U džungli niče novi glavni grad Indonezije
Mnoge su države, iz kojekakvih razloga, ponajprije zbog nekontroliranog bujanja, premještale svoje metropole. Neke su od njih zaživjele, a neke i ne
Dva su istočna ulaza u Zagreb, jedan kod Ivanić-Grada, drugi kod Vrbovca, svetište Majke Božje Bistričke na sjevernom je rubu hrvatske metropole, gradski asfalt došao je i do samog podnožja Žumberka, a protjerane su i poznate turopoljske svinje jer je hrastovu šumu južno od Velike Gorice zamijenila urbana džungla. Zagreb je okrugle 2100. godine toliko “nabujao” da se sve od Dubrave do Črnomerca i od Borovja do Jaruna naziva centrom, a šanse da ćete u gradu od deset milijuna ljudi slučajno naići na nekog poznatog postale su minorne. Takav scenarij potpuna je ludorija, ali upravo to dogodilo se indonezijskoj prijestolnici Jakarti, koja je, prema popisu stanovništva, 1948. imala 823.000 stanovnika, gotovo kao Zagreb danas. Jakarta je površinom u 75 godina narasla oko tri puta, a populacija grada povećala se 13 puta pa ondje sada živi 10,6 milijuna ljudi. Grad je prenapučen i zagađen, i doslovno tone u ocean. Gradom teče čak 13 rijeka zbog čega su poplave ogroman problem, a ne pomaže ni to što se stanovništvo oslanja na bunare koji vodu crpe iz podzemlja. Zbog toga dolazi do erozije tla pa neki dijelovi grada godišnje utonu i 11 centimetara. Rezultat je da se već 40% Jakarte danas nalazi ispod razine mora. Gradske vlasti s tim se problemom bore poluuspješno, postavljanjem raznih brana u obliku nasipa i betonskih zidova, ali budući da i razina oceana raste, opisano stanje dugoročno je neodrživo. Još od 1990-ih u Indoneziji se svako malo pojavljivala ideja o rasterećenju Jakarte – gradnjom novog grada, ali to su uvijek ostale samo priče sve dok na vlast 2014. nije došao Joko Widodo. Čovjek je to bez ikakvog prijašnjeg političkog pedigrea i zaleđa i koji odjela nosi samo onda kad baš mora, a inače mu je najdraže hodati u tenisicama, hlačama i košulji ispod koje nerijetko viri obična majica kratkih rukava. Prvo je 2012. kao čovjek iz naroda koji je odrastao u siromaštvu postao gradonačelnik Jakarte i tu je počeo snažno propagirati ideju o izgradnji nove indonezijske prijestolnice, a kada je postao prvi čovjek države, malo po malo počeo je raditi na realizaciji svog sna. Nusantara, što na javanskom jeziku znači arhipelag, 17. kolovoza ove godine postat će novi glavni grad Indonezije!
Grad nastaje od nule, usred šume na najvećem indonezijskom otoku Borneu, dok je Jakarta na najnaseljenijem otoku Javi, oko 1300 kilometara jugozapadno od buduće prijestolnice. Gradnja će koštati 33 milijarde dolara i odvijat će se u pet faza, od kojih bi prva trebala završiti do kraja ove godine. U toj prvoj fazi u novoj će metropoli biti izgrađena tzv. zona vladinog središnjeg područja, a nju čine vladini uredi, škole, bolnice, palače, zgrade raznih ministarstava, vojske, policije...
Sadašnji predsjednik ima mandat do listopada pa se svim silama trudi cjelokupni vrh političke garniture izmjestiti tamo prije nego što ode u političku mirovinu. S obzirom na to da je sve skupa još uvijek veliko gradilište na kojem nema ni pravih cesta, a na zgradama do kraja još nisu podignuti ni zidovi, bit će pravo čudo ako mu to uspije u planiranom roku. U drugoj fazi u gradu će se razviti zone za industriju i poslovanje, a niknut će u tom periodu i trgovine, šoping-centri, kina, teretane... Bit će sagrađeno i više stambenih jedinica, a u Nusantaru bi se do kraja te faze, odnosno do kraja 2029. godine, trebalo doseliti oko 1,2 milijuna ljudi.
