Hrvatska može biti mirna, a na Srbiji je velik posao
Konačno se sada vidi da je sve viđeno proteklih mjeseci bila farsa. Prvo je državni vrh Srbije odbio poslati svojeg izaslanika na inauguraciju prve hrvatske Predsjednice, ali Vučić je ipak došao rekavši kako šalje poruku mira i dobrosusjedskih odnosa. Bio je i Dačić nedavno u posjetu Hrvatskoj i prema njegovim je riječima s Predsjednicom vodio vrlo konstruktivan razgovor. Kao i obično, u Hrvatskoj pojavile dvije “struje”. Jedni su bili oduševljeni međususjedskom pomirbom, a drugi su smatrali kako nam Srbija podilazi zbog ulaska u Europsku uniju, oni znaju da Hrvatska kao punopravna članica europske obitelji može blokirati njihove pristupne pregovore. ...Hrvatskog veleposlanika iz Srbije trebalo je povući u studenom prošle godine jer da je to tada učinjeno većine ovoga o čemu sada pišemo ne bi se niti dogodilo. No povlačenje našeg veleposlanika samo je indikator u cijeloj ovoj priči, Hrvatska je članica EU i ima kontrolu nad situacijom. Strateški interes Hrvatske je ulazak svih naših susjeda u euroatlantsku obitelj, ali treba ustrajati na čvrstim jamstvima koje Hrvatska od njih traži - što se tiče Srbije, to je odustajanje od velikosrpske politike, povlačenje zakona o jurisdikciji, riješenje slučaja Veljka Marića, pronalazak svih nestalih. Trenutno se u Srbiji gorljivo plače za Kosovom i možda je baš početak pristupnih pregovora Srbije o ulasku u EU spas za Kosovo, u protivnom tko može garantirati Kosovu da Srbija tamo ne bi ozbiljnije vojno intervenirala? Znate onu o seljaku i selu: “Može čovjek otići iz sela, ali selo iz čovjeka nikako!”. I upravo je to ključan problem sadašnje političke garniture u Srbiji, od svoje povijesti ne mogu pobjeći, moraju promijeniti način razmišljanja inače EU vidjeti neće. Nikola Pašić još je uvijek u određenim srpskim krugovima poznat i cijenjen po svojoj rečenici: Srbija neće da se saginje!” (pregovori s Hrvatskom prije ulaska u Kraljevstvo SHS). Morat će se sagnuti, i Hrvatska se sagnula kad je izručivala svoje generale u Haag (što ne odobravam), i Hrvatska se saginjala kad je zatvarala i otvarala sva ona silna poglavlja, Hrvatska je jedina zemlja koja je i zbog koje je u pristupnim pregovorima s EU otvoreno poglavlje o pravosuđu i uspješno smo i njega zatvorili. I bez obzira jeste li eurofil ili euroskep- tik, 1. srpnja 2013. morali ste biti ponosni na činjenicu kako Hrvatska u EU nije ušla “tek tako”, radilo se teško i sustavno (tu su više-manje uskladile i vlade lijevog i desnog centra) i takav rad sada samo treba preslikati i na naše dvorište, moramo naučiti sami sebi biti gazde, bez obzira kojeg je političkog i ideološkog predznaka trenutna Vlada. Da, Predsjednica i Vlada se u nekim pitanjima ove priče nisu usuglasili, ali to je samo pitanje načina i sredstva, odnosno vremena kada bi koja strana povukla našeg veleposlanika iz Srbije. Hrvatska može biti mirna, svojim je radom izborila članstvo u EU i NATO Savezu, sada samo može biti korektor i posrednik. Na Srbiji je velik posao, proces demokratizacije i rada na području pravosuđa i ljudskih prava, sve je to Hrvatska prošla i ne treba žaliti ni jednu državu koja to isto mora učiniti. Pogotovo ne onu koja je rušila, silovala i ubijala po Hrvatskoj, a da se pri tome nije barem ispričala i to prihvatila kao svoj križ kojeg će vječno morati nositi... ivan- cro društveno- gospodarskom okruženju, shvaćanju radnih i profesionalnih obveza i odgovornosti i svijesti naših ljudi da se ovoj državi mora nešto i dati u smislu rezultata rada, a ne samo očekivati sve od države. Zauzvrat ne dati joj ništa, i još očekivati “masne otpremnine”. Bilo bi zapravo sjajno da je Vladimir Kristijan poslednja osoba koja umjesto nagrade za dobar rad prima otpremninu ni za što! *cijeli tekst možete pročitati na političkom portalu Večernjeg lista Barometar.hr