Možemo izgraditi brod koji bi posadu doveo na Mars, ali letjelicu ne bismo mogli vratiti na Zemlju i te bismo ljude osudili na smrt
Skandinavci su na glasu kao dosta rezervirani prema strancima, kakva su vaša iskustva?
Da su to gluposti. Sve ono što ljudi pričaju da oni jesu, oni u biti nisu. Ja sam se lako uklopio u njihovo društvo, samo im trebate dati neku naznaku da želite provoditi vrijeme s njima. Počelo je s izlaskom poslije posla u jedan pub jer sam im ispričao priču kako sam zavolio pivo jer sam je slučajem bio prisiljen piti na jednom terenu u Dalmatinskoj zagori gdje nije bilo vode. Bilo je ili sok ili pivo, a od soka si još žedniji i tako je pala odluka. Nakon toga su me počeli zvati u goste, supruga i ja smo dolazili njima, oni nama, dva put tjedno u prosjeku sam bio kod nekog doma na večeri i druženju, u Zagrebu mi se to nikada nije dogodilo. Jako dobro pjevaju, imaju sluha, a capella im je fantastična, oni su Dalmatinci sjevera. Njihovi studenti i profesori priredili su zajedničku novogodišnju proslavu u našoj kantini pa me tajnica s fakulteta gdje sam radio pozvala da dođem. Bilo je fenomenalno, svi su se svečano obukli, studentice u haljine, a studenti u frakove! Do ponoći je svirao studentski bend, a nakon ponoći su instrumente preuzeli profesori. Nitko se nije ustručavao ni popiti ni uzeti mikrofon pa zapjevati, uglavnom je to bio njihov domaći, norveški repertoar, ali našli su se tu i strani hitovi na engleskom, njemačkom. Neki su se razišli oko 3 ili 4 iza ponoći, a neki su ostali tamo do fajrunta, skroz do osam, i ja među njima. Na kraju sam sa studentima pospremao, a iduće godine opet su me pozvali i bilo je jednako genijalno. Eto, to su vam ti “hladni” sjevernjaci.
Među ostalim, proučavate asteroide, vulkane, potrese, ukratko, brojne prirodne hazarde za koje u narodu vlada percepcija da bi mogle donijeti pravu kataklizmu. Može li nam priroda na neki nepredvidljiv način prirediti kraj našeg svijeta, odnosno čovječanstva ili su to sve ipak mitovi?
Svakako. Krenimo od nama geografski bliske Italije. U okolici Napulja nalaze se dva vulkana koja imaju potencijal napraviti dar-mar u cijeloj Europi. Oba predstavljaju veliku prijetnju jer je riječ o aktivnim vulkanima. Iznad vulkana Campi Flegrei (koji je zdjelast) živi 600.000 ljudi, a riječ je o supervulkanu koji je i dalje aktivan, a zadnji put je erumpirao 1538. godine kada je nastao novi mali vulkan Monte Nuovo. On stalno diše, tlo se diže i spušta, a s njim i cijelo naselje. Može erumpirati bilo kada, a onda neće uništiti “samo” Napulj. Mi u Hrvatskoj najprije bismo osjetili relativno snažan potres, pretpostavljamo magnitude oko 5, koji na našoj strani Jadrana ne bi izazvao štete, ali bi se na zapadnom dijelu neba pojavio vulkanski oblak, kao zlatnožuti zalazak Sunca, a oblaci bi izgledali teški i jastučasti. Ubrzo bi se spustila gusta magla, koja bi mogla potrajati i mjesecima, a zrak bi imao jak miris po sumporu. Vulkanski pepeo bi se s kišom ubrzo zacementirao i prekrio usjeve i plodove, koji bi bili nejestivi. Ako bi se erupcija dogodila danju, uslijed širenja vulkanskog oblaka nastupila bi noć u krugu od oko 100-150 km od samog vulkana, tj. do same obale Jadrana, a možda i dalje. Dakle, socio-ekonomske posljedice bile bi prava katastrofa. Sada, ako ovu priču proširimo pa za primjer uzmemo Yellowstone, koji je najpoznatiji i najopasniji supervulkan na svijetu, a koji je zadnji put bio aktivan prije 670.000 godina, ali ima upravo takav ciklus aktiviranja svakih 600 do 700 tisuća godina, to bi izgledalo tako da bismo u Sjevernoj Americi imali 20 milijuna poginulih u prvih šest sati. Erupcija bi toliko ohladila atmosferu da bi idućih deset godina živjeli u uvjetima polarne zime, ne bi vidjeli sunce godinu do dvije, dakle, to bi bila jedna prava kataklizma. Osim toga, gotovo cijelo čovječanstvo može stradati uslijed udara asteroida promjera nekoliko kilometara.
