Milanović je vratio patriotizam na političku scenu Domoljublje mu je glavno u kampanji, a gnušao ga se
Milanović je “ušao na teren protivnika“i “ukrao mu agendu“na sličan način kako je Sanader to učinio s poznatim “Hristos se rodi“
Slika Zorana Milanovića na pozornici s rukom na srcu, kako viče “Hrvatska, Hrvatska“u dvorani punoj hrvatskih zastava posljednji je, simbolički čin transformacije kojom je u samo nekoliko mjeseci vođa ljevice u svoju stranku i na političku scenu vratio – nacionalizam. Ne onaj ružni, ksenofobni i isključivi, nego soft nacionalizam (ili patriotizam), koji ljubav prema svojem ne poistovjećuje s mržnjom prema tuđem. Ne nacionalizam jednog Orbana, nego nacionalizam jednog Camerona. Ovaj netrivijalni pomak udesno može se tumačiti kao izborna strategija – dokazivanje domoljublja nužan je sastojak potreban za vođenje države u očima birača (“pa kako ćeš voditi državu koju ne voliš?“). To je dijelom i preemotivan potez kako bi se u startu zaustavile uobičajene diskvalifikacije zdesna da se radi o “komunjarma“i “jugofilima“. Milanović je time “ušao na teren protivnika“i “ukrao mu agendu“, kako se ponekad taj manevar opisuje. Na sličan način na koji je Sanader to učinio prije desetak godina s poznatim “Hristos se rodi“, samo u suprotnom smjeru. Međutim, ovaj potez osim ove kratkoročne dimenzije – dobivanje izbora – ima i jednu dublju, dugoročniju crtu bez obzira na to jesu li to akteri željeli ili ne. Radi se o tektonskom poremećaju koji mijenja cijelu dinamiku odnosa na političkoj pozornici, potez kojim se nakon 15 godina kriminalizacije nacionalizma, on dobiva svoju legitimaciju od jedine osobe koja to može napraviti. Milanoviću se sigurno ne može pripisati sklonost fašizmu. Ako vođa ljevice rehabilitira nacionalizam, tko ostaje da se tome suprotstavi? Nacionalizam te vrste bio je konstanta hrvatske političke scene tijekom devedesetih. Tko god je tih godina bio nešto na našoj političkoj sceni, bio je nacionalist – od onih koje bismo mogli nazvati hard nacionalistima, poput Tuđmana i Mesića (iz njegove rane, “plave“faze); do soft nacionalista poput vođa Hrvatskog proljeća Savke i Tripala, naravno Budiše i Gotovca, pa čak i Račana koji je hrvatsku delegaciju izveo s XIV. kongresa SKJ, i raspisao izbore za koje je znao da će ih izgubiti. Taj mekani, tradicijski nacionalizam bio je i u potki hrvatskog građanstva kroz posljednje dekade komunizma i kroz tranziciju. Tek dolazak Stipe Mesića na vlast 2000. označava zaokret. Mesić pokreće proces detuđmanizacije, začinjen radikalnom komunističkom retorikom protiv nacionalizma, koji je svaki izraz nacionalne svijesti (poput pjevanja himne ili mahanja zastavicom) proglašavan opasnim zastranjenjem koje neminovno vodi u – fašizam. Radikalni ljevičarski diskurs redefinirao je “gra- đansko“tako da više ne uključuje taj lagani osjećaj nacionalnog ponosa, već obrnuto, da podrazumijeva podsmijeh i prijezir prema tome. S posteljicom tvrdog, radikalnog nacionalizma izbačeno je i dijete mekog, inkluzivnog patriotizma, a desnici je – bez nekog dobrog razloga – prepuštena tantijema na domoljublje. Tako je nogometna reprezentacija nekako postala stvar HDZ-a, a predsjednik države više nije mogao na Sinjsku alku nagraditi slavodobitnika. Međutim, taj je proces završio silaskom s pozornice zagovornika radikalnog
antifašizma Ive Josipovića iro be Milanovićevim zaokretom. Pomak je pažljivo nabačen pomirljivim izjavama o Tuđmanu i najavom imenovanja aerodroma po prvom hrvatskom predsjedniku pa proširen aferom oko Piranskog zaljeva i uspješnom organizacijom mimohoda u povodu proslave godišnjice Oluje. Svoju je stvarnu, a ne samo retoričku manifestaciju imao u proxy ratu sa Srbijom i Mađarskom oko pitanja rješavanja izbjegličke krize. Milanović se tu postavio kao netko tko će štititi nacionalni interes, pa i po cijenu sukoba sa susjedima. Prostor mu je otvorila nesposobnost desnice da iz pobjede svoje kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović, upravo na poruci soft nacionalizma izvuče pouku i politički profitira. HDZ je propustio priliku da tom pobjedom zauzme taj teritorij, da se jasno postavi prema desničarskom radikalizmu i da se marketira kao klasična stranka desnog centra. Umjesto toga, ostavili su prostor Milanoviću da se tu ubaci sa svojom interpretacijom domoljublja. Strateška snaga ovog zaokreta je u tome što protivniku ne ostavlja puno prostora za reakciju. Što hrvatski desničar na ovo prihvaćanje Tuđmana i njegova nasljeđa svojih političkih protivnika uopće može reći? Ne mogu se složiti s protivnicima, a ne mogu ni napasti vlastitu poziciju. Mogli bismo možda dovesti u pitanje Milanovićevu vjerodostojnost da nije bilo trgovinskog rata sa Srbijom, koji je bio stvaran, a ne retorički. Može se postaviti i pitanje kako će na taj iznenadni zaokret reagirati Milanovićeva stranka i biračko tijelo – hoće li ga podržati ili ne? Međutim tu je odgovor jasan: Imaju li oni stvarno izbora?