Sutra: Sanader i zločinačka organizacija
kreditacije HDZ-a. Tako su, prema jednom hrvatskom obavještajnom izvještaju iz druge polovice 2003., HDZovi politički protivnici uživali prednost „negativne medijske kampanje“, koordinirane iz veleposlanstva jedne od utjecajnijih država EU-a, koja je Šeksa oko njega uporno predstavljala kao izrazite nacionaliste.
Fatalni lov na Gotovinu
S druge strane, mnogobrojni propusti trećesiječanjske vlasti omogućili su HDZ-u relativno lako stjecanje naklonosti birača. U čitavom nizu navrata Šeks je, pored ostalih, uporno isticao posebno vidljiv neuspjeh vladajućih u uključenju Hrvatske u europske integracije. Možda je riječ konačno! najbolji način da se najkraće sažme Šeksov izbor na mjesto predsjednika Sabora. Dan u kojem je došlo do izbora – 22. prosinca 2003. – nije mogao u većoj mjeri biti ispunjen simbolikom jer je prije trinaest godina (1990.) Sabor izglasovao (vjerojatno) Šeksovo životno djelo, odnosno Božićni ustav. Novi predsjednik Sabora dobio je podršku 114 zastupnika (od 127 nazočnih), a zanimljivo je kako njegov izbor nisu podržali regionalni istarski autonomisti (IDS) i radikalna desnica (HSP). Šeksov inauguracijski govor može se smatrati njegovim hodogramom vizije rada Sabora. S jedne strane, predstojeći parlamentarni rad trebao se usmjeriti na učinkovitost („ovo mjesto, kao mjesto parlamentarnog odlučivanja, ne bi trebalo biti mehanička glasaonica s malo samostalnosti, ali niti polemički klub s malo učinkovitosti“) kako bi se povratila poljuljana vjera običnih ljudi u samu instituciju izabranih narodnih zastupnika, a s druge, pokušaj da se Sabor afirmira kao samostalan politički čimbenik („evo nas na pragu stvarnog samostalnog i odgovornog parlamentarizma (...) Hrvatskoj treba vratiti vjeru u sebe, nova energija treba zemlji dati novu dinamiku. Hrvatski sabor u tome ima predvodničku ulogu.“). Možda je područje na kojemu je Šeks pokušao najizraženije afirmirati novozamišljenu političku samostalnost Sabora bio rad na pridruživanju Hrvatske europskim integracijama. Stoga je prilikom gotovo svakog putovanja u inozemstvo, kojih zbog osobitosti položaja na kojemu se nalazio nije nedostajalo, Šeks isticao pripadnost Hrvatske srednjoeuropskom i kršćanskom krugu, ali istovremeno ne izdvajajući ju iz njezina jugoistočnog okruženja. Početkom veljače 2004., prilikom međunarodne konferencije u Budimpešti, govorio je o Hrvatskoj kao jedinoj državi-članici Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koja je aplicirala za članstvo u EU. Pažljiviji slušatelji mogli su u ovim riječima prepoznati uvijenu kritiku Bruxellesa koji je, državu u najmanju ruku usporedivu s Estonijom ili Slovačkom, samo dva i pol mjeseca kasnije ostavio na čekanju. Zakonodavni rad saziva Sabora kome je Šeks predsjedavao nije privukao veću istraživačku pažnju. Mediji također nisu smatrali potrebnim o tome detaljnije izvještavati. Ono što ih je više zanimalo bilo je problematiziranje nekih Šeksovih, ne uvijek najspretnijih, izjava. Primjerice, u drugoj polovici veljače 2004., očito pod dojmom vlastitog shvaćanja o postizanju učinkovitosti parlamentarnog rada, Šeks je izjavio da „neće dopustiti da se Sabor pretvori u brbljaonicu“. Kao i u brojnim ranijim slučajevima izjava je izazvala pravu buru reakcija. Klub zastupnika SDP-a najavio je ulaganje zahtjeva za posebnom saborskom raspravom ocjenjujući da izjava upućuje na postojanje opasnosti rušenja dosegnu- te razine demokratičnosti u političkom i parlamentarnom životu Hrvatske. Klub zastupnika HSP-a otišao je i korak dalje, odnosno uputio je u saborsku proceduru prijedlog deklaracije o slobodi izražavanja stavova i uvjerenja u Hrvatskom saboru. Neki mediji su čak u svemu vidjeli pokušaj samomarginalizacije Sabora iza čega se, navodno, krilo pripremanje terena za uvođenje čistog premijerskog sustava. Šeks se ubrzo morao upustiti u demantiranje i detaljnije obrazlaganje onoga što je izrekao i, važnije, onoga što je pod tim podrazumijevao. Tako, navođenje opasnosti pretvaranja rasprava u brbljaonicu, kako je kasnije naveo, trebalo je zaštiti dignitet