Zar nemamo danas tehnologiju kojom bi se mogli obraniti od takvog asteroida?
Praćenje asteroida astronomskim metodama ograničeno je na noćno nebo pa o asteroidima koji bi nam se mogli približiti iz smjera Sunca danju gotovo da ne znamo ništa. Mali impaktori promjera desetak metara redovito nisu bili uočeni za vrijeme približavanja Zemlji. Kako su bili relativno mali, nisu preživjeli prolazak kroz atmosferu, nego su eksplodirali na visini od desetak kilometara. Impaktori promjera većeg od kilometra mogu proći kroz atmosferu bez usporenja te udariti u površinu našeg planeta snagom koja višestruko nadilazi energiju sveg nuklearnog oružja na Zemlji. Da bismo mogli na vrijeme otkriti te potencijalne ubojice, trebali bismo imati sustav ranog uzbunjivanja koji bi tvorili sateliti približno na orbiti Venere, ali taj sustav još nemamo. Današnja tehnologija ne pruža nam nikakvu mogućnost obrane od neočekivanih udara asteroida. Laicima se obično čini najjednostavnije to da se prijeteći asteroid uništi nuklearnom eksplozijom, no to može izazvati još veću štetu jer će se asteroid s predvidljivom putanjom razbiti na velik broj manjih s nepoznatim putanjama – od kojih svaki ima kinetičku energiju koja može uništiti velegrad veličine Londona, pa mogu pasti na brojna naseljena područja i izazvati katastrofalna razaranja, kao i u oceane, izazivajući ogromne tsunamije što će uništiti sve obale i naselja na velikom dijelu planeta.
Je li istina da je asteroid udario u Krk u davnoj povijesti? I ako jest, što nam možete reći o tom događaju?
Imamo dokaze za to do kojih smo sasvim slučajno došli zahvaljujući naftnim bušenjima 1960-ih. Tada su naftni geolozi otkrili da su stijene na prvih 1500 metara dubine polomljene, a dublje da su posve neoštećene. Oni su ta zapažanja objavili u jednom članku na koji sam slučajno naletio 1970ih. Prošlo je neko vrijeme od toga, već sam bio profesor na PMF-u kada je kod mene došla jedna studentica raditi diplomski rad u sklopu kojeg je trebalo geološki mapirati Krk, ali s obzirom na to da je to bila ogromna količina posla i ja sam to radio s njom, a sve s ciljem da otkrijem jesu li i na drugim mjestima stijene polomljene. Za vrijeme dok smo to radili počeli smo nailaziti na čudne materijale, prvo kod Vrbnika, gdje smo našli nekakve spaljene stijene. Potom smo otišli na Rab, pa smo i tamo naišli na rastaljene stijene, a zatim i na Pagu i Cresu, i to u takvim zabitima gdje nema ničega pa smo mogli isključiti scenarij u kojem ih je tamo neko namjerno ostavio. Jedan manji tim radio je na analizi tih stijena i otkrili smo kako je riječ o tzv. impaktnom staklu. Udarom asteroida dolazi – među ostalim – i do taljenje stijena i njihova izbacivanja iz kratera koje se onda hlađenjem pretvaraju u staklo koje smo mi pronašli na Krku i Rabu. Daljnjim istraživanjem došli smo do zaključka kako je bila riječ o tijelu promjera oko jednog kilometra, a udarcem je nastao krater promjera oko 13 kilometara na kojem danas leže Krk i Punat.
Idemo malo sa Zemlje u svemir. Još prije 7-8 godina na jednom ste predavanju rekli: “Već sada imamo resurse da pošaljemo astronaute na Mars, ali nedostaje političke volje.” Danas u svemiru nikad veća gužva, SAD, Kina, Indija, Japan, program Artemis... Ima li danas te volje? Kad ćemo napokon na Mars?
