Kosovska Mitrovica najbolji je primjer neuspjele poslijeratne politike pomirenja
Naivno je tvrditi, navodi autor, da je prije 1991. godine u Mostaru postojala etnonacionalna harmonija, posebno uzimajući u obzir mnoge poremećaje tijekom njegove povijesti prije 1991. godine koji su ozbiljno nagrizali multinacionalne odnose na toj mikrolokaciji. Međutim, ta je korozija pojačana tijekom građanskog rata u Bosni i Hercegovini pa je dovela do jedne od najkrvavijih bitaka odigranih u dvjema fazama građanskog rata. U prvoj fazi grad su napali bosanskohercegovački Srbi i Jugoslavenska narodna armija, a oslobođen je 1992. tijekom operacije Šakal djelovanjem zajedničkih hrvatskih snaga Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane.
Zatim je, od 1993. do 1994., Mostar postao središte sukoba u drugoj fazi kada su Hrvati i Bošnjaci bili u ratu. Tijekom potonjeg sukoba Mostar je bio podijeljen duž Bulevara, orijentiranog sjever-jug, stotinjak metara zapadno od zapadne obale Neretve. Istočni dio kontrolirala je Armija Republike Bosne i Hercegovine, dok je zapadni dio kontroliralo Hrvatsko vijeće obrane. Sve te bitke vođene između sukobljenih strana u Mostaru značajno su uništile urbanu arhitekturu grada i sakralne građevine te raselile mnoge ljude. U prvoj fazi rata Srbi i Jugoslavenska narodna armija uništili su sve mostarske mostove, osim Starog mosta. Međutim, on je, nažalost, uništen tijekom druge faze. Nakon što je Washingtonskim sporazumom zaustavljen hrvatsko-bošnjački sukob te je uspostavljena Federacija s deset kantona, Mostar je postao glavni grad Hercegovačko-neretvanskog kantona. Tijekom razgovora u Daytonu dogovoreno je da Mostar ima poseban status, a istočni i zapadni Mostar ujedinjeni su nakon usvajanja Prijelaznog statuta Grada Mostara.
Istraživanje provedeno u prosincu 2016. godine, a predstavljeno u lipnju 2017. u Ohridu u Sjevernoj Makedoniji na 8. međunarodnoj znanstvenoj konferenciji “O sigurnosnim konceptima i politikama – nova generacija rizika i prijetnji”, empirijski ilustrira situaciju u Mostaru. To istraživanje pokazuje da svaka strana rijeke Neretve ima svoju preferiranu kulturu i religiju – u istočnom Mostaru preferirana je islamska kultura, a u zapadnom katolička. Štoviše, svaka je strana ukrašena specifičnim zastavama preferiranih simbola samoidentifikacije – zapadni dio grada pretežno ističe zastavu bivše Herceg-Bosne (koja se trenutačno koristi kao zastava bosanskohercegovačkih Hrvata), zastave Hrvatske i Hrvatskog vijeća obrane, dok istočna strana preferira službenu zastavu Bosne i Hercegovine, nekadašnju zastavu Republike Bosne i Hercegovine (trenutačnu zastavu bošnjačkog naroda), zastave Armije Republike Bosne i Hercegovine, a ponekad i Turske.
Obje strane grada imaju svoje nogometne klubove – Hrvatski športski klub (HŠK) Zrinjski i Fudbalski klub (FK) Velež – koji su gradski rivali. Nadalje, javne službe su de jure ujedinjene, ali i dalje funkcioniraju odvojeno – to uključuje sustav školovanja, tvrtke za vodoopskrbu i električnu energiju te linije javnog prijevoza koje rijetko prelaze mostove Mostara itd.
Antropogeografija Mostara podređena je etničkim razlikama, što znači da geografska obilježja grada oblikuju živote naroda. Rijeka predstavlja fizičku prepreku između dvaju mikrosvjetova, unutar kojih je glavna odrednica etnička samoidentifikacija. Ta samoidentifikacija u Mostaru koristi se za isticanje razlike između nas i njih, a ne kao temelj za zajednički život i zajedničke vrijednosti. Društveni život grada ozbiljno je narušen prošlim sukobom i narodi Mostara naučili su živjeti jedni pored drugih, a ne jedni s drugima. To nepovjerenje dodatno je osnaženo nacionalističkom retorikom glavnih etnopolitičkih stranaka, kaotičnim političkim sustavom
Federacije i države te nepovoljnom gospodarskom situacijom u državi kombiniranom s iseljavanjem obrazovane mladeži.
Na mikrolokacijama grada – gdje postojeće granice nisu uspjele osigurati sigurnu luku za etničku getoizaciju, a odnos etničke moći takav je da nijedna skupina ne može nametnuti svoju volju – etničke granice mentalno su prisutne u umovima građana i oblikuju svakodnevni život običnih ljudi. Nedostatak fizičkih granica stvorio je zajednice u kojima su određene etničke skupine u takvom omjeru da nijedna od njih ne može akumulirati dovoljno snage za nametanje dnevnog reda.
