Udbaš i dalje obmanjuje javnost

Dugi intervju s Josipom Perkovićem pročitao sam nekoliko puta i pozorno prostudirao svaku njegovu iznesenu misao te na koncu zaključio da je za neupućene čitatelje Perković bio, u najmanju ruku, jedan od utemeljitelja Republike Hrvatske, a za one ljude koji dobro poznaju obavještajne strukture i njihov rad – posebno Udbe i KOS-a – zaključak je jednostavan: njegovo izlaganje i obrazloženje je prozirno i neutemeljeno (pravo udbaško), ali vrijeme za objavu dobro je izabrano. Njegove riječi... “ja nemam ništa s ubojstvom Stjepana Đurekovića, ali znam tko je to učinio...” ponukale su me da Perkoviću i njegovim zaštitnicima uputim nekoliko ključnih pitanja. Po svim zakonodavstvima demokratskog svijeta svjesno prikrivanja zločina sudioništvo je u tom zločinu, a što znači da je učinio teško kažnjeno djelo pa se s pravom pitam što je do sada radilo Državno odvjetništvo. Ovo Perkovićevo javno priznanje o ubojstvu Đurekovića povlači za sobom i niz drugih pitanja i zaključaka, što znači da je Perković znao tko je naručio i izvršio druge zločine nad Hrvatima u emigraciji. Barem one kada je vedrio i oblačio Udbom u SRH i obavještajnom službom (kako on kaže) u RH. Ovog ću ga puta javno upitati i prozvati samo za dva slučaja, a to su pokušaj ubojstva gđe Danice Glavaš u Chicagu 9. siječnja 1986. i dovoz oružja preko Mađarske. Udba je tri puta pokušala likvidirati mene (potpisnika ovog osvrta) u Chicagu, baš u vrijeme njegove vladavine, dva puta na ulici i jedan put u stanu kada sam bio vezan žicom i samo Božja pomoć i moja fizička sprema pomogli su da sam ostao bez tjelesnih posljedica. Na mom automobilu izvršene su brojne (za život opasne) sabotaže i tu su me Božja sreća i moj oprez ostavili na životu. Četvrti pohod na moju konačnu likvidaciju pripremao se više mjeseci, određeni su likvidatori i osigurana novčana nagrada. Tog kobnog dana, a iz poslovnih razloga, nepredviđeno sam napustio svoj dom oko 7 sati, da bi trojica ubojica došla oko 10 sati – kada većina ljudi radi i djeca su u školi. Raspored je bio po udbaškoj šabloni. Jedan je došao na vrata našeg stana (Hrvat od Drniša, kriminalac kojeg je Udba koristila u zamjenu progona), drugi je (Albanac s Kosova) kao izvidnica čekao pred ulazom u zgradu i treći (musliman iz Sandžaka) u upaljenom automobilu. Kada je moja supruga (Danica Glavaš) na zvonjavu i kucanja otvorila vrata stana te nakon kraćeg razgovora i njegova upita za mene u njemu prepoznala udbaša, a i on se iz tog razgovora osjetio prepoznatim, da bi zataškao otkriće udbaške zamke, on je na brzinu odlučio riješiti se svjedoka. Izvadio je nož i na brzinu pokušao okončati život moje supruge. Zahvaljujući Božjoj pomoći i njezinu poznavanju borilačkih vještina, kao i susjedu liječniku zločinac nije završio svoj naum. Danica je na kućnom pragu izgubila 4/5 krvi, s presječenim jezikom, ubodom iznad usne, prerezanom slezenom, oštećenim crijevima i krvnim žilama, a zbog brze liječničke pomoći preživjela ovaj zločin, no s teškim tjelesnim oštećenjem i danas se mukotrpno bori. Kada smo nas dvoje, uz pomoć brojnih prijatelja i čikaške policije bili pri kraju razotkrivanja ovog zločina i udbaške mreže u Chicagu, pa i dalje, preko noći došla je naredba iz Washingtona i svi su papiri prebačeni u glavni ured FBI-a. Tog istog dana slučaj pokušaja ubojstva postao je stroga tajna, a s time i za nas završen slučaj. Ni pokušaji rasvjetljavanja u Hrvatskoj ‘90. nisu uspjeli. Zašto?!