Hrvat najstariji na
Igraju i sa 90 godina, ja sam u 41. teniS Se ne zaboravlja I Ivanišević bi, da igra, danas bio najmanje među 100 na svijetu Gdje je sve igrao
Na crvenom biciklu, sa šarenom teniskom torbom na leđima, Krešimir Ritz (41) atrakcija je na turnirima od Istre, Amerike, Australije, Meksika, Čilea, Tunisa, Venezuele, Barbadosa... Ima li na ATP Touru starijeg profesionalca od vas? – Nema. U pojedinačnoj sam konkurenciji najstariji, trenutačno sam 1964 mjesta iza Novaka Đokovića na ATP ljestvici – priča nam veselo Krešimir Ritz. Dokad možete igrati? – Zauvijek! U SAD-u postoje turniri za rekreativce starije od 90 godina, sjećam se anegdote o meču dvojice tenisača, jednom je bila 91 godina, drugom 95. Nakon što stariji nije uspio stići lopticu, rekao je: “Eh, da mi je 90, lako bih ti sada dotrčao na mrežu...” Vršnjak ste Gorana Iva- niševića, koji je profesionalno prestao igrati 2004. godine, a vašoj karijeri nema kraja. Koja je tajna dugovječnosti? – Nisam imao klasičnu karijeru, uostalom nikad ni privatnog trenera! Igram profesionalno od 15. godine, ali zbog novca i uvjeta nisam mogao isključivo igrati tenis. Tempo mi je bio manji i nisam se potrošio, dapače, u vrhunskoj sam formi. Igram iz ljubavi jer od tenisa ne bih mogao živjeti.
Drveni reket iz name
Gdje ste kupili prvi reket? – U Nami na Remizi! Drveni reket, sjećam mu se i cijene, 21 tisuća tadašnjih dinara. Trenirao sam u to doba i džudo kod generala Mladena Markača, koji je već tada imao crni pojas, no ipak sam se okrenuo tenisu. Gdje ste debitirali? – U Rovinju sam 1988. godine izgubio od jednog Nijemca. Na terasi našeg hotela gažu je imao neki klinac duge kose, a prepoznao sam isto lice kasnije na TV-u, bio je to Tony Cetinski. Što vas drži? Tenisači kadtad dignu ruke. Biste li vi mogli živjeti bez reketa? – Teško... Čim vidim nekog da igra, odmah sam ljubomoran, želim i ja! Kroz tenis od sAD-a, Australije, meksika, Čilea do tunisa, Venezuele, Barbadosa, pa i na terenu ‘jedinici’ Australian opena samo tri posto tenisača zarađuje velik novac. od 12 tisuća koji su na listama polovica godišnje ne zaradi ni cent sam naučio mnogo o sebi, a učim i danas. Najviše samodisciplinu i kontrolu. U tenisu je najveći protivnik - čovjek sam sebi. Vaši protivnici su i više nego upola mlađi od vas, kako oni reagiraju na to? – Mama Neda znala me pitati: “Sine, s kim si danas igrao?”, a kad bih odgovorio, rekla bi: “A to je netko mlađi?” Pa bih uzvratio: “Naravno da je mlađi, pa nema nitko stariji na Touru”. Danas na turnirima susrećem djecu vršnjaka s kojima sam nekad igrao. Neki se čude, ali navikao sam. Jeste li igrali protiv Zeca? – U prijateljskom meču u parovima. Nije Goran mogao igrati punom snagom, istegnuo je mišić pa smo zubar i ja pobijedili te zaradili večeru u Dubrovniku.
na mečevima i tuđman
Koji vam je najveći doseg? – Bio sam na prvom mjestu svjetske rang- liste među veteranima starijima od 35, a prošle sam godine igrao finale SP-a na Floridi. Igrao sam 1993. finale PH te se za istu titulu borio i lani. Između dva finala prošla je čak 21 godina! Sjećam se i osvajanja prvog PH u mješovitim parovima 1992., turnir je gledao i Franjo Tuđman. Primjer ste kako ne treba odustajati od želja. Čime ste se vodili u životu? – Ako čovjek sluša druge, tada ne radi ono što voli i želi, već ono što misli da bi trebao. Eto, meni govore da bi bilo pametnije da radim nešto drugo jer ovo nije financijski isplativo. A drugi mi kažu: “Krešo, blago tebi, radiš ono što voliš”. Život prođe za čas, a tek tada vidiš da si mogao biti sretniji u životu, a ne samo juriti za novcem. Naravno, i meni je cilj zaraditi, ali to nije i moj životni prioritet...