Brutalno nasilne slike andrasa Urbana koje tjeraju na razmišljanje
Puritanski se zgražati nad golotinjom mnogo je lakše nego pokušati shvatiti ovu umjetnički snažnu i jasnu sliku današnjeg svijeta
glumci do krajnjih granica ogoljuju ne samo svoja tijela nego i emocije
Tko nam danas siše krv? – pitanje je kojim se bavi predstava “Drakula”, premijerno izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih u petak, 26. rujna. Redatelju “Drakule” Andrasu Urbanu slavni istoimeni roman Brama Stokera poslužio je tek kao okvir za sliku kojom do- slovno napada publiku. Odgovor na pitanje o današnjim krvopijama poražavajući je. Predstava poručuje da suvremenom čovjeku ne treba vampir jer živi u vampirskom svijetu i vampir je sam sebi. Toj poruci podređeno je sve u ovom kazališnom komadu.
Dramaturgija bez dijaloga
No, “Drakula” nije predstava u klasičnom smislu te riječi, jer ju je redatelj Andras Urban, uz kojeg je veliki posao napravila i dramaturginja Kata Gyarati, u potpunosti lišio dramskih dijaloga. Njegovi se junaci sporadično obraćaju publici, ali na sceni su u prvom redu zbog njih samih, a ne zbog interakcije s drugima, baš kao u životu suvremenog čovjeka. Predstava je s jedne strane radikalni performance, a s druge spoj na trenutke i brutalno nasilnih slika koje jesu koreografirane, ali ni- pošto nisu ples. Glumci su Matevž Biber, Mia Biondić, Dado Ćosić, Jurij Drevenšek, Davide Gagliardini, Edvin Liverić, Gian Marco Pellecchia, Nika Rozman i Lucija Šerbedžija. Oni ovdje “rade” prvenstveno svojim tijelima i emocijama, ogoljujući i jedno i drugo do krajnjih granica, u scenama u kojima majka svršava s dojenčetom na grudima, prizorima masturbacije, seksa koji ne vodi zadovoljenju, nasilja koje ne završava... sve do kolektivnog valjanja u krvi koja je, nimalo slučaj-
no, prolivena po zemlji balkanskog podneblja. Urban je stvorio kazališno djelo koje ne ostavlja mjesta ravnodušnosti i koje će uzbuditi mnoge duhove, djelo koje upravo u Zagrebu ima i značenje više.
Izazovna koprodukcija
Predstava je, naime, nastala u koprodukciji Drame Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora, ZKM-a i Prima al Teatro Due iz Parme. Slovenska premijera bila je u svibnju, talijanska slijedi u studenom, a zagre- bačka se dogodila u gradu u kojem se zabranjuju kazališni plakati zbog zagrljaja dviju Gospi. Naravno, upitno je hoće li tko od pravovjernih dušobrižnika, koji se nad teatrom zgražaju na ulici, sjesti u mrak kazališta i pokušati shvatiti jednu jasnu, umjetnički snažnu sliku svijeta koji nas okružuje ili ćemo ponovno slušati puritanska zgražanja nad golotinjom, što je mnogo lakše nego zamisliti se nad porukama koje predstava baca u lice publici, tjerajući je da misli.