Sabora pred očitim nastojanjima nekih zastupnika da svjesno ridikuliziraju istupe, odnosno trebalo je Sabor pretvoriti u mjesto racionalnih rasprava. Cjelokupna priča u biti se može objasniti sukobom između Šeksovog primjetno tehnokratskog shvaćanja saborskog rada (jer, parlament po svojoj prirodi mora biti i mjestom političke karikature, ili brbljaonice, i ne može se svesti samo na uske poslovničke okvire), pokušaja oporbe da prilično bezbolno zadobije pokoji politički poen i time eventualno već na početku mandata uzdrma raznorodnu vladajuću poziciju te dekontekstualizacije izjava kojoj su mediji inače vrlo skloni, a posebno kad je u pitanju djelovanje Sabora. S druge strane, tehnokratski pristup kojeg je Šeks, nedvojbeno pod utjecajem vlastitog pravničkog obrazovanja, prakticirao tijekom cjelokupnog predsjedavanja Saborom, trebalo bi gledati i u svjetlu ranije spomenutog pokušaja da Sabor učini samostalnijim političkim čimbenikom. Novi Šeksov sukob s medijima, do kojeg je došlo u rujnu 2004., jasno je svjedočanstvo navedenog. Naime, 8. rujna 2004. Predsjedništvo Sabora raspravljalo je, uz prisustvo glavnog ravnatelja HRT-a, o razini profesionalnosti u praćenju rada Sabora i njegovoj televizijskoj prezentaciji. Šeks je bio glavni inicijator rasprave jer je već neko vrijeme javno izražavao nezadovoljstvo načinom na koji je HRT pratio rad Sabora, posebice njegov. Medijske reakcije na ishod rasprave, posebice Jutarnjeg lista, bile su izrazito kritički obojene: Šeks je optužen zbog utjecaja na uređivačku politiku državne televizije, nametanje vlastitog djelovanja kao najvažnijeg, stvaranje atmosfere političkih čistki i slično. U odgovoru, kojeg je objavio 25. rujna 2004., Šeks je upozorio kako HRT, iako nezavisan (u smislu uređivačke politike) nije, za razliku od komercijalnih, i društveno neuvjetovan medij: ponajviše zbog toga što je HRT javna ustanova u vlasništvu države i što se financira, pored ostalog, i novcem poreznih obveznika čiji je, pak, Sabor najviši politički predstavnik. U tom smislu, zaključio je, primjetna marginalizacija djelovanja predsjednika Sabora, uključujući i protokolarne susrete, nikako se ne smije braniti nepostojanjem „prirodnog predmeta interesa medija“, odnosno preferiranja rada predsjednika Vlade i Republike. Dva događaja trajno će obilježiti Šeksovo predsjedanje Saborom: budući istraživači političkog života u Hrvatskoj oba će ocijeniti relativno marginalnim, ali u kolektivnom pamćenju, kao što je dobro poznato, vrijede druga pra- vila. Početkom ožujka 2005. počinio je vjerojatno najveću nespretnost u svojoj karijeri. Naime, prilikom konferencije na novinare, a odgovarajući na pitanje o suradnji Hrvatske s Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjenim na području bivše Jugoslavije (posebno oko slučaja generala Ante Gotovine), Šeks je odlučio prenijeti zaključke sa sjednice Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost od 7. veljače iste godine, na kojoj je, na prijedlog Sanadera i Mesića, zaključeno kako „sva mjerodavna tijela moraju maksimalno intenzivirati i operacionalizirati aktivnosti glede lociranja, uhićenja i izručenja generala Gotovine“. Kako bi zaključke učinio vjerodostojnijim odlučio se za teško razumljivu (ili, pak, savršeno razumljivu unutar vlastitog svijeta pravničkih paragrafa?!) kombinaciju verbalne i neverbalne komunikacije: pokretima prstiju popratio je izgovor riječi: „locirati, identificirati, uhititi i transferirati“. Urednik središnjeg dnevnika HRT-a, prema svemu sudeći, namjerno je odlučio prikazati samo taj dio izjave, čime je doveo javnost u zabludu jer nije prenio cjelovitu rečenicu u kojoj je Šeks precizno objasnio i tijek spomenute sjednice, ali i imena osoba koje su iznijele prijedlog. Ubrzo se Šeks našao na meti oštrih napada sa svih strana. Osobno su mu najteže pale optužbe za zanemarivanje nacionalnih interesa. Tako je veliki gaf skrio još veći paradoks: naime, nije bilo logičke dosljednosti u navođenju Šeksa kao autora operativnog plana za uhićenje Gotovine jer je ista osoba u brojnim prilikama, i s jedva prikrivenom