Zanima me što je HEP ponudio Ljubljani, a nije Zagrebu
HEP osvjetljava, grije i hladi električnom energijom glavni grad susjedne nam države Slovenije. Uz Agrokor, Atlantik, Orbico i možda još poneke, to je još jedan, reći će neki, veliki gospodarski iskorak ili ekspanzija na inače zatvoreno, a pomalo ponekad i sebično slovensko tržište. Ništa nije i ne bi trebalo biti čudno i neobično što je HEP dobio ovako veliki i dobar posao u Ljubljani kada bi hrvatska javnost mogla doznati koji su to ponuđeni uvjeti HEP-a u natječajnoj dokumentaciji Slovence privukli da baš hrvatsku tvrtku izaberu kao najboljeg ponuđača. Kao obično, ovakvo traženje bit će okarakterizirano kao zadiranje u poslovnu tajnu, koja je u tržišnoj ekonomiji svetinja, ako za državu Hrvatsku nije štetna, što zasigurno za državu i nije, ali za državljane? Ne želim sumnjati i čudnim proglašavati dobivanje posla u Ljubljani, ali ne mogu se oteti dojmu da je tom istom HEP-u u njegovu dvorištu, u Hrvatskoj i Zagrebu, znatno veći dio kolača otela upravo konkurentska firma iz Slovenije GEN-I, koja električnom energijom opskrbljuje glavni grad Hrvatske i petnaestak ministarstava. Što je i na koji način u natječajima i ponudama privuklo korisnike HEP-a i GEN-I-ja u Ljubljani i Zagrebu, sigurno će ostati poslovna tajna. Neka tako i bude i ostane, ali samo ako nije preko leđa i računa malih potrošača, a po visokim cijenama električne energije i visokim zaradama HEP-a, koje su na godišnjoj razini od dvije i pol milijarde, izgleda da se zna tko Ljubljanu osvjetljava, grije i hladi. Franjo Memedović, Zagreb
Kaži mi protiv čega se boriš, i reći ću ti tko si – tako bi mogla glasiti formula ideološke orijentacije u hrvatskoj političkoj rašomonijadi. Naime, tu ništa nije jasno na prvi pogled, nitko tu doista nije ono za što se izdaje. Za politiku i inače vrijedi da je Janusovo carstvo dvoličnosti, neiskrenosti, cinizma, prevrtljivosti i plitkih uvjerenja, samo što je ta istina na hrvatskoj političkoj sceni uzdignuta na razinu principa. Čitavo to raznoliko i nestabilno ideološko mnoštvo je, naravno, samo krinka jednog dubljeg ideološkog slaganja i postojanoga suglasja – ne naročito dubokog, uostalom. Ovo dublje ideološko slaganje među hrvatskim političkim “rogovima u vreći”, koje otkrivamo u sklonosti hrvatskih političkih aktera prema negativnim ideološkim samoodređenjima, mogli bismo nazvati hrvatskom političkom antitezom, po ugledu na čuveni poetski postupak slavenske antiteze (“Nisu snijezi, nit su labudovi...”). Tako je, recimo, negativna, i u biti prazna, formula “antifašizma” izvanredan lakmus-papir za otkrivanje nečije ideološke pripadnosti ljevici – nazivao, inače, tko sama sebe liberalom, nacionalistom, socijaldemokratom, euroatlantistom, miteleuropljaninom, ili kako god drugačije. Drugi je veliki ideološk lakmus-papir u Hrvatskoj, kojim nepogrešivo otkrivamo nečije ideološko pripadanje radikalnoj ljevici – antiliberalizam. Najučestalija formula antiliberalizma jest kritika tzv. neoliberalnog kapitalizma ili, kraće, neoliberalizma. Sam termin “neoliberalizam”, kod nas učestalo u upotrebi, samo je prazna ljuska, “čista besmislica”, kao što kaže Ma- rio Vargas Llosa, termin bez ikakvog jasnog kognitivnog sadržaja, ali vrlo jakog emotivnog naboja. To