Zašto i pošteni ljudi postanu nepošteni političari?

U Hrvatskoj se uvriježila praksa da u politici ne pobjeđuju najbolji i najspremniji pojedinci, već najsnalažljiviji i dosjetljivi. Zbog toga će Janica Kostelić kao nova zvijezda na hrvatskoj političkoj sceni zasigurno imati problema. Naučena na rad, rezultate rada i viteška nadmetanja, ubrzo će se razočarati. Naime politika nije sport u kojem se može izmjeriti tko je bolji, već sociomarketinška disciplina s manje više nepoznatim pravilima i teško mjerljivim rezultatima. I upravo stoga je politika odlična baza za raznorazne osobenjake, čudake i netipične predstavnike ljudske vrste. No dobro umrežene u različite interesne skupine koje ne dopuštaju drugačija mišljenja, već samo poslušnost i izvršavanje naloga. Tako “demokratski” izabrani političari ulaze u žrvanj iz kojeg teško mogu izaći i kad bi htjeli. Jer ako nisi s njima, automatski si protiv njih i slijedi kazna. Na taj način političari postaju ovisnici te nečiji eksponenti i produžena ruka koja nam kroji sudbinu i određuje životna pravila, koja uglavnom ne ovise o našim željama i potrebama. I time se dodatno gubi odnos i veza između biračke baze i naših predstavnika u vlasti. Da o provedbi predizbornih obećanja i programa i ne govorimo. Svjesni