Kako oprostiti i zadržati dobro mišljenje koje imamo o sebi?
Ima li stvari koje se ne mogu oprostiti?
Teško pitanje, a još je teže odgovoriti na njega. Ako netko brzo odgovori da nema, znači da ne razumije pitanje. Zbog toga ga eufemistički premošćujemo onim “oprostiti da, ali zaboraviti ne”. Česta izreka kojom pokrivamo težinu ovog pitanja. Recimo da možemo oprostiti, ali ne možemo zaboraviti. Zadržavanjem u sjećanju odašiljemo nekoliko poruka; nanesena šteta trajno je obilježila i usmjerila naš život. Oprezom (ne-zaboravom) želimo preduhitriti situacije mogućeg ponavljanja. Sjećanje upozorava na nepredvidivost i mogućnost komplikacija u budućim odnosima. Podsjećanje na razočaranje nosi izazov vraćanja “jednom kad dođe prilika”.
Zašto ni tad kad nam naša savjest kaže da trebamo oprostiti, to ipak ne činimo?
To je vezano za načine kojima čuvamo vlastiti identitet (čuvamo ono što smo teško i jedva skupili). Praštanje zahtijeva propitivanje naših obrazaca, pa i načine kako zadržati “dobro mišljenje koje imamo o sebi”. Jer izgleda kao da praštanjem gubimo neki dio sebe (spuštamo se, dovodimo u pitanje neki dio stvarnog, ali više lažnog selfa). Permanentna je napast “vraćanja istom mjerom”, jer ako ne vratimo, kao da se nudimo novim nasrtajima, kao da smo automatski uvršteni u slabiće, “jer jaki ne praštaju”.
Tko je u pravu, a tko u krivu?
Upravo to je neizvjesna, nejasna crta koja razdvaja ili spaja pojedince na putovanju po stazama krivde i pravde, u opetovanim svakodnevnim ponavljanjima. Ako sam u pravu, drugi se meni treba ispričati. Ako ja nisam u pravu, onda je problem – zacijelo su me drugi do toga doveli. Krivnja se prebacuje, pa onda nitko nikome ne oprašta, ali ponašaju se kao da su u pravu. Nigdje pronaći krivca! A ako sam i ja kriv, (“ako ja uopće mogu biti kriv!?”), onda su opet drugi učinili da sam kriv! Drugi su krivi za moju krivicu! Doista ova je materija rastezljiva, jer lako je oprostiti kada je sve čisto, a vidimo da nije gotovo nikada. Zbog toga i živimo u nedovršenim odnosima u kojima se obnavljaju isti obrasci dokazivanja drugima, tvrdnjama da smo pravu, što u pravilu drugi ne prihvaćaju ili prihvaćaju samo uvjetno i privremeno. Pa opet sve ispočetka… Savjeti su različiti, ali jednako neučinkoviti. Jer izgleda, tako živimo, kao da je priznavanje greške (da ne kažemo krivice) poništavanje osobe, a ne samo greške i djelovanja. Zato je nužna barem privremena upitnost i dokidanje vjere u nepovredivost vlastitog znanja i poslanja. To izgleda toliko teško kao da priznanjem pogreške naša osobnost biva poništena u cjelini. To nas odmah svrstava u drugi red, nesposobnih, slabijih, osuđenih i nedostojnih sljedećih natjecanja, odnosno stavlja nas u zadnji red, pa put moramo započeti ispočetka s najniže stepenice! U međuvremenu su drugi odmaknuli daleko naprijed… tako to izgleda, pa se tako i ponašamo. Ne onako kako bi trebalo, kao su nas učili i kako bismo u najdubljoj jezgri sami željeli.
Kao što je krivnja preduvjet za kaznu, tako je i za oprost. Drukčije ne bi bilo težine koju nosi praštanje. Čak je neki puta lakše nositi krivnju nego sebi oprostiti za počinjene greške ili nehotične propuste. Jer kad sam kriv, već sam u kazni, od savjesti, ako ne i od drugih. Biti kriv kad nema kazne poseban je teret. Tako možemo jedni druge mučiti “nabijajući stalan osjećaj krivnje”, a uskraćujući “oslobađanje putem oprosta ili kazne”. Stvaranje dugotrajnog osjećaja krivnje može biti način da drugog držimo pod kontrolom. Onaj tko je kriv u defenzivnom je položaju. Poznati je to mehanizam sve do stvaranja ovisnosti o drugome podržavanjem osjećaja krivnje (ima bezbroj različitih primjera iz muško-ženskih odnosa).
Nuđenjem jednostranog opraštanja, bez traženja oprosta za učinjeno, praštanje ne može biti dovršeno! Čekanjem se teško može pokrenuti oprost, bez zadovoljštine onoga koji nam prašta stvaran i trajan proces nije moguć.
Praštanje zahtijeva propitivanje naših obrazaca, jer izgleda kao da praštanjem gubimo neki dio sebe, spuštamo se, dovodimo u pitanje neki dio stvarnog, ali više lažnog selfa. Permanentna je napast “vraćanja istom mjerom”, jer ako ne vratimo, kao da se nudimo novim nasrtajima, kao da smo automatski uvršteni u slabiće, “jer jaki ne praštaju”!