Konvertirati kredite u “švicarcu” znači samo priznati već postojeći gubitak
Petr Zemcik, agencija Moody’s
Šef ekonomskih istraživanja jedne od tri najveće svjetske rejtinške agencije – Moody’s Analyticsa London – Petr Zemcik bez sumnje je makroekonomski autoritet sa zavidnom globalnom reputacijom. No, on je i sve ono što od financijaša njegova kalibra ne bismo očekivali: otvoren i neposredan sugovornik, operiran od bahatosti. Činjenica da je u Zagrebu bio gost predavač Hypo banke na predstavljanju njene publikacije Macroeconomic Outlook 2016.-2017. nije ga spriječila da za Večernji list bez zadrške progovori o gorućim temama na način koji bankarskom sustavu baš i ne ide u prilog.
:: Koji su gorući ekonomski problemi u svijetu?
Iz globalne perspektive tri su najveća; prvi je usporavanje kineskog gospodarstva, drugi prijetnja Grexita i neka vrsta reidentifikacije krize eurozone, a poten- cijalni je treći problem mogućnost da FED ne donese ispravnu odluku o visini kamatne stope. U ovom trenutku Kina usporava, PMI indeks najniži je od 2009., razina duga raste, a domaća potražnja slabi. Kina je veliko tržište za eurozonu, treće najveće, pa će pad BDP-a s deset posto na razine niže od sedam posto imati priličan utjecaj na eurozonu, SAD i ostatak svijeta. Kineska ekonomija prolazi kroz tranziciju iz ekonomije temeljene na investicijama u ekonomiju temeljenu na potrošnji. Takvo će stanje potrajati, ne možemo u budućnosti očekivati stope rasta kao u prošlim desetljećima.
:: Je li pred nama novi ekonomski ciklus i po čemu će se on razlikovati od prethodnog koji je završio globalnom krizom?
Ako pitate postoji li šansa za novu globalnu recesiju, odgovor je – vjerojatno ne. Vjerojatnije je usporavanje, no ono neće biti tako dramatično ni završiti poput globalne ekonomske krize. Ali, gospodarska se karta svijeta promijenila: prije nekoliko godina lokomotive globalne ekonomije bila su tržišta u razvoju: Brazil, Rusija, Indija i Kina. Danas su tri od četiri zemlje BRIC-a u problemima, uz izuzetak Indije; Rusija i Brazil su u recesiji, Kina usporava. SAD i Velika Britanija vuku svjetsko gospo- darstvo, no utjecaj SAD-a manji je nego ‘80-ih i ‘90-ih. Iako ekonomija usporava, u 2016. očekuje se globalni rast od oko 3,5 posto. Mnogo je rizika koji se možda i neće ostvariti; jedan od njih je daljnji pad BDP-a u Kini, što se može odraziti na zemlje koje svoj izvoz naslanjaju na nju, poput Brazila, Meksika i Rusije te ostalih zemalja koje zbog toga mogu usporiti. No, učinak može poništiti situacija u drugim zemljama; jeftinija nafta i cijene energenata mogu pomoći rastu eurozone, a nije se ostvario ni scenarij pritiska deflacije zbog povećane potrošnje koju su potaknule mjere ECB-a.
:: Nema više straha od deflacije?
Po meni nema. Scenarij deflacije počiva na pretpostavci potrošača da će cijene padati i strahu od nezaposlenosti te ponavljanja Velike depresije iz ‘30-ih godina 20. stoljeća. No, potrošači više ne vjeruju da će se to dogoditi. U eurozoni se očekuje rast inflacije, do nekih 1,5 posto u sljedeće dvije do tri godine. Najslabija točka su investicije, u eurozoni i globalno.
:: Kamo s novcem, ako se ne ulaže, a banke imaju najniže kamatne stope u povijesti?
I za Hrvatsku i za eurozonu dugoročno je rješenje stvoriti stabilno okruženje i ondje gdje treba fiskalnu konsolidaciju. Ovo je i pravi trenutak za vlade koje to mogu da povećaju državna ulaganja. U Njemačkoj, primjerice, infrastruktura pati zadnjih godina i za tu zemlju ima smisla posuditi novac jer joj je kamata između nula i 0,5 posto za desetogodišnje obveznice, a povremeno i negativna za dvogodišnje. Investitori zapravo plaćaju povlasticu da financiraju projekte. Javna ulaganja mogu biti jako učinkovita, možda i učinkovitija od privatnih. Dobro su rješenje za zemlje poput Velike Britanije i Njemačke, ali mnogo je teže zemljama u kojima je fiskalna situacija nestabilnija. Tamo gdje je visoka razina zaduženosti, u javnu potrošnju ide se mnogo opreznije.
