Na dan kad je puknuo nasip đaci iz Gunje trebali su ići u – školu plivanja
DESET GODINA OD KATASTROFALNE POPLAVE KOJA JE POGODILA GUNJU I OKOLNA SELA U ŽUPANJSKOJ CVELFERIJI MJEŠTANI SU UGLAVNOM ZADOVOLJNI OBNOVOM I VESELE SE NAPRETKU SVOGA MJESTA, IAKO SU I SJEĆANJA NA KOBNI 17. SVIBNJA 2014. JOŠ ŽIVA
Proljeće 2014. godine ostat će zapisano kao jedno od kišovitijih proljeća uopće. Ni najstariji stanovnici Slavonije nisu se mogli sjetiti godine kada je padalo toliko kiše. Tolike količine padalina potočiće su pretvorile u potoke, a potoke u rijeke koje su nosile sve pred sobom. Sva ta količina vode slijevala se u Savu, čiji je vodostaj rastao iz sata u sat pa se razina vode ubrzo izjednačila s visinom nasipa uz rijeku. Koliko god to izgledalo zabrinjavajuće i ozbiljno, nitko ipak nije mogao ni sanjati da sve to može dovesti do katastrofe kakva nije zapamćena u selima županjske Cvelferije.
No tog 17. svibnja 2014. godine, kada je vodostaj Save dosegnuo rekordnih 1176 centimetara, savski je nasip puknuo, i to na dva mjesta – u Račinovcima i Rajevu Selu. U satima koji su uslijedili Gunja, Račinovci i Rajevo Selo završili su pod vodom. Nastalo je novo “Panonsko more”, koje je prouzročilo štete, ipak manje, i u okolnim selima. Stotine su kuća poplavljene, uništena su poljoprivredna gospodarstva, pod vodom su nestala plodna polja… Ugušio se velik broj životinja zarobljenih u stajama. Od siline vode koja je nadirala u Rajevom Selu izgubljena su i dva ljudska života. Novinari koji su s tih područja izvještavali tih dana pisali su o ljudima koji su svoje domove napustili samo s vrećicama u rukama i dokumentima. Sve ono što su godinama stjecali ostalo je u kućama koje su bile pod vodom. Dio njih na neodređeno je vrijeme zbrinut kod obitelji i prijatelja, a dio je završio i u organiziranom smještaju. O kakvoj katastrofi je bila riječ, govori i to da je u nekim dijelovima Gunje, naselju koje je najviše nastradalo u toj poplavi, voda bila visoka i do četiri metra. Iz čamaca koji su se kretali selom mogle su se vidjeti kuće kojima iz vode vire samo dimnjaci i vrhovi krovova. Šteta u Gunji i ostalim okolnim selima koja su nastradala procijenjena je na 230 milijuna eura.
Idanas, deset godina kasnije, ljudi se živo sjećaju toga dana kada im se život u samo nekoliko sati okrenuo naglavačke. Jedan od njih je i nekadašnji novinar Večernjeg lista Stjepan Bogutovac (82), koji je dane
prije poplave provodio na nasipu s ostalima i izvještavao kakvi se radovi poduzimaju kako bi se spriječilo najgore.
– Gledao sam kako voda raste iz sata u sat i vidio da je situacija ozbiljna, ali nisam mislio da može doći do poplave i katastrofe kakva nas je pogodila. Nažalost, prevario sam se. Dok smo toga 17. svibnja bili na nasipu, do nas je došla vijest da je puknuo nasip kod Rajeva Sela. Odmah smo krenuli tamo, ali zbog naše sigurnosti nisu nam dali da priđemo pa smo se vratili u Gunju – prisjeća se Bogutovac.
On se potom vratio u svoju obiteljsku kuću, koja se nalazi u blizini nasipa. Neke vrednije knjige i druge stvari podignuo je na stol misleći da će ih tako spasiti. Nije planirao odlaziti od kuće jer nije mogao ni pretpostaviti koliko će vode i kojom brzinom nadirati u Gunju. Prisjetio se i kako mu je pokraj kuće prolazio prijatelj na motociklu savjetujući mu da oko kuće postavi vreće s pijeskom kako bi je zaštitio. Međutim, voda je ubrzo kod njegove kuće dosegnula i 3,5 metara visine i poplavila cijelo prizemlje pa je on spas potražio na katu kuće.