netrpeljivošću, govorila o radu spomenutog suda. Drugi se tiče političkog razlaza s Glavaševom skupinom. Negdje uoči lokalnih izbora 2005. trojica saborskih zastupnika HDZ-a iz Osječko-baranjske županije nisu podržala prijedlog državnog proračuna obrazlažući taj čin nezadovoljstvom količinom novca koji je, u vidu investicijskih projekata, trebao završiti u, kako su isticali, Slavoniji, a u biti na širem osječkom području. Bio je to samo uvod u samostalnu političku akciju do čega je došlo u travnju iste godine: Glavaš i drugi su isključeni iz HDZ-a pod obrazloženjem da program njihove nove stranke/ udruge ( HDSSB) predstavlja pokušaj etabliranja autonomaške politike. Šeksu je sve navedeno teško padalo, posebice ukoliko se u vidu imaju ratna događanja u Osijeku 1991. i prisan odnos koji je tada imao s Glavašem, ali jači razlozi utjecali su na podržavanje odluke o isključenju. Naime, s jedne strane, bilo je jasno da Šeks, pa niti u najtežim trenutcima, neće napustiti HDZ: to mu nije palo na pamet niti u daleko dramatičnijim okolnostima, primjerice, nakon II. Općeg sabora stranke u listopadu 1993. S druge strane, bilo je jasno kako ne može biti su- glasan s projektima koji u osnovi teže političkom subjektivitetu pojedinih hrvatskih regija o čemu dojmljivo svjedoče njegovi raniji sukobi s čelnicima istarskih autonomista, odnosno IDS-om. Kao da to nije bilo dovoljno, ubrzo je DORH odlučio započeti s istražnim radnjama vezanim uz optužbe za ratne zločine iz vremena ratnog Osijeka. Sam Glavaš, koji se ubrzo našao na mjestu prvooptuženog, odlučio se, pored ostalog, obranu temeljiti i na pokušaju prebacivanja odgovornosti na tadašnjeg predsjednika Regionalnog kriznog štaba za istočnu Slavoniju, odnosno Šeksa. Nekako od ovog trenutka snažnim političkim čimbenikom postala je tvrdnja prema kojoj je Šeks ili nešto morao znati, a to sada pokušava skriti ili je, pak, i sam odgovoran za neka kaznena djela. Dok se djelovanje oporbe (stjecanje političkih poena) ili samog Glavaša (razlozi obrane) i mogu razumjeti, dotle se hajka medija, koja je tek započinjala, ne može niti razumjeti niti opravdati nikakvim objektivnim razlozima. Jednako vrijedi i za neke HDZ-ove političke saveznike: DORH je, primjerice, na poseban dopis potpredsjednice Sabora iz redova HSLS-a, reagirao priopćenjem u kojemu je stajalo kako nema dokaza koji bi teretili Šeksa.
Predsjednik Sabora postao je 22. 12. 2003., točno trinaest godina nakon što je Sabor izglasovao njegovo životno djelo – Božićni Ustav iz 1990. godine
Prvi sukob sa Sanaderom
Daljnja istraživanja pokazat će koliko su ovakvi detalji pridonijeli sukobljavanjima između Sanadera i Šeksa koja su javnosti postala poznata sredinom 2006. Tada je Šeks javno prigovorio što je Sanader vladinim zrakoplovom odletio u Veronu na premijeru jedne opere umjesto na proslavu Dana državnosti u Vukovar, na što je ovaj odgovorio oštrim upozorenjem. Sanader je u tom razdoblju bio na vrhuncu i političke i osobne moći, odnosno nije trpio nikakvu konkurenciju: ako je vjerovati javno dostupnim informacijama usporedo s političkim djelovanjem uspostavljao je i koruptivnu mrežu koja je počivala više na osobnim vezama i naklonim medijima negoli na stranačkoj infrastrukturi. Politolozi će Sanaderovo vrijeme okarakterizirati prezidencijalizacijom kako stranke tako i izvršne vlasti što je nužno druge političke čimbenike guralo na marginu. S druge strane, Šeks se na kritiku, i to vrlo uvijenu, odlučio relativno kasno i ta činjenica, naravno, otvara neka pitanja. Primjerice, nije li izbor Šeksa na mjesto predsjednika Sabora bio način da se jakog stranačkog čovjeka, nesklonog i netolerantnog prema korupcijskim tendencijama, razmjesti na relativno nebitno mjesto? Odnosno, nisu li Šeksovi pokušaji da Sabor učini utjecajnim političkim čimbenikom, na neki način bili (zakašnjela) reakcija na tu činjenicu? Čini se da je i igranje na konformizam imalo važno mjesto u procesu maestralnog Sanaderovog uspona, ali i kasnijeg pada.
Prvooptuženi Glavaš branio se, među ostalim, tako što je prebacio odgovornost na Šeksa, šefa kriznog štaba za Slavoniju