:: Ako nije izborna godina...
Europa dugoročno treba imigrante za održanje ekonomije; netko treba raditi, plaćati porez i mirovinski sustav, a populacija opada
Hm, da. Treba biti oprezan s mjerama kao što je, primjerice, povećanje socijalnih davanja ili smanjivanje dobi za mirovinu. Nijedno rješenje nije jednostavno, politike fiskalne stabilizacije i pametne odluke o financiranju teško je implementirati zbog mogućih političkih posljedica.
:: Hrvatska bilježi veće stope rasta od očekivanih. No u krizi smo bili mnogo duže od ostatka regije. Kad bi građani to mogli osjetiti u stvarnom životu, koliko je osjećaj boljeg standarda povezan s rastom BDP-a?
Postoje i druga mjerila standarda osim BDP-a, ali Hrvatska je možda još ispod razine na kojoj se aktiviraju ti drugi faktori. Jer, jednom kad je prihod po osobi na određenoj razini, na red dolaze i ostala mjerila poput slobodnog vremena, medicinske skrbi... No, općenito očekujemo rast. Hrvatska je jače pogođena krizom od, recimo Češke ili Slovačke. Ali situacija se mijenja, dijelom zbog eurozone i njezina utjecaja, a dijelom zbog benefita koje ima hrvatski turizam od grčke krize. Ima i nekih strukturnih promjena, ali tri su velika rizika, među kojima je najveći fiskalna konsolidacija i kontrola deficita, zatim ranjivost na vanjske faktore (dio ovoga je i problematika kredita u CHF) te, konačno, strukturalni problemi.
:: Mislite li da smo prezaduženi?
I da i ne! Kriteriji Maastrichta kažu da je granica 60 posto BDP-a, a trenutačno imate 85 posto, s projekcijama daljnjeg rasta, ovisno o metodologiji, do 93 posto u sljedeće dvije do tri godine prije nego što se dug počne smanjivati. No, to je praktično prosjek eurozone i nije tako loše kao što bi moglo biti, a usto je zemlja u proceduri fiskalne konsolidacije. Osim toga, većina vam je kredita denominirana u CHF-u ili euru, što zemlju čini osjetljivom na tečajni rizik, kao i vanjski dug koji je vjerojatno najveći u regiji. Sad vas očekuje i konverzija kredita u CHF...
:: Kakav utjecaj očekujete od nje?
Krediti u CHF, izraženi kao udio u BDP-u, niži su vam nego što su bili u Mađarskoj. Treba biti svjestan da natjerati banke na konverziju kredita znači samo priznati već postojeći gubitak. Jer, ako postoje krediti denominirani i u lokalnoj i stranoj valuti, a lokalna valuta deprecira, dok se plaće primaju u lokalnoj valuti, dužnici više neće imati kapaciteta plaćati. To će biti gubitak za sve; državu, banke, klijente... Kako ljudi neće moći vraćati te kredite, tako će bilance banaka biti opterećene lošim kreditima, a država suočena sa zaostajanjem gospodarstva. Pitanje je kako upravljati tim gubitkom. Jedan od načina je konverzija postojećih kredita u lokalnu valutu po nekom postojećem tečaju. S tim da bi vlada trebala razmisliti kako pomoći bankama zbog gubitaka s kojima će se one suočiti. Posljednji je problem struktura ekonomije budući da je jedna od činjenica da je 80 posto zaposlenika kompanija u tvrtkama u državnom vlasništvu koje nisu učinkovite kao privatne. Treba naći načina za njihovu privatizaciju. Neki su koraci već učinjeni: privatiziralo se Croatia osiguranje, privatizira se Croatia Airlines, itd. Tržište rada trebalo bi također biti fleksibilnije. Mijenjaju se i neki zakoni, uvodi institut osobnog bankrota, donesen je Zakon o poticanju stranih investicija.
:: Na koji bi se dio gospodarstva Hrvatska trebala orijentirati i razvijati ga?
Ključno je tržište rada; jedan od većih problema, kao i u Grčkoj i Španjolskoj, je veliki udio nezaposlenih mladih, oko 40 posto. Trebalo bi za poslodavca ukinuti i zakonske razlike između stalno i privremeno zaposlenih radnika. Jer činjenica da je nekoga lakše otpustiti (naravno ovo se ne bi smjelo zloupotrebljavati) znači i da ga se, kad se ponovo pokrene poslovni ciklus, može ponovo zaposliti. Tržište rada jedno je područje, drugo je nastavak strukturnih reformi.
:: Hrvatska Vlada pokrenula je prije izbora niz socijalnih mjera; osim odluke o konverziji kredita u CHF, tu su i bonovi za električnu energiju... Dijelom je rasterećen i osobni dohodak. Kako ocjenjujete te poteze?