Utrećoj fazi razvit će se sustav masovnog prijevoza, proširiti projekti gospodarenja otpadom i vodama te će se naglasak staviti na gospodarski razvoj lokalnih poduzeća. Regionalne željezničke mreže bit će postavljene u sklopu četvrte faze, a širit će se i broj obrazovnih i zdravstvenih usluga zbog predviđenog povećanja broja stanovnika. Završna faza gradnje koja treba biti dovršena na vrijeme za stotu obljetnicu indonezijske neovisnosti 2045. godine uključivat će veći industrijski razvoj i usredotočenost na stabilan rast stanovništva sve do planiranih 1,9 milijuna građana. Nusantara će biti prva visokotehnološka metropola pogonjena gotovo u potpunosti obnovljivim izvorima energije, a promet će kompletno biti optimiziran za pješake, bicikliste i javni gradski prijevoz. Iako će stanovništvom biti pet puta manji od Jakarte, grad će se prostirati na golemom području, čak pet puta većem od sadašnje prijestolnice i 40 puta većem od Manhattana. Oko 65% grada činit će zelene površine – šume, parkovi i vrtovi – a još 10% bit će područja namijenjena za bavljenje poljoprivredom, što znači da će samo jedna četvrtina Nusantare biti pod zgradama ili cestama. Pretpostavlja se da će se oko 80% putovanja unutar grada odvijati javnim prijevozom, pješice ili biciklima, a zahvaljujući dobro razrađenom prometnom sustavu do svih bitnijih lokacija, poput trgovina, restorana, bolnica, škola, trebalo bi se moći doći u roku od deset minuta bez obzira na to iz kojeg dijela grada. Zbog urbanih prašuma koje će činiti tkivo grada posjetiteljima će se činiti da su usred nekog filma poput “Avatara”, a ne u stvarnosti.
Nestvarno će djelovati još jedna svjetska prijestolnica – Ngerulmud. Nemojte previše razbijati glavu ako nikada za nju niste čuli jer riječ je o gradu koji je lani, prema službenim podacima, brojio – 203 stanovnika. Baš poput Nusantare, i Ngerulmud je sagrađen od nule, a njegova je svrha bila postati sjedištem vlade Palaua, male otočno države smještene oko 800 kilometara istočno od Filipina. Na Palauu živi nešto manje od 20.000 duša, a sve od potpisivanja referenduma 1979. godine, kojim su odbili ulazak u sastav Savezne Države Mikronezije, do 2006. godine glavni grad im je bio i onaj najveći – Koror. U njemu i danas živi oko 60% otočne populacije, a ondje se nalazi i nacionalni stadion, muzej, glavna luka... Vlasti su još 1979. odlučile da će, kako bi izbjegli preveliku akumulaciju moći na
jednom mjestu, na drugom najvećem otoku te države sagraditi novu prijestolnicu, ali je gradnja više puta odgađana zbog nedostatka novca. Tajvan im je početkom 2000-tih posudio 20 milijuna dolara i tako je 2006. podignut Ngerulmud u kojem su na istom trgu sagrađene zgrade Kongresa, Vrhovnog suda i Vlade. Zanimljivo je i to da se zgrada Kongresa naziva Olbiil era Kelulau, što u prijevodu znači “Kuća šaputajućih odluka”, jer, kada se vladajući ondje okupe kako bi odlučivali o važnim pitanjima, komunikacija ne smije biti glasnija od šaptanja. Umjesto da se prepiru ili viču, zastupnici dostavljaju poruke i vode pregovore putem glasnika, održavajući mirnu atmosferu.
ini se kako, kada države odluče izgraditi nove gradove s ciljem da oni postanu nove metropole, ti gradovi u nekim slučajevima postanu sve osim – metropola. Kažemo to zbog toga što, prema definiciji, metropola predstavlja “veliki grad ili urbanu sredinu koja je značajan ekonomski, politički, i kulturni centar države ili regije, kao i važno središte za regionalne ili međunarodne veze, trgovinu i komunikacije”. Novu metropolu koja se ne može baš pretjerano podičiti svojom užurbanošću, međunarodnom povezanošću ili ekonomskom i trgovinskom važnošću 2005. godine dobio je i Mjanmar. Naypyidaw, što u prijevodu znači prebivalište kraljeva, stranim je medijima tada predstavila mjanmarska vojska. Sagrađen je usred džungle, 460 kilometara od stare prijestolnice Yangona (bivši Rangoon) u poprilično grandioznom i ekstravagantnom stilu. U ranim godinama sastojao se od vladinih zgrada, luksuznih hotela, apartmana i zračne luke, a bio je naseljen prvenstveno državnim službenicima, od kojih su mnoge obitelji ostale u Yangonu zbog nedostatka trgovina, restorana, škola i drugih sadržaja u novom glavnom gradu.
