Utihnuo je Mikijev prim
„Tamburu nosim, nosim“Miki je rado zasvirao i zapjevao kad se društvo razišlo, kad se sviralo za dušu. Tako je bilo posljednjih godina. A prije? Tko će sve pjesme nabrojiti? Gotovo je nepristojno pitati tamburaša koja je njegova. Od sada ćemo samo nagađati koju bi Miki baš sada zasvirao. Damira Mihovca Mikija i njegov prim više nećemo čuti uživo, otišli su prekjučer, a s njim i njegova majka, stradavši u prometnoj nesreći. Nevjerojatna je vijest prostrujila u subotnje jutro, a kako i ne bi kad je Miki čovjek sa sigurno najviše prijatelja i poznanika. Znali su ga i voljeli svi koji znaju, a ne samo vole, za tamburu, od njegova rodnog Markuševca do Amerike. Mađarski su mu se Cigani klanjali, bio je naš nasljednik Janike Balázsa. S tamburom je odrastao, najljepše je dane doživio s Ex Panonijom, svojim markuševečkim prijateljima iz djetinjstva, najuspješniji je bio kao učitelj Gazdama, ali Miki je nadasve bio gospodar prima, istodobno individualist i čovjek koji ne može bez društva. Sada će društvo morati bez Mikija, ali neće biti isto. Damir Mihovec Miki je zaista klasik tamburaške glazbe, njegova interpretacija svih mogućih i svačijih nota jest i ostat će trajna vrijednost te vrste glazbe i po mnogo čemu uzor mnogima. Miki je znao reći da se s tamburom rodio (i otac mu je svirao), da je s njom živio (od nje je živio) i da će s njom umrijeti. Govorio je to, onako, simbolično, ali primjereno njegovu životu, jer tko će s tek 52 planirati smrt. Nije umro uz svoj prim, ali nijedan prim se više neće slušati bez pomisli na Mikija. A pomisao na njega ne može biti tužna jer niste poznavali vedrijeg, veselijeg, duhovitijeg čovjeka koji je bio tako „šlagfertig“kao Miki. Neminovno, rastajemo se s najvećim primašom i ikonom hrvatske tamburaške glazbe, čovjekom koji je svojim primom zabavio i rastužio stotine tisuća ljudi. I mnoge od nas.
Njegova vješta igra notama ostat će trajna vrijednost i uzor generacijama