Zaključno, ispitanici spomenutog istraživanja u Mostaru koristili su geografsku prepreku, rijeku Neretvu, i povijesnu liniju podjele između bivših vojski kao sredstvo vizualizacije etničkih granica. Kao rezultat toga, mentalna zona razdvajanja, a ne jedna jedina linija granice, uspostavljena je kao središnji (i jedini) aspekt mentalnog kartiranja u Mostaru. Stoga je grad podijeljen na dva dijela u svijesti svojih stanovnika i nije bilo mjesta za različita tumačenja.
Za razliku od Mostara, većina stanovnika Vukovara uključenih u istraživanje ne uspijeva kartirati etničke granice. Sam grad ostaje podijeljen kao rezultat nasilnih događaja u svojoj povijesti koji utječu na društveno povjerenje među različitim narodima koji tamo žive, ali istodobno postoji minimalni sporazumni dogovor između lokalnih predstavnika koji omogućuje normalno funkcioniranje grada. Vukovar je, dakle, primjer grada koji je podijeljen u svom jedinstvu
– baš kao i Mostar, grad je mentalno podijeljen, ali je te podjele, za razliku od onih u Mostaru, nemoguće vizualizirati.
Istraživanje provedeno u prosincu 2018. dekonstruira diskurs podjela analizom etničkih granica u podijeljenom gradu Vukovaru. Ono pokazuje da postoje dva glavna narativa u hrvatskoj suvremenoj povijesti koji oblikuju i iskrivljuju geopolitičku imaginaciju Vukovara kao podijeljenog grada. Prvi narativ prikazuje grad kao simbol rata, dok drugi koristi simbol multikulturalizma u podijeljenom obliku da bi ilustrirao živuću stvarnost grada. Oba su diskursa sporna i stoga istraživanje preispituje diskurs podjela proučavajući mišljenja Vukovaraca o podjelama. Oko 70 posto ispitanika smatra da je Vukovar podijeljen grad, a 80 posto među njima misli da podjela ima etnonacionalnu pozadinu.
Ovaj slučaj ukazuje na to da je odgovarajući pravni okvir za integraciju nacionalnih manjina, euroatlantske integracije i, općenito, adekvatno postkonfliktno upravljanje rezultiralo sprečavanjem nastavka mikropodjela. Međutim, Vukovar i Hrvatsko Podunavlje ovdje predstavljaju iznimku, a ne pravilo. U Hrvatskoj je – zbog iskustva prošlih sukoba i ratnih trauma – socijalno povjerenje među stranama koje su prije bile uključene u sukobe i dalje nisko, a vraćanje povjerenja nešto što bi trebalo biti imperativ lokalnih multietničkih zajednica i njihovih predstavnika. Trenutačno se čini da postoji zadovoljavajuća razina političkog dogovora između lokalnih predstavnika, ali socijalni kapital temelji se na načelu svakom svoje. Srpske općine u Hrvatskoj funkcioniraju kao male teritorijalne enklave, a izmiješani gradovi poput Vukovara doživljavaju povremene epizode etničkih napetosti. Korak bliže pomirenju suradnja je na pronalaženju nestalih, ali i načina očuvanja izgrađenih krhkih veza svakodnevnog života među narodima u tim mikrozajednicama.
Baš kao i gradovi Vukovar i Mostar, Kosovska Mitrovica bila je i još uvijek jest jedna od najzanimljivijih regionalnih studija slučaja mikropodjela po etničkom principu. Ovdje politika moći među Srbima i Albancima odražava bilateralna pitanja Beograda i Prištine, ali i obrnuto. Kosovska Mitrovica je, dakle, najbolji primjer neuspjele poslijeratne politike pomirenja. Nakon jednostranog proglašenja neovisnosti, grad je razapet između srpskog sjevera i albanskog juga. Međutim, podjela je bila primjetna mnogo prije 2008. godine, a grad je bio etnički podijeljen i prije rata na Kosovu.
Vodotok rijeke Ibra i geografski dijeli grad na dvije polovice – manju, sjevernu polovicu i veću, južnu polovicu. Ta je geografska karakteristika grada oblikovala mnoge diskurse koji su stvorili geopolitičku imaginaciju rijeke kao prepreke koja nas dijeli od njih. Nasilni politički događaji i bitke vođene tijekom rata ojačali su etničke razlike među narodima Mitrovice, čiji je lokalni identitet rastao zajedno s mržnjom prema drugoj strani rijeke.
Ratna percepcija stvarnosti intenzivirala je etničku podjelu među narodima Mitrovice. Danas se svaka od zajednica u gradu drži vlastitih interpretacija prošlih događaja, tumači ih drevnim povijesnim argumentima koji se često temelje na geopolitičkoj imaginaciji prostornih, povijesnih i političkih prava da bi se postigla potpuna kontrola nad gradom i teritorijem Kosova (i Metohije). Svaki komadić stvarnosti koji se ne uklapa u poželjnu geopolitičku sliku proživljene stvarnosti ili je isključen ili je reinterpretiran da bi odgovarao poželjnoj slici. Ta slika pomaže održati zajednicu u stanju pripravnosti, spremnu za mobilizaciju u bilo kojem trenutku. Ne čudi, stoga, činjenica da se mnogi incidenti u gradu još uvijek pojavljuju, 25 godina nakon rata.
Zajednice – sjeverna i južna – stalno žive na rubu novog sukoba. Svaki etnički incident u gradu ima potencijal popeti se na višu