G. Ivkošiću, hrvatski sportaši nisu razočarali!
U rubrici Rodoljubna zanovijetanja komentator Večernjeg lista g. Milan Ivkošić u članku pod naslovom “Zaboravit ćemo poraze košarkaša, nogometaša i Čilića, jer za naš sport radi – Božja volja”, između ostalog navodi da se “košarkaški debakl dogodio u nizu s nogometnim, s mizernim igrama reprezentacije u Azerbajdžanu i Norveškoj, te s teškim porazom Marina Čilića u polufinalu US Opena...” i u nastavku da “odavno hrvatski sport nije u tako kratkom vremenu imao tako šokantne rezultate”. Istina je međutim sljedeća: 1. Košarkaška reprezentacija već dulje vrijeme ne spada u vrh europske košarke pa njezini rezultati nisu neko veliko iznenađenje, poglavito nisu šokantni; 2. Nogometna reprezentacija odigrala je dvije slabe utakmice, ali je li uopće imala realne šanse da se plasira u završnicu prvenstva Europe; 3. Marin Čilić nastupio je u polufinalu US Opena protiv prvog tenisača svijeta Novaka Đokovića, s teškom ozljedom skočnog zgloba. Iako je bio svjestan činjenice da u tim okolnostima nije imao ni minimalne šanse za pobjedu, nije odustao od nastupa. Na toj gesti primio je mnoge čestitke pa je potpuno deplasirano njegov nastup u polufinalu US Opena proglasiti šokantnim rezultatom i teškim porazom. 4. Upravo suprotno navodima autora članka o “šokantnim rezultatima” hrvatskog sporta, hrvatski sportaši su u vrlo kratkom vremenu na međunarodnom planu postigli rezultate svjetskih vrijednosti, i to: Mario Možnik, europski prvak u gimnastici; Tomislav Marković, pobjednik Svjetskog kupa u gimnastici – parter; Robert Seligman, srebro na Svjetskom kupu – konj s hvataljkama; Šime Fantela i Igor Marenić, osvajači Svjetskog kupa u jedrenju; Filip Hrgović, svjetski prvak u boksu – teška kategorija; Martin i Valent Sinković, svjetski prvaci u veslanju, dvojac na pariće; Sandra Perković, srebro na Svjetskom prvenstvu u atletici – bacanje diska i pobjednica Dijamantne lige; Blanka Vlašić, srebro na Svjetskom prvenstvu u atletici – skok u vis; karataška reprezentacija Hrvatske – zlatno odličje u ženskoj ekipnoj konkurenciji na Europskom prvenstvu... Posljednji veliki uspjesi hrvatskog sporta demantiraju komentatora članka pod gornjim naslovom pa, prema tome, umjesto “razočaranja” u rezultate hrvatskih sportaša, a zahvaljujući silnim odricanjima i napornom sustavnom radu u procesu treninga pod vodstvom školovanih i kvalitetnih stručnjaka, pa i Božjom voljom, jer hrabre i Bog čuva, s optimizmom gledamo u Olimpijske igre 2016. godine. prof. dr. sc. Zlatko Šimenc
Migranti dolaze, a Europa se nalazi pred živčanim slomom i pokazuje znakove bipolarnog poremećaja koji se manifestira tako da u jednom trenutku izražava velikodušnu spremnost da otvori svoja vrata, a s druge strane suspendira vlastita pravila koje je mukotrpno dogovarala. Nakon što ih je kancelarka Merkel pozvala u svoju zemlju, Njemačka je naglo zatvorila svoju granicu kad je vidjela da stvari izmiču kontroli. Sve se počelo lomiti preko naših malih leđa jer je Hrvatska postala mjesto na koje se slijeva to mnoštvo očajnih ljudi. Iako nas premijer uvjerava da nećemo biti “hotspot” u ovoj krizi, čini se da smo već to postali. Vlada je brzo prešla na plan B, a tko zna koliko nas planova još čeka. Govorim o migrantima, a ne izbjeglicama jer je izbjeglica po definiciji netko tko želi napustiti svoju zemlju, a ne netko tko se želi useliti u konkretnu zemlju; u ovom slučaju Njemačku, Švedsku ili neku treću. Podsjećam da su veliki problemi nastali u susjednoj Mađarskoj jer su se migranti odbili registrirati znajući da postoji rizik da ih se tamo kasnije vrati u slučaju da ne mogu ostati u bogatijoj zapadnoj Europi. Mađarska je