Znao sam danima biti sam u špilji, lupanje srca glasno je poput parnog stroja, a doslovno sam čuo kako mi krv teče žilama
tati, ali dovoljno je da se možeš snaći. Međutim, zvukovi su svakako zanimljivo iskustvo. Lupanje srca čuje se glasno poput rada parnog stroja, a u stanju ste čuti i zvukove za koje niste ni znali da postoje. Konkretno, nakon nekoliko sati unutra konstantna pozadinska buka vam postane vaša cirkulacija krvi. Doslovno čujete svoju krv kako vam teče kroz žile. Procesi u vlastitom tijelu vam postanu tako glasni da za titranje mišića možete pomisliti da je zvuk eksplozije u daljini. Nakon nekoliko dana mi se dogodilo da sam usred špilje znao čuti glasove ljudi ili zvuk radija. To je u biti bio zvuk potoka koji žubori u daljini, ali tada se već počinju javljati halucinacije.
Je li bilo neugodnih situacija, da ste možda čak i na trenutke pomislili: “To je to, gotov sam”?
Dok sam puzao kroz jedan uski prolaz u Veternici, doslovno mi se u nos zabio šišmiš, što je bilo neobično iskustvo jer ne znam da se ikada u nekoga ta životinja tako zapucala. Osim toga nekoliko puta sam zaglavio u uskim prolazima, ali daleko najgore je bilo iskustvo kada sam zapeo na povratku iz jednog uskog kanala Veternice. Bio sam s još dvojicom kolega speleologa i ja sam dok smo išli unutra bio zadnji, a kada smo se vraćali prvi, dakle oni su bili iza mene. Došli smo do jednog uskog nagnutog prolaza, bio je širok tridesetak centimetara. Zapeo sam tako da nisam više mogao naprijed, jedna ruka je bila podignuta ispred mene, a druga spuštena uz tijelo, i horizontalno sam ostao visjeti. Da sam se pustio s tom rukom, otklizao bih još malo prema dolje i ostao bi ukliješten, što bi značilo da smo i ja i prijatelji zauvijek gotovi. Oko sat vremena trajala je borba da se oprezno, manevrirajući nekako tijelom poput zmije, uspijem izvući. Najbitnije je u takvim situacijama ostati smiren, a sva sreća da nisam paničar po prirodi, iako ne mogu reći da mi i ono najgore nije prošlo kroz glavu nekoliko puta.
Vaš otac bio je pionir speleologije, ali ne samo toga već i stripa te crtanog filma. Jeste li uz njega, kao što ste zavoljeli speleologiju, zavoljeli i strip i crtiće?
Cijeli život gledam crtiće, smatram tu formu jako lijepom, žao mi je možda tek jer moderni animirani filmovi nisu, čast iznimkama, poučni kao oni nekada. Svi ti stari crtani filmovi imali su edukativnu notu koja je pozitivno djelovala na djecu, učili su ih i onim osnovnim, pozitivnim životnim vrijednostima, ali i tome kako se zauzeti za sebe. Najdraži crtić svih vremena koji sam valjda pogledao više od 100 puta mi je “Krava na Mjesecu” u kojem jedna djevojčica napravi raketu s kojom hoće odletjeti na Mjesec, a onda joj na put stane jedan klipan koji na kraju svojom dovitljivošću uspije nadmudriti. Od stripova sam čitao sve i svašta uključujući i cijelu antologiju hrvatskog stripa, pogotovo jer sam sve te autore preko oca i osobno upoznao. Često su dolazili kod nas doma, ne samo oni nego i neki poznati književnici, pa sam tako imao priliku upoznati i Tina Ujevića kojemu je moja baka bila sekretarica, a koji mi je jednom napisao i poklonio pjesmu za rođendan.
Imate li favorita među stripovima?
Veliki sam fan Alana Forda, a općenito cijenim talijanske stripove. Ako moram izdvojiti još neki, onda je to strip za djecu i mlade “Koko Bil”, parodija na tada popularne vestern-filmove, a crtao ga je legendarni Benito Jacovitti.
Jeste li od oca naslijedili talent za crtanje?
Ne mogu reći da sam bio dobar kao on, ali razvio sam afinitete prema tom izričaju pa sam počeo crtati karikature još u osnovnoj školi, a to se nastavilo i u gimnaziji te na fakultetu. Čak sam tako uspijevao i zarađivati nekakav novac, a moje radove je, među ostalima, objavljivao i Večernji list.
Je li bilo ikada dvojbe oko toga čime se želite baviti u životu ili ste od najranije mladosti znali da će to biti geologija, jer uostalom taj studij ste završili na PMF-u gdje ste i doktorirali.