Mi sada možemo izgraditi brod koji bi ljudsku posadu doveo na Mars, nije to problem, ali problem je što tu letjelicu ne bi mogli vratiti na Zemlju. Pravno gledajući, mi bismo te ljude koje bismo tamo poslali osudili na smrt, što je nedopustivo, ne postoji zakon koji bi tako nešto dozvolio, a pravni eksperti govore da se on čak ni u teoriji ne bi mogao donijeti. Prvo na Marsu treba napraviti nekakvu nastambu i smisliti kako ćemo astronaute vratiti. Moje mišljenje je da će se to napraviti tako da će astronaute najprije poslati u letjelici da oblete Mars, možda i nekoliko puta te se zatim vrate na Zemlju. Ti astronauti će usput isprobavati novu tehnologiju koja nikada prije nije korištena, a tijekom te misije će na površinu planeta izbaciti dijelove uz pomoć kojih će onda nekom vrstom 3D printera isprintati nastambu za život.
Kako vi danas vidite ulogu hrvatskih istraživača u novim istraživanjima svemirskih procesa u bližem i dalekom svemiru?
Imamo odlične pojedince, ali oni odlaze odavde jer Hrvatsku za svemir nije briga iako bi se tako itekako mogli i ispromovirati, a i ekonomski profitirati. Na tome se mora raditi sustavno, a ovako je sve prepušteno entuzijastima. U sve više industrija govore da onaj tko nije vodeći u svemiru neće biti ni tehnološki lider na Zemlji. U takvom vremenu Hrvatska nema nikoga u Europskoj svemirskoj agenciji, nekog predstavnika, bilo koga, doslovce nijednog čovjeka. Pa zar to nije sramota?
Popularizator ste znanosti pa me i iz tog kuta zanima vaše mišljenje o tome imamo li danas “najezdu” raznoraznih popularizatora i dolazi li možda čak i do prezasićenja znanstvenim temama?
Došlo je do jedne očekivane faze gdje se namnožilo popularizatora znanosti i takvu situaciju treba očekivati i u budućnosti, da će ih biti sve više i više. Ono što ja uočavam kao loše je to da se popularizacija znanosti veže za velike gradove i centre znanosti, ali manja mjesta ostaju zapostavljena. Zgodna anegdota je da sam, dok sam bio student, provodio puno vremena na Rabu i družio sam se s lokalcima iz sela, što većima, što manjima. Kako nije bilo nikakve zabave za mlade, onda sam ja na rivi pričao o svemiru, svaki dan. Bilo je po 50-60 klinaca, ja sam govorio o zvijezdama, galaksijama, stvaranjima planeta i tako dalje. Svaki dan bi ti klinci dovukli neke nove i onda me tražili da opet pričam jučerašnju priču kako bi je čuli i ti njihovi prijatelji i poznanici. To su bili moji počeci u karijeri popularizatora znanosti, ali to govorim zbog toga da kažem kako su i ta djeca u manjim mjestima, gdje se ništa ne događa, jako zainteresirana za znanost, čak i više od one gradske. Nedavno sam bio u Nuštru, došlo je 300 učenika na predavanje. Masu popularizatora koje danas imamo trebali bismo disperzirati po Hrvatskoj i tada ih ne bismo imali previše.
Osjećate li zasićenje ovim čime se bavite? Ili da drukčije pitam – što bi se moralo dogoditi, osim neke teške bolesti ili kakve slične situacije, da ljudima prestanete pričati o svim tim fascinantnim stvarima?
Ne, pa zašto bih prestao? Nije istina da se čovjek ne može zasititi nečega, pa čak i posla koji uistinu voli, i meni se to dogodilo više puta. Ali onda kada mi bude puna kapa, recimo, vulkana, pustim ih na miru i prijeđem na nešto drugo, evo sada opet nakon dugo vremena ponovno proučavam tsunamije, baš radimo na konferenciji koju planiramo organizirati na jesen o tsunamijima u Jadranskom moru. Trenutačno sam na pauzi od speleologije, iako to ne znači da se ne provlačim po raznim špiljama, u zadnjoj sam bio prošlog tjedna, možda se tome opet vratim dogodine. I tako u krug, da mi dan traje 96 sati, ne bi mi bilo dovoljno.