Ima dugoročnih rješenja koja bi možda bila bolja, jer ova su kratkoročna. Energetski sektor treba učiniti konkurentnijim, to je stvar regulatora i u drugim državama, poput Njemačke i Ukrajine. Tako bi struja postala jeftinija. Zdravstvo je problem gotovo u svakoj zemlji: postavlja se pitanje bi li trebalo biti državno ili privatno. Dugoročno je rješenje djelomična privatizacija. Inače je povećanje plaća u javnom sektoru teška odluka, kome ih povećati? Porezno rasterećenje dohotka korak je u pravom smjeru i može pomoći fleksibilnosti tržišta rada. No, jasno, različito kad se odnosi na ono što plaća radnik i ono što plaća poslodavac. Na tom se polju može još dosta toga popraviti.
:: Kako bi se izbjeglička kriza mogla odraziti na ekonomsku stabilnost Europe i Hrvatske?
U ovom trenutku nema pozitivnog utjecaja. Imigracijska kriza može imati kratkoročno negativan utjecaj, ali du- goročno zemljama EU, pa i Hrvatskoj, može donijeti dobrobiti. Treba imati jasan sustav registracije imigranata te redistribucije između zemalja EU i podjele troškova. U nekim zemljama postoji određen negativni sentiment prema imigrantima, pa i u Češkoj, odakle ja dolazim. Osobno nisam sretan zbog izjava koje dolaze od češkog premijera. Europa dugoročno treba imigrante za održanje ekonomije; netko treba raditi, plaćati porez i mirovinski sustav, a populacija opada. Ima i drugih načina poticanja demografije; u skandinavskim zemljama; Švedskoj i Norveškoj, ali i Francuskoj, to je, primjerice, podjela rodiljskog dopusta između muža i žene koja omogućava brži povratak žene na tržište rada nakon porođaja. Imigranti imaju više djece i mlađi su, što dugoročno može pomoći. Čak i ako je Hrvatska tek izašla iz recesije i ima puno mladih nezaposlenih, treba sagledati što se dogodilo u Velikoj Britaniji u kojoj su zaposlenici iz istočne Europe imali pozitivan utjecaj na tržište rada. Kratkoročno su to veliki troškovi, ali kroz neko vrijeme može se pozitivno utjecati i na turizam, trgovinu, izvoz. Nažalost, mislim da nema lakog načina za ovo. Neke su zemlje napravile unilateralne poteze, zatvorile granice, Češka je primjer za to, kao i Poljska. Zemlje Schengena doživljavaju se kao zemlje velikih beneficija i otvorenog tržišta rada, a imigrantska kriza to ugrožava. Politički neće biti jednostavno, ali mora se odraditi.
:: Smatrate li da je potreban neki novi politički ili ekonomski model za rješavanje globalnih problema?
Ne baš. Mislim da su problemi općepoznati, a poznata su i rješenja, ali problem je koliko su ta rješenja kompleksna. Potrebno je ili smanjiti državnu potrošnju, ili urediti tržište rada, ili promijeniti poreznu politiku. Ti ciljevi nisu lako dostižni, no ne trebamo nove modele, nego veću agilnost i bolje politike da ih ostvarimo. Time možemo postići ekstra rast.
:: Jeste li optimist kad je posrijedi globalna ekonomija?
(Smijeh) Ja sam konzervativni optimist, uvjetovani. Mnogi se problemi mogu riješiti, međutim, na primjeru eurozone smatram da se situacija u Grčkoj pogoršava, ali i da neće izaći iz eurozone. Nekako će se održavati, na neki način, iako možda ne najbolji.
:: A Hrvatska?
Vi ste na putu prema eurozoni. Kad riješite svoje probleme, za malu zemlju poput Češke i Slovačke dobro je rješenje da se pridruži eurozoni. Za veće zemlje, kao što su Poljska i Velika Britanija, situacija je drukčija te postoje potencijalne prednosti da upravljaju svojim valutama. S time da Hrvatska treba nastaviti s fiskalnom konsolidacijom i strukturnim reformama.
:: To je već godinama kao pjesma u kojoj se stalno ponavlja isti stih: fiskalna konsolidacija i strukturne reforme...
Grčka je također imala pjesmu, ali nije učinila ništa što je trebalo. Nije privatizirala, rezala benefite, visoke mirovine... Nema jednostavnih rješenja, ali poznato je što je potrebno poduzeti kako bi se došlo do njih.
Jedan od načina je konverzija kredita u lokalnu valutu po nekom postojećem tečaju. Vlada bi trebala pomoći bankama zbog gubitaka