– Zvao me je sin iz Varaždina i tražio da izađem iz kuće i odem na sigurno. Ja nisam htio. Pitao me je imam li što jesti i rekao sam mu da nemam. Pitao me i imam li vode, a ja sam šaleći se rekao: “Da barem vode imam.” Tada mi je rekao da će nazvati policiju i zatražiti da me evakuiraju. U tom trenutku je ispred kuće prolazio čamac sa spasiocima koji su skupljali ljude koji nisu napustili svoje kuće. Preko balkona ušao sam u čamac i tako se spasio – prisjetio se Bogutovac.
Voda u Gunji zadržala se više od mjesec dana, a u nekim nižim dijelovima sela i dulje. Čim su to okolnosti dopustile, na dva mjesta u Gunji postavljena su kontejnerska naselja u koje su se smjestili mještani koji su željeli biti što bliže svojim domovima. Ondje su imali organiziran smještaj u kontejnerima, ali i obroke, perionice, mjesta za igranje djece i slično. Kako se tko od mještana snalazio ili im je bila završena obnova doma, tako su te obitelji napuštale kontejnerska naselja.
Umirovljeni hrvatski branitelj Stjepan Lucić među posljednjima je napuštao Gunju pred nadirućom vodom, a zadnji je napustio i kontejnersko naselje.
– Poslije poplave završio sam u bolnici u Zagrebu. Kada sam se vratio, odmah sam završio u naselju, zajedno sa suprugom. Tu smo ostali sve do srpnja 2019. godine, odnosno punih pet godina kada su mi smještaj kupnjom kuće riješili Općina Gunja, Vukovarsko-srijemska županija i Ministarstvo branitelja. Odlučio sam se za takav korak jer sam strahovao da mi, ako izađem izvan kontejnera, trajni smještaj nikada neće biti riješen – rekao je Lucić.
Kaže kako je tijekom tih pet godina bilo svega i svačega u naselju te da život u kontejneru nije bio nimalo lak. U svemu tome velika mu je podrška bila supruga, s kojom je sve prolazio i zahvaljujući kojoj je, kako sam kaže, danas živ.
– Mogu reći da sam danas zadovoljan. Prolazili su dan po dan, mjesec po mjesec, a onda i godina po godinu, ali nekako se sve riješilo – kroz smijeh kaže Lucić.
Prema tadašnjim zakonskim odredbama, mještani kojima je voda prouzročila štetu na obiteljskim kućama mogli su uzeti novac i sami popraviti oštećeno ili pak čekati državnu obnovu. Odlučeno je da će granica biti 70 centimetara pa su tako vlasnici kuća u kojima je voda bila ispod te razine dobivali po tadašnjih 40.000 kuna, a oni u čijim je kućama voda bila iznad te razine po 70.000 kuna. Dovelo je to do toga da su vlasnici koji znaju nešto od majstorskih poslova ili su imali nekoga tko to zna vrlo brzo počeli raditi na obnovi svojih kuća, dok su oni koji su čekali državnu obnovu morali ipak nešto malo dulje čekati. Govoreći o tim danima, Marijana Lucić, ravnateljica Osnovne škole Antuna i Stjepana Radića u Gunji, kaže, prisjeća se da je tada bila nastavnica matematike.
– Toga dana kada je puknuo nasip trebala sam djecu voditi na bazene u školu plivanja. Čuli smo da je puknuo nasip, ali nismo znali koliko je to ozbiljno i što se događa. Na kraju smo ipak odgodili odlazak, da bi već nekoliko sati poslije počela evakuacija. U prizemlju škole bilo je i do dva metra vode, sve je bilo uništeno. Voda se povukla krajem mjeseca pa smo mi nastavnici početkom srpnja počeli raditi na raščišćavanju škole, skidanju žbuke i sličnoga, a sve kako bi se što prije škola dovela u stanje da se može održavati nastava. Ubrzo se uključila i država pa su počeli i radovi na obnovi. Zahvaljujući tome, novu smo školsku godinu počeli u svojoj školi, na prvom katu, dok su u prizemlju još trajali radovi – rekla nam je Marijana Lucić.
Danas, deset godina kasnije, ni u školi ni na školi nema nikakvih tragova poplave. Sve je uređeno i sređeno, a tijekom godina pristiglo je i puno donacija pa je i školska oprema na zavidnoj razini. U opremanje se uključila i država pa škola sudjeluje u raznim projektima i aktivna je na više strana. Škola u Gunji danas broji 178 učenika, osjetno manje od 2014. godine, kada je bilo 289 učenika.
