Miljenik a navijač

Doživjeti stotu

je drukči igrati Nezna snagom

punom nego nuo u Ibarakiju pa ga nisam mogao obući. I danas ga čuvam doma. A najtužnija utakmica nije dvojbena, četvrtfinale EP-a protiv Turske – kazao je i nastavio: – Znate, izgubio sam dva finala Lige prvaka u tri godine i nakon tih poraza trebalo mi je dan-dva da se oporavim od tuge. Ali nakon Turske gotovo mjesec dana nisam mogao ni pomisliti na nogomet. Da, mogli smo tada otići do kraja, imal ismo te Turke, bili smo bolji od njih, odlična momčad. Najbolja dosad? - E, to ne znam, jer svaki put kad krećemo u neki ciklus nagađa se da bismo mogli biti najbolji. Imali smo tada sjajnu momčad, ali nije li i danas tako, a onda nismo imali igrače u Realu i Barci, Mandžu u Atleticu i sjajne klince. Odigrali ste stotu, dokad? – Činilo mi se da je 95 isto kao i sto i mislio sam prestati nakon Brazila kad sam imao 96 nastupa. Nisam se želio nametati, ali izbornik mi je rekao da ostanem, a to su mi preporučili i Šimunić i Srna. Rekao sam izborniku da ću se odazvati budem li igrao u klubu. A sad hoće li biti 101, 105 ili 106, ne znam, ne opterećujem se time, ali nisam u godinama da mogu dugoročno planirati. Zasad sam dobro, fizičke predispozicije i dodatni program su mi pomogli da i s 35 godina igram, da me HSV kupi za dva milijuna eura i da potpišem dvogodišnji ugovor – rekao je Olić i dodao da ne zna što će raditi kad završi nogometnu karijeru. Zasad živi za nogomet. – Vjerovali ili ne, volim spavati. Treba mi par minuta da se razbudim, pa kavica, doručak i trening. A gdje ću živjeti nisam odlučio, kako su mi supruga i djeca rođeni Njemačkoj, vjerojatno ćemo tamo i ostati.