je samo ljevičarska psovka, koja više otkriva ideološku poziciju psovača nego što bi išta kazivala o samom predmetu psovke. Ako bismo sudili prema politički šarolikom skupu koji se okupio na promociji knjige “Slom lažnog proroštva” HDZ- ova saborskog zastupnika Gorana Marića, održanoj u zagrebačkom hotelu Westin, mogli bismo reći da je taj skup poslužio, prije svega, tome da cjelokupna naša politička i intelektualna elita ideološki legitimira svoju pripadnost radikalnoj ljevici. Naime, čini se da je na tome skupu postignuta opća suglasnost oko toga da je neoliberalizam glavni krivac za katastrofalno ekonomsko stanje u Hrvatskoj. Neoliberalizam je, moglo se čuti na tom skupu, “slomio kralježnicu hrvatskog gospodarstva, a sada slama i kralježnicu naroda”. Razumljivo bi bilo da su takve parole stigle sa “Subversive festivala”, koji se ovih dana održava u Zagrebu, ali je poražavajuće da identične poruke ljevičarskog antiliberalnog egzorcizma moramo slušati i sa skupa koji okuplja samu političku i intelektualnu kremu Hrvatske. Tim je gore što je Goran Marić član HDZ-a, koji sebe smatra strankom političke desnice, i jedan je od ekonomista koji zauzimaju visoko mjesto u toj stranci, koja pretendira uzeti vlast na sljedećim izborima. Ako nam je desnica antiliberalna i vjeruje u antikapitalističke Ako nam je desnica antiliberalna i vjeruje u antikapitalističke socijalističke vračke, ima li uopće ikakve nade da će se Hrvatska ikad oteti socijalističkim ekonomskim politikama Da je HDZ-ov reformski potencijal ravan nuli, bilo je jasno još lani, kada su iz stranke izbacili bivšu ministricu financija Martinu Dalić, isprativši je uz pogrdu da je “neoliberalka” socijalističke vračke, ima li uopće ikakve nade za to da će se Hrvatska ikad oteti socijalističkim ekonomskim politikama, od kojih se ne uspijeva odvojiti već četvrt stoljeća, i provesti liberalne reforme gospodarstva? Poruka ovog skupa je da nema, i to je poražavajuća spoznaja. Da je HDZ- ov reformski potencijal ravan nuli, bilo je jasno još lani, kada su iz stranke izbacili bivšu ministricu financija Martinu Dalić, isprativši je uz psovku da je “neoliberalka”. Nešto je nade unijela predsjednica Grabar-Kitarović svojim inauguracijskim govorom, kada je rekla da “država ne stvara posao”, te da treba rasteretiti hrvatsko gospodarstvo od utjecaja države i visokih poreza. No, to je, čini se, bio samo kratak bljesak. Prejake su silnice koje HDZ vuku prema etatizmu i socijalističkim ekonomskim politikama. Jer, ne možete biti protiv kapitalizma, a sebe smatrati konzervativnom desnicom. U ekonomskim stvarima postoji socijalizam, i postoji kapitalizam – trećeg nema. Ili ste za slobodno tržište, ili za državnu regulaciju. Tu nema slavenske antiteze. Osim ako ne vjerujete da je moguće biti protiv “neoliberalnog kapitalizma”, a ne biti socijalist, kao što to, čini se, vjeruju u HDZ-u. No, to je pjesništvo, a ne ozbiljna politika. U svakom slučaju, Tomislav Karamarko bi, ako je ozbiljan u svojim najavama raskrštavanja sa socijalističkim naslijeđem u Hrvatskoj, mogao s lustracijom početi već sada – u vlastitoj stranci. Inače će njegova vlast biti samo kontinuacija antiliberalnih politika svih prethodnih vlada, a od toga nikakve vajde za Hrvatsku i njezino gospodarstvo.