Može i glavom u glavu, nogom u međunožje...
Glinski pOzOrnik Borilačko znanje koristi mi u poslu i daje samopouzdanje u intervenciji
U Zagrebu je održan EP u sambu koji je prošao medijski posve nezapaženo. Doduše, ne i za rusku televiziju koja je imala kamere u dvorani u Podsusedu. A kako i ne bi kada je riječ o ruskom nacionalnom sportu.
Tri hrvatske medalje
Za taj mladi sport u Lijepoj Našoj velika je stvar što su se na medaljaško postolje, svi u combat sambu, popeli Marko Torić (treći, 100 kg), Josip Matković (treći, više od 100 kg) i Vjekoslav Jajči- nović (drugi, do 90 kg), pri čemu je potonji imao dva “bliska susreta treće vrste”. - Hrvanje sam u Gavriloviću trenirao oko 10 godina, a u sambu sam tri mjeseca i na vlastitoj koži već sam osjetio koliko su pravila brutalna. U finalu sam dobio udarac u međunožje, u sambu dopušten, ali je suparnik slomio nogu pa sam ja ušao u finale. A u finalu me udarcem glavom u glavu, također dopuštenim, nokautirao moj ruski protivnik Magomedov.
Ostao sam bez slike i tona
Dakle, nimalo ugodna iskustva s debija? - Nakon udarca zbog kojeg sam na nekoliko sekundi ostao bez slike i tona nisam se uspio okrenuti u zraku i pao sam na leđa, a tada se borba prekida. No, to me neće pokolebati. Štoviše, sad sam tek zagrizao za taj sport. Jajčinoviću su samo 24 godine, a za kruh zarađuje kao policajac u Glini. - Radim kao temeljni policajac. “Plavac” sam, ponekad u patroli, ponekad pozornik. Koristi li mu borilačko iskustvo u poslu? - Koristilo mi je više puta i daje mi veliko samopouzdanje kada se ide u intervencije. Jedno je kada 10 godina trenirate hrvanje, a drugo kada na Policijskoj akademiji na brzinu prođete tečajeve borilačkih vještina. Uostalom, u Rusiji policajce obučavaju sambu. - To je vještina osmišljena u zemljama bivšeg SSSR-a, proslavio ju je legendarni Fjodor, a sastoji se od džijudžicua, hrvanja, kik-boksa, zapravo svega što se praktično može primijeniti.
sambo je kratica za samoobranu bez oružja, a osmišljen je u bivšem sssR-u