Za one koji odmažu tvrtki nisu otpremnine nego otkazi
Slučaj s otpremninom Vladimira Kristijana od 300.000 kuna, nakon njegovog odlaska s čela HBOR-a nakon samo 9 mjeseci na toj funkciji, i plaće od 25.000 kn koju je do tada primao, ne zavrjeđuje toliku pozornost ni javnosti ni medija, da bi se o njemu raspravljalo. dapače, “slučaj” treba zatvoriti tako da se ispoštuje ugovor koji je s njim potpisan, te mu mediji čak trebaju odati priznanje ako je razlog njegova odlaska stvarno to što nije htio dijeliti novac “šakom i kapom” podobnjacima, rodjacima i prijateljima, već po nekim zdravim ekonomskim kriterijima... ... Temu bih proširio na otpremnine za menadžere općenito jer smatram da otpremnine kao kategorija primanja naročito menadžera i osoba na rukovodećim funkcijama, nisu ničim opravdana jer nemaju nikakve veze s efektima rada tih ljudi. Oh znam, odmah će mi se prigovoriti da nitko neće htjeti biti menadžer ili na rukovodećoj funkciji ako nema prava na (izdašnu) otpremninu! No, razmotrimo opravdanost takvog prigovora. To što negdje, na primjer u zapadnom svijetu, postoji institucija otpremnine, nije neki argument da je ima i kod nas. Otpremnina kao neki vid nagrade na kraju radnoga vijeka i dugogodišnje vjernosti tvrtki, postoji, ali ni blizu u takvim iznosima kao što danas iznose menadžerskofunkcionerske otpremnine. I treba reći da otpremnine nikada ne dobivaju djelatnici koji doprinose već odmažu u postizanju dobrih radnih rezultata tvrke. Takvi djelatnici obično i ne dočekaju da rade dugo u nekoj tvrtki, već dobivaju otkaze. u svakom normalnom gospodarstvu, uključujući i državno/javni sektor, na svakom radnom mjestu normalno je da se ljudi plaćaju prema rezultatima rada, to jest po radnom učinku, pa ako radiš dobro plaća je veća, a ako radiš loše plaća je manja. A takozvane otpremnine na kraju radnog vijeka su više simbolične nagrade nego neki ozbiljan iznosi. ... Menadžer ili funkcioner “odlaze” s posla ili funkcije uglavnom onda ako se zamjere nekome iznad sebe, ali gotovo nikada zato što loše rade.... Za izdašne i neopravdane menadžersko-funkcionerske ugovore s visokim otpremninama na položaje ipak dolazi nekvalitetan kadar, pa otpada tvrdnja da otpremnina privlači kvalitetne ljude. Zapravo je obratno, u našem društvu takva radna mjesta privlače sve vrste nesposobnjakovića, uhljeba, lijenčina i sklonih korupciji, jer znaju da se od njih ne traži konkretan rezultat, pa ako i “kiksaju” dobra otpremnina im “ne gine”. Mnogo se toga mora promijeniti u našem političko-