila ništa da se taj problem riješi. Organizacije koje pružaju pomoć izbjeglicama i imigrantima nastavile su dokumentirati i izvještavati o tome kako se njihova prava krše jer ih se ponižava, tuče, prisilno vraća preko granice, potkrada... U nekim slučajevima imigrante su zlostavljali ili okrali i policajci zbog čega je nekolicina njih i kazneno prijavljena, nakon što se ti incidenti nisu mogli sakriti od javnosti. Inače, MUP policijsko nasilje nad imigrantima demantira. Čak i kada je to nasilje bilo fotodokumentirano, znali su tvrditi da nije bila riječ o fizičkom zlostavljanju imigranata. Osim toga, MUP, kao ni ostatak državnog aparata, još se nije počeo baviti ni problemom stranih radnika, pa sve učestalije napade na njih tretiraju kao razbojstva, a ne zločin iz mržnje. O tome da nekih ozbiljnih politika integracije, kada su strani radnici u pitanju, nema na vidiku, da i ne govorimo. Tim će se problemom Hrvatska početi baviti valjda kada neko sljedeće izvješće AI-a navede i njih kao one kojima se u Hrvatskoj krše ljudska prava.
U Hrvatskoj lani, prema izvješću AI-a, nije bajno bilo ni ženama ni novinarima. Prve su često bile izložene svim oblicima nasilja, što je Plenkovićeva Vlada doduše pokušala popraviti uvođenjem femicida kao kaznenog djela. No lani je u Hrvatskoj ubijeno sedam žena, a novom zakonu usprkos, ove godine usmrćene su već četiri, pa očito nije problem u (ne)donošenju Zakona na koji pravni stručnjaci, koje se u vezi s njime i nije pitalo, imaju mnoge primjedbe, nije riješilo problem. Kao što ga nije riješila ni ratifikacija Istanbulske konvencije,
na čijem opozivu sada inzistira DP. Prije će biti da bi se za učinkovitu borbu protiv nasilja nad ženama, ali i općenito protiv nasilja u društvu, trebao mijenjati javni narativ i način razmišljanja. A to se ne postiže izmjenama zakona prema diktatu feminističkih skupina kojima se želiš umiliti prije izbora, već obrazovanjem od malih nogu, te učenjem o prihvaćanju drugih i drugačijih. Odnosno sustavnom politikom koju osmisliš pa je onda provodiš na svim raznima društva i države od najmanjih nogu, čega u Hrvatskoj nema.
Kao što nema ni zaštite ženskih prava, u koje se ubraja i pobačaj. Iako je prema postojećim hrvatskim zakonima pobačaj dozvoljen, de facto je on zabranjen. Jer 59 posto hrvatskih ginekologa zaposlenih u bolnicama ima priziv savjesti pa je hrvatskim ženama, pogotovo onima koje žive u ruralnim područjima, on nedostupan. Usporedbe radi u susjednoj Sloveniji, u koje mnoge žene iz Hrvatske idu kako bi ostvarile svoje pravo na izbor, priziv savjesti ima samo 10 posto liječnika. Inače, pojedinci iz DP-a, koji će po svemu sudeći biti dio nove Vlade i te odlaske u susjedne zemlje radi pobačaja bi, kako se čuje, zabranili ili čak i kriminalizirali, pa je pred ženama u Hrvatskoj i njihovu pravu da same odlučuju o svom tijelu i životu očito vrlo “svijetla” budućnost.
Izvješće AI-a Hrvatsku, uz Irsku, Italiju i Sjevernu Irsku, apostrofira kao zemlje u kojima je pobačaj, iako legalan, praktički onemogućen. No hrvatskim ženama još je dobro u usporedbi s austrijskim jer Austrija je pobačaj prestala tretirati kao zdravstvenu uslugu, ili sa ženama u Andori gdje je svaki pobačaj, uključujući silovanje, incest ili ugrozu života bilo majke ili djeteta zabranjen. Kako to državno petljanje, inspirirano stavovima tvrdih desničara koji smatraju da svi trebaju živjeti po pravilima koja oni propagiraju, izgleda u praksi, svjedoči primjer Poljske u kojoj je lani barem jedna žena umrla jer joj nije omogućeno da legalno napravi pobačaj. A što tek reći o primjeru SAD-a, kojem su tepali da je lučonoša demokracije, u kojem je odluka Vrhovnog suda iz 2022. o nacionalnoj zabrani pobačaja prvo dovela do toga da je on zabranjen u 15 od 50 tamošnjih saveznih država, da bi zatim lani dovela i do naglog porasta sterilizacije. I među muškarcima i među ženama, s tim da se kod žena po nekim procjenama stopa sterilizacije penje i do 20 posto. U prijevodu, desničari su u svojoj nakani da zaštite život od trenutka začeća isprovocirali “trend” u kojem u dogledno vrijeme neće biti ni začeća ni života koji će se trebati štititi.
U Hrvatskoj su lani, prema izvješću AI-a, problema imali i novinari, pogotovo oni koji su se bavili istraživanjem korupcije i organiziranog kriminala. Hrvatski novinari često su bili izloženi verbalnim napadima i zastrašivanjima, u čemu prednjače političari, ali i razni moćnici. Premijer Plenković je novinarkama poručivao da ne misle svojom glavom, pojedine redakcije je proglašavao “osovinama zla”, a u verbalnim napadima na pojedine redakcije ništa blaži nije bio ni predsjednik Zoran Milanović kao ni cijela bulumenta političara poput Mislava Kolakušića, koji je nedavno “ponosno” naveo da je “on lijek protiv štakora s Indeksa”. No kada je riječ o Kolakušiću, kolege s Indeksa su još i “dobro” prošli budući da je u EU parlamentu nedavno kazao kako je “za povratak normalnim ljudskim vrijednostima nužno da se CNN, Reuters, Associated Press, Deutsche Welle i slični medijski fanatici i talibani proglase terorističkim organizacijama”. Srećom, novinari u Hrvatskoj još nisu proglašeni teroristima, no zato su izloženi SLAPP tužbama, pa ih je AI pobrojio 945, a kakve će posljedice za novinare imati lex AP, tek ćemo vidjeti.
Hrvatska se po eroziji ljudskih prava, na žalost, savršeno uklopila u sumorno izvješće AI-a u kojem je navedeno da se diljem svijeta ugrožavaju sloboda izražavanja te prava žena, manjina, izbjeglica i pripadnika LGBT zajednice. Svijetom u kojem živimo tutnje ratovi, glad, siromaštvo, prirodne katastrofe... odnoseći milijune nevinih života. Sve to stvara svjetski društveni krajolik u kojem je sve “normalnije” da dvogodišnja djevojčica umre zbog genitalnog sakaćenja, da 14-godišnjakinja bude ubijena jer se protivila prisilnom braku, u kojem novinari idu u zatvor ili ih ubijaju jer rade svoj posao propitkujući i kritizirajući vlast, žene su uglavnom drugotne, 62 zemlje kriminaliziraju istospolne odnose, a zbog kombinacije ratova, klimatskih promjena i posljedica pandemije COVID-19 4,1 milijarda ljudi, polovina stanovništva Zemlje, nema nikakve mehanizme socijalne zaštite, osim možda zdravstvene usluge. Podaci su to nad kojima bi se “dragi vođe” trebali zamisliti prije nego što dođe do nezaustavljive implozije koja bi mogla izbrisati ne samo ljudska prava, nego i čovječanstvo te cijelu Zemlju.