postala omražena zemlja naših lijevo- liberalnih elita, no ona je provodila međunarodno pravo i protokole EU, a njihov premijer Orban ne želi se pokoriti dekretima iz Bruxellesa. Dok ga svjetski mediji žestoko kritiziraju, njegova popularnost raste među Mađarima jer je očito da vodi računa o nacionalnim interesima svoje zemlje. Dakle, postavlja se pitanje kako ispravno postupati? Nesporno je da smo se dužni pobrinuti za ljude koji su već ovdje, među nama, i to Hrvati čine u skladu s kršćanskim moralnim načelima. Upravo je taj kršćanski i ljudski odnos potreban u ovoj dramatičnoj situaciji, a potaklo je premijera da izjavi kako je ovaj narod u velikoj većini kršćanski narod i tako će se ponašati. Čak čujemo kako je papa Franjo, zajedno s kancelarkom Merkel, glavni saveznik Vlade u rješavanju ovog problema. Zato jako čudi što ova vlada tako uporno potkopava kršćanski moralni poredak u zemlji, što se najbolje moglo vidjeti u slučaju nametanja famoznog spolnog odgoja u naše škole, ali i u žestokom protivljenju referendumu o braku. Tada su ljevičari digli neviđenu histeriju i moralnu paniku, ali im se to sve treba zaboraviti jer su oni pravednici i uvijek dobronamjerni. Tko god mislio da je dolazak ovih ljudi iz islamskog svijeta velika prijetnja kršćanskoj civilizaciji, treba znati da se puno ozbiljnija prijetnja već nalazi među nama u obliku radikalnih ideologija koje se provode, a mi to sve plaćamo. Sve to prolazi u zemlji apsurda. Ova je humanitarna kriza prije svega prouzročena nerazboritom američkom vanjskom politikom koja je htjela transformirati velik dio islamskog svijeta. Ne može se silom uvesti liberalnu demokraciju u zemljama koje to ne poznaju i ne žele. Obamina administracija jedno je vrijeme podržavala pobunjenike protiv Assadova režima, da bi kasnije shvatila kako oni zapravo stvaraju ISIL. Danas Pentagon provodi program obučavanja “dobrih” pobunjenika s proračunom od 500 milijuna dolara, a Tko god mislio da je dolazak ljudi iz islamskog svijeta velika prijetnja kršćanskoj civilizaciji, treba znati da se puno ozbiljnija prijetnja već nalazi među nama u obliku radikalnih ideologija na pitanje koliko su ljudi uspjeli obučiti za borbu u Siriji, glasnogovornik Bijele kuće odgovorio je pet, da bi dan kasnije povećali službeni broj na devet ljudi! Kako vrijeme prolazi, postaje sve jasnije da EU nije u stanju nositi se s problemom ovih razmjera. Sama kancelarka Merkel već gubi podršku u svojim redovima, a mnogi govore da će njezino nesnalaženje samo hraniti radikalni protuimigrantski pokret u Njemačkoj. Stoga nije jasno zašto je izjava predsjednice Republike o odgovornosti njemačke kancelarke izazvala toliko burnih reakcija kod nas. Odmah se govorilo o velikoj šteti koja će nastati, ali predsjednica je samo rekla ono što je svima poznato. Slutim da ovakva reakcija proizlazi iz kompleksa male zemlje koja misli da mora uvijek biti pokorna velikima. Čini se da se premijer i njegova ekipa dodvoravaju velikima te zato ističu kako Hrvatska zbog otvaranja svojih granica ima ugled u svijetu. Ali što to zapravo znači za sve nas? Zar nije njihova prva zadaća štititi interese vlastite zemlje, a ne stranih sila? Ne mogu se oteti dojmu da se više vesele sastancima sa svojim kolegama u Bruxellesu, nego kad idu među svoj narod u Vukovaru, Kninu i Špičkovini. Mnogi se danas pozivaju na pokojnog predsjednika Tuđmana pa možemo čuti zanimljive ideje o mjestu za trg koji bi bio primjeren njemu. Očito s vremenom sve više cijenimo njegov lik i djelo, ali trebamo razumjeti zašto je to tako. Mislim da je glavni razlog taj što mu je hrvatski nacionalni interes uvijek bio na prvom mjestu, a ne ono što misle svjetski moćnici.