De Gaulle odbio sastati se s Titom jer nije pomilovao D. Mihailovića

O manje poznatim međunarodnim zapletima oko poslijeratnog suđenja četničkom vođi, piše Mirko Galić

Da je kojim neprirodnim slučajem mogao nedavno biti u sudnici u Beogradu, ratni vođa Slobodne Francuske Charles de Gaulle bi u novoj presudi (ili bolje: ukidanju stare iz 1946.) svome bratu po oružju Dragoljubu Draži Mihailoviću mogao pronaći intimne razloge da posmrtno završi sukob s maršalom Titom. Naime, De Gaulle za života Titu nikada nije mogao oprostiti što nije pomilovao zapovjednika jugoslavenske kraljevske vojske, sad bi mogao zaboraviti. Dvojica istaknutih vođa pokreta otpora (antifašizma, tko više voli) i dvojica značajnih državnika svoga doba (štogod danas tko o njima mislio i govorio), završili su i vladavinu i život (Tito isti dan, što je bliže diktatorima, za razliku od De Gaullea, koji se sam za života povukao s vlasti, što određuje demokrata), a da se nikada nisu sreli. Tito je htio, De Gaulle je odbijao. I to zbog Draže Mihailovića, za kojega jugoslavenski vođa nije mogao naći dovoljno privlačni način da ga sretne. U ne tako davnoj reportaži iz Beograda o nostalgiji za Titom, pariški je Le Monde otkrio da je Tito dao posebno urediti jedan vagon Plavog vlaka za potrebe bračnog para De Gaulle. Kasno! Pokojnici su odavno jedan i drugi, a pokajnikom nije htio biti ni Tito, ni De Gaulle. Stara je presuda ukinuta, pa makar s novom vuk ne bio sit, ni sve ovce na broju. Nema više glavnih protagonista političkoga sukoba, pa je lakše biti generalom poslije bitke, ne prometuje više ni Plavi vlak , taj simbol Titove moći, pa nema suvišnih političkih obzira, nema više ni posebnih emocija, barem među razumnim ljudima koji se i na jednoj i na drugoj strani bore s egzistencijalnim problemima da bi se zadovoljavali s fantomskim pobjedama. Sve se, srećom, može relativizirati: godina 2015. nije isto što je bila Anno domini 1946., ako je bilanca o globalnim promjenama u društvu dovoljna utjeha za jednu potencijalno ipak tešku presudu, bude li ona uvod u stvarnu reviziju teške povijesti na našim prostorima. Zasad je presuda oduzela čast komunističkom sudu, što i nije bilo sasvim teško, zna li se za upute iz samoga vrha države da se ne drže zakona kao pijan plota; nije (još) vratila čast ubijenom generalu. Za početak i za kraj, De Gaulleovu štićeniku Draži Mihailoviću nikakav sud ne može vratititi život, gotovo sedam desetljeća poslije egzekucije; fizički razlozi ionako više ne vrijede ništa, jedino što se računa su razlozi politike (ni razlozi srca, ako ih je ikad bilo, nemaju više cijenu, osim na buvljaku u Parizu, gdje se posljednjih godina pazarilo s Đeneralovom slikom, ali možda više među tamošnjim Srbima). A oni su počeli igrati svoje – s vođe četničkog pokreta skinuta je stigma ratnoga zločinca, koliko god sudac koji je potpisao takvu presudu tumačio drukčije. Otvoren je put prema rehabilitaciji četničkoga pokreta kao srpske varijante antifašizma, a zaštitnicima lika i djela Draže Mihailovića, bez hipoteke najteže sudske presude, olakšan je nastavak borbe za vraćanje časti “prvog resistenta u Europi”, koju mu je u ratu jednostrano dodijelio vođa Slobodne Francuske. Tako se još jednom na tragikomičan način može vidjeti kakav se nered može proizvesti kad živi dadu mrtvima da ponovno stvaraju ili prekrajaju povijest. Možda se još pokaže da je Mirko Kovač bio u pravu kad je govorio da “ratove ne gube samo živi, nego i mrtvi”. Vidjet će se tek što u slučaju puzajuće rahabilitacije Draže Mihailovića i njegova četničkoga pokreta gube jedni, a što dobivaju drugi. Najteže je vidjeti tko uopće može išta dobiti igranjem s povijesnim tragedijama u kojima žrtve i junaci mijenjaju kostime.

Oživljeni mitovi

Presudom beogradskog suda oživljene su istine i mitovi o odnosima triju značajnih, ili čak ključnih ličnosti svojih zemalja i naroda iz ratnoga doba a koje se međusobno, koliko je poznato, nikad nisu srele, ni prije rata, ni tijekom rata, ni nakon rata. Koliko god neki pripovjedači o tome govorili, kao da su ih oni promatrali kako ispijaju kave u Maderi, na Jelačić-placu ili na Champs-Elysees, Josip Broz Tito, Charles de Gaulle i Dragoljub Mihailović nisu imali nikakve međusobne kontakte. Što je sve dijelilo Tita i Dražu Mihailovića, nije teško rekonstruirati. Nakon neuspjela taktičkog pokušaja da na početku rata skuju kakvo-takvo savezništvo za borbu protiv Nijemaca, njih su razdvajale najjače sile razdvajanja – osobne ambicije i politički planovi. Da je Draža Mihailović poslije rata dobio priliku da odlučuje o sudbini svoga protivnika, teško da bi bio išta milostiviji nego što je Maršal bio prema njemu. Isto kao što su se general De Gaulle i maršal Petain međusobno osuđivali na smrtne kazne, s time da je francuski pobjednik mogao svome poraženome protivniku pokloniti život, u ime njegove starosti i zasluga iz Verduna. U Mihailovićevu slučaju, provedena je kakva-takva sudska procedura, s tužiteljem (istim, Milošem Minićem, koji je pregovarao s Mihailovićem), s odvjetnikom, s publikom (probranom, jasno)..., za razliku od tolikih drugih, imenih i bezimenih, egzekucija bez ikakvoga suda i suđenja. Ako su i Rooseveltov