– Katastrofa u Gunji bila je prva u nizu koji je uslijedio pa je sve nekako brzo obnovljeno. Bilo je propusta u obnovi, ali mislim da u globalu možemo biti zadovoljni onime što je učinjeno. Mislim da u selu nedostaje sadržaja za mlade i da je najveći problem danas nedostatak posla, ali i tu se vide pomaci nabolje. Polako se sve pokreće, pojavljuju se novi sadržaji, a mislim da će i početak rada Poslovne zone donijeti niz novih radnih mjesta i puno toga dobroga – dodaje Lucić.
Kada je riječ o sadržajima za mještane Gunje, prije svega za mlade, kaže da im je problem što su pomalo zabačeni. Županja im je udaljena 30-ak kilometara, Vinkovci 60, a Vukovar i Osijek još dalje. Stoga i dalje dobar dio svojih potreba realiziraju u Brčkom u BiH, koje je na svega nekoliko kilometara. Tako je bilo i prije, mještani Gunje i okolnih sela ondje su se školovali, liječili, kupovali, zabavljali…
Učiteljica hrvatskog jezika Tamara Gutić Filipović kaže da se danas u Gunji normalno živi te da ima sadržaja i za mlade, iako uvijek može biti bolje.
– Sasvim nam je dobar život ovdje, naviknuli smo se. Ako nam nešto treba, već to nekako nabavimo. Za djecu nemamo kino, kazalište ili bazen, ali zato se trudimo da kroz školske i izvanškolske aktivnosti to nekako nadomjestimo. Mislim da u tome i uspijevamo, a puno nam znači i to što imamo zlatnu i talentiranu djecu – ističe Gutić Filipović.
Prema najavama općinskih vlasti, ove godine neće biti nekog specijalnog obilježavanja obljetnice katastrofalne poplave. Najavljuje se skromno obilježavanje, čiji je inicijator DVD Drenovci. U sklopu obilježavanja održat će se sveta misa i položiti vijenac podno spomen-obilježja u Rajevu Selu u spomen na dvije osobe koje su smrtno stradale u poplavi. Govoreći o obnovi, načelnik Općine Gunja Ante Gutić ističe da je obnova Gunje najvećim dijelom završena i da većina mještana može biti zadovoljna kako su im obnovljene kuće. Prema njegovim riječima, najzadovoljniji mogu biti oni kojima su sagrađene nove kuće jer su se one radile po nadstandardima koji su vrijedili u ono vrijeme. Pozitivno su riješeni i slučajevi koji su završili na sudu jer se nije željelo obnoviti kuće onim vlasnicima koji u vrijeme poplave nisu živjeli u tim kućama.
– Ostao je problem neobnovljene infrastrukture, ali mislim da to nije toliko do države koliko do tadašnje općinske vlasti. Mislim da se mogao vršiti veći pritisak s terena pa bi već onda bile obnovljene i ulice i nogostupi. Kako se radilo, pokazuje i činjenica da je država Općini nudila gradnju nove vodovodne mreže, ali tadašnje lokalne vlasti odlučile su se za neko drugo rješenje zbog kojega i danas imamo puno problema – tvrdi Gutić.
Smatra da se poslije poplave moralo više napraviti kako bi se pomoglo gospodarstvu koje je stradalo, odnosno da je trebalo naći načina kako bi se nadoknadila šteta na strojevima i slično. To je izostalo pa su dva velika drvoprerađivača, s oko sto radnika, zatvorila svoje pogone u Gunji. Treba znati i da je poslije poplave uslijedilo ojačavanje nasipa uz Savu. Oni su ostali visoki kao i prije poplave, ali ojačani su iznutra ubrizgavanjem tekućine i materijala koji su se stvrdnuli, što bi trebalo biti osiguranje da se u budućnosti pucanje nasipa kao 2014. godine ne bi smjelo dogoditi.
– Nakon poplave Gunja je dobila i dva nova javna objekta. Jedan je društveni dom i knjižnica, a drugi nogometni stadion. A Gunja će uskoro dobiti i neke nove sadržaje kakve nikada dosad nije imala. Najvažniji od njih je dječji vrtić, koji će proraditi ove ili iduće godine. Ove godine završit ćemo i prvu fazu komunalnog uređenja Poslovne zone, što će omogućiti i početak gradnje planiranih poslovnih objekata i samim time i novo zapošljavanje. Uskoro ćemo imati i sve asfaltirane ulice i uređene nogostupe – zaključio je Gutić.
S vremenom će i sjećanja na katastrofu iz 2014. izblijedjeti...