Svatko ima pravo na mišljenje, ali na vrijeđanje nema

Zašto nam se to događa? Nama koji smo toliko propatili dok se stvarala, rađala nova hrvatska država! Nama čije su majke, očevi, braća i sestre napuštali svoja ognjišta, svoje uspomene, spašavajući živu glavu (mnogi je ne spasiše). Njima koji poginuše, koji ostadoše osakaćeni fizički i psihički. Tko nam to radi (danima, mjesecima, pa i godinama ), tko nam otvara rane, strašna sjećanja na strašne ratne dane. Tko se to sprda s patnjom moje pokojne majke, koja je oboljela i umrla tugujući za svojim okupiranim domom? Tko se to izruguje s izgubljenim pogledom mog malog nećaka koji je s bakom i djedom morao pobjeći pred zločincima i koga sam dočekao na autobusnom kolodvoru u Zagrebu. Došli su s par vrećica, moje izbjeglice. Srce mi se lomilo. Za brata i šogoricu nisam znao. Patnja. Koliko takvih priča ima? Jesu li ti imali neke svoje priče? Jesu li oni dočekivali svoje samo sa zavežljajem, vrećicom. Jesu li oni pokapali svoje najbliže? Tko se to sprda sa žrtvama Domovinskog rata? Možda su oni bili negdje drugdje pa, vrativši se na gotovo, misle da je tu bila kazališna predstava. I pitaju zašto mi to spominjemo rat, naš Domovinski rat. Da zašto? Zašto mi sve lijepo ne zaboravimo, kao da ništa nije bilo? Ma kako zaboraviti kad nam oni ne daju, oni nas podsjećaju na naše boli! Znam, stvorili smo demokratsku državu, državu u kojoj svatko može izreći svoje mišljenje, ali smije li se vrijeđati, pljuvati baš one koji su podnijeli najveću žrtvu da imamo svoju zemlju? Paradoks! Ante Bićanić, Zagreb