Snowden na tajnoj lokaciji u rusiji živi s djevojkom, ali je ipak vidljiviji nego ikad
Što nas može spasiti od zloporabe tehnologije? Samo tehnologija. Uz čvrste zakone i poštenu vlast, naravno, odgovara Wizner. Telekomunikacijske i tehnološke tvrtke, same po sebi utvrde libertarijanizma, dijelom su se i same našle u čudu kad se uvidjelo što im rade tajne službe. I do tada su, preko nekih programa, kao što je PRISM, bile natjerane da predaju podatke o korisnicima vlastima, ali ovo je bilo previše. I same rade na osnaživanju zaštite podataka – kaže. No on već gleda naprijed i anticipira trendove. Primjerice, razgovara s neuroznanstvenicima koji su mu rekli da bi se trebali pozabaviti funkcionalnom magnetskom rezonancijom mozga, onom koja omogućuje da vidimo koji su dijelovi mozga aktivni pri obavljanju određenih zadataka. Pentagon vjerojatno već radi na programima koji će detektor laži strpati u ropotarnicu povijesti. Ili kad nam netko spomene da na oku treba držati analize i pohrane DNK pri rođenju te opasnosti koje se iz toga mogu izroditi. No u međuvremenu, tehnologija se okrenula i protiv tajnih službi. Iako je u bijegu i nedostupan, jer živi na tajnoj lokaciji sa svojom djevojkom negdje u Rusiji, Edward Snowden je vidljiviji nego ikad. Na daljinu drži predavanja, svjedoči – pa i u Europskom parlamentu. Apsurdno je da nikada nije bio toliko neslobodan, a opet toliko sveprisutan. špijunaže. Da, nemojte se zavaravati, sve države svijeta jako rade na tome. No nema dokaza da masovni nadzor pomaže u borbi protiv terorizma. Štoviše, katkad je kontraproduktivan. Toliko je tih podataka i toliko puta su odlučili slijediti krivi trag. Previše se oslanjaju na podatke da je i FBI prestao raditi detektivski posao, poput infiltracije u sumnjive skupine. Najviše urota je spriječeno ne kad su provukli neki algoritam kroz baze podataka i tako stvorili zaključak tko bi mogao biti sumnjiv, već kad su izašli na teren i tradicionalnim policijskim metodama obradili slučaj – objašnjava Wizner. Je li uopće realno razmišljati o punoj privatnosti i slobodi? Većina ljudi zna da živi u panoptikonu nadzornih kamera, praćenja internetskih aktivnosti... I nije li paranoično stalno se osvrtati tko nas gleda i sluša? Argument većine ljudi je taj da ne rade ništa protuzakonito. – Ljudi nisu do kraja svjesni što se događa jer rezultati nadzora, kao i nadzor, nisu vidljivi. Prije, u totalitarnim društvima, znali biste da vas netko prati jer bi ispred kuće bio parkiran crni automobil. Ako biste rekli nešto sumnjivo, došli bi po vas i odveli na ispitivanje. Posljedice nadzora bile su vidljive. U Americi se sada vodi debata o dronovima. Većina ljudi se osjeća nelagodno kad zna da im iznad kuće leti neko čudo koje snima. A što je s prikupljanjem elektroničke komunikacije? Iz nekoliko metapodataka – email adresa, lokacije, naziva stranice koju ste posjetili, čak ne iz sadržaja – rekonstruiraju cijeli vaš život. Prije nas je od masovnog nadzora tajnih službi štitio trošak, a ne zakon – ako je država željela doznati nešto o nekome, morali su platiti agenta koji bi mu stalno visio za vratom. Stasi, tajna policija DR Njemačke, imala je 90 tisuća agenata i 200.000 doušnika. Tehnologija je cijenu nadzora smanjila na minimum – agent sjedi za kompjutorom i u realnom vremenu, pritiskom na tipku, zna gdje živite, s kim se družite, gdje se molite i s kime spavate. Tajnim službama jeftinije je pohranjivati sve podatke o građanima nego ih obrisati. Prije 30-ak godina cijena čuvanja iznosila je za 1 GB podataka oko 100 tisuća dolara, a sada je 10 centi. Sjede i izmišljaju nove algoritme za pretraživanje baze podataka. A što kad krivo povežu točkice? Tko građane štiti? – niže upozorenja. No ne staje na njima i ocrtava crni scenarij reperkusije nadzora ako se ne natjera država da transparentno
provodi zakone.
Kafkijansko društvo
– Ne treba nas zabrinjavati Veliki, već Mali brat. Podatke o građanima tajne službe mogu jednog dana, ako već nisu, ustupiti policiji. Tad će svaki policajac na mobitelu imati apsolutno sve informacije o nekome i moći će ih koristiti kako želi, a sve pod objašnjenjem da je želio spriječiti zločin, kao što danas govore da tim podacima navodno sprječavaju terorističke napade, za što ne postoje dokazi. Tako otvaramo Pandorinu kutiju – kaže Wizner i dodaje: – Ne, bojim se da je krivo kad ljudi kažu da živimo ili da ćemo živjeti u orwellovskom društvu. Živjet ćemo u kafkijanskom svijetu. Optužit će nas za nešto, a nećemo znati ni za što niti ćemo imati načina da dokažemo da su u krivu.