Kako da ne, bio sam ja zainteresiran za sve što mi se na kraju malo i obilo o glavu (smijeh). U gimnaziji se počela intenzivirati ljubav prema fosilima koji su se tada naveliko motali po mojoj sobi, pa sam tako ozbiljno bio zagrizao za biologiju. Istovremeno sam se počeo baviti istraživanjem zagađenja zraka, što je tada bila tema o kojoj se malo znalo i za nju nitko nije bio kvalificiran. U suradnji s nekoliko profesora napravio sam prvo sistematsko istraživanje zagađenja zraka u Zagrebu, a kažem sistematsko jer sam ja svaki dan na osam lokacija u gradu radio mjerenja i uzimao uzorke, a prije toga su se uzorci uzimali jednom mjesečno. Pokazalo se da je kvaliteta zraka u Zagrebu bila očajna, tek nešto bolja nego u Londonu ranih 1950-ih kada je na stotine ljudi umrlo od posljedica trovanja smogom. Istovremeno sam bio jako aktivan u Modelarskom aeroklubu Trešnjevka, o čemu smo već razgovarali, izrađivali smo modele raketa dugačke po dva-tri metra i išli na međunarodna natjecanja. Zbog tog mog hobija poslije sam imao priliku otići u sjedište NASA-e u SAD. Uz to sve, ozbiljno me vukla i psihologija, ali tu sam valjda zbog svega u čemu mi je bila glava zaboravio na prijemni ispit, pomiješao sam dane i došao na fakultet uvjeren da je prijemni danas, a oni su mi rekli da je bio jučer, tako da je to otpalo. Na kraju sam upisao studij fizike i u dvije godine, koliko sam tamo bio službeno upisan, odslušao njih čak četiri, jer tako se to tada moglo raditi. Ipak, zbog svih tih mojih drugih zanimacija kojima sam se i dalje bavio odustao sam jer sam imao problema s ispitima. To je bio zahtjevan studij, a ja nisam pronalazio dovoljno vremena za učenje jer su me privlačile i druge stvari. Razgovarao sam s ocem o situaciji i dogovorio se da odustanem i upišem nešto što me doista zanima, pa je tako odluka pala na studij geologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.
Na PMF-u ste upoznali i suprugu Ljerku?
Tako je, odmah na prvoj godini, imali smo dosta zajedničkih interesa koje smo zajedno i nastavili razvijati. Krenula je u špilje sa mnom, kao studenti smo počeli raditi u tadašnjem Institutu za geološka istraživanja u Zagrebu (danas Hrvatski geološki institut) na poslovima crtača, ja sam zatim krenuo na terene, a ona je više radila u kabinetu. Ona je bila veliki zaljubljenik u vulkanologiju, povukla me u sedimentologiju, i dobro smo se nadopunjavali.
Kakav vam je bio mladenački život izvan ovih fakultetskih obaveza? Jeste bili alternativac, buntovnik ili više mirni tip, kamo ste izlazili?
Zajedno smo pomagali u vođenju speleološke sekcije u Planinarskom društvu Željezničar gdje smo svakog četvrtka imali sastanke, vikendom smo izlazili u Kulušić, ja sam volio otići i na dobre koncerte u Dom sportova, birao sam što ću slušati. Najdraži su mi u to vrijeme bili Jethro Tull, Nazareth, Dire Straits, Queen, simfo-rock koncerti su me tada jako oduševljavali, a dragi su mi i danas. Progresivni rock je nešto što mi je priraslo srcu, ali ni heavy metal puno ne zaostaje.
To slušate i danas?
Danas ne slušam skoro pa ništa, volim tišinu. Doživio sam dosta glasne muzike, a imam obzira i prema susjedima jer, kad slušam glazbu, onda su zvučnici skoro uvijek odvrnuti do kraja. Oduvijek sam volio dobre audiosustave, a jedan par dobrih zvučnika nosio sam sa sobom na javna predavanja koja sam održavao, pa sam znao preko njih puštati i glazbu. To se pročulo pa su neki na ta moja znanstvena predavanja znali dolaziti kako bi slušali muziku. Bilo je tu i pjesama koje su znali svi, ali više sam se trudio pronaći muziku za koju nitko nije čuo, pogotovo u to doba dok još nije bilo interneta, pa su ljudi doista za zanimanjem čekali što ću im danas pustiti. Tu praksu nisam imao samo na takvim predavanjima, nego i na onim fakultetskim, svojim studentima bi kao uvod uvijek pustio nekoliko pjesama. Efekt je bio dobar jer sam izbjegao i kašnjenja, dapače, svi su dolazili i ranije jer ih je zanimao glazbeni repertoar, pa se mogu pohvaliti time da su mi svi kolegiji, a držao sam ih više od 15 u karijeri, bili posjećeni.
Neko ste vrijeme živjeli u Norveškoj, kako ste tamo završili, što ste radili gore?
Gotovo pa slučajno, na jednom kongresu koji se održavao u Norveškoj uočio me jedan kolega Norvežanin, ušli smo u priču i nakon toga me pozvao da budem dio međunarodnog tima koji će istraživati naftna ležišta u Sjevernom moru. Mene su uzeli jer sam se već bavio istraživanjem dubokomorskih sedimenata u Jadranu, a tamo su ti sedimenti na njihovim ležištima bili interpretirani kao dubokovodni, što se pokazalo netočnim. Da ne davim detaljima, na kraju smo razvili tehniku rekonstrukcije geometrije taložnog prostora pomoću koje smo mogli otkriti topografiju tih naftnih ležišta, dakle jesu li ona u obliku zdjele, ili su ravna, humčasta i tako dalje. Na kraju su uz pomoć te tehnike rekonstruirali gotovo sva naftna ležišta u Sjevernom moru, a rezervoar na novom projektiranom polju ispao je stvarno bogat i isplativ, čak 10% bolji od onoga što su moje optimistične prognoze predviđale.