Unatoč ograničenim mogućnostima, grad je u razvoju imao nesmetanu opskrbu električnom energijom, što je rijetkost drugdje u zemlji. Korištenje zračne luke u Naypyidawu općenito je ograničeno na vojno osoblje, a civilima je grad dostupan cestom ili željeznicom iz Yangona. U glavnom gradu sada živi oko 900.000 stanovnika. Iako se ne čini malo, pogotovo ne za “grad duhova”, treba uzeti u obzir da se grad prostire na površini od 4800 četvornih kilometara, a Zagreb, za usporedbu na 640, i to s pola Medvednice.
”Vozeći se kroz Naypyidaw, moglo bi se lako zaboraviti da se nalazite usred jedne od najsiromašnijih zemalja jugoistočne Azije. S obje strane ulice, naizgled beskonačan niz divovskih samostojećih zgrada, hotela u stilu vila i trgovačkih centara koji izgledaju kao da su pali s neba, svi obojeni nježnim pastelnim bojama: svijetloružičasta, baby plava, bež. Ceste su novopopločene i obrubljene cvijećem i pažljivo orezanim grmljem. Pomno uređeni kružni tokovi mogu se pohvaliti velikim skulpturama cvijeća, autoceste s 20 traka, tereni za golf, brzi Wi-Fi i pouzdana struja. Čini se da jedino nema ljudi”, bio je dojam dvojice reportera britanskog Guardiana koji su prošle godine posjetili taj grad, čija je gradnja stajala oko četiri milijarde dolara.
I dok prošla dva grada možda i nisu najsvjetliji primjeri premještanja metropola, među one koji to svakako jesu ubraja se kazahstanska prijestolnica Astana. Grad od oko 1,4 milijuna stanovnika u srcu najbogatije i najbrže rastuće gospodarske sile srednje Azije sve do 1997. nije bio od prevelike važnosti, a onda ga je predsjednik Nursultan Nazarbajev proglasio novom prijestolnicom umjesto grada Almatija. Razlozi za premještanje bili su opasnost od potresa u Almatiju, centralni položaj grada u državi i težnja vlasti da se oslobodi utjecaja tradicionalnih klanova. Za vrijeme sovjetske vlasti Astana je bila mali provincijski grad poznat po tome što je bio zatvorenički logor, gulag za žene i djecu državnih neprijatelja. Danas – sušta suprotnost. Tu se nalazi središte IT industrije tog dijela svijeta, svake godine grad naraste za oko 100.000 ljudi, sve je puno prekrasnih građevina, visokih nebodera, palača, a naš poznati dizajner Davor Bruketa Astanu je prozvao gradom budućnosti. Među pozitivnim primjerima uspješnih “novih” metropola je i Abuja, koja je zamijenila Lagos kao glavni grad Nigerije krajem 1991. godine. Bio je to prvi planski građen grad u toj državi, a Nigerija je zbog dobre povezanosti s ostatkom zemlje trebala metropolu u središnjem dijelu države, a ne na njezinu rubu. Iz sličnih razloga je 1960. godine sagrađena i najpoznatija nova prijestolnica jedne države – brazilska Brazilija – čijom se gradnjom htjelo rasteretiti prebrzo rastući Rio de Janeiro. Iste godine odlučeno je i da će peta najmnogoljudnija država svijeta Pakistan dobiti novi glavni grad, a njegova gradnja započeta je 1961. godine. Islamabad danas ima oko milijun stanovnika, odnosno oko 2 milijuna sa širom okolicom. Metropola podno Himalaje i danas se planski nadograđuje, dok u njezinu urbanom dijelu gotovo nema siromašnih jer ondje žive isključivo ljudi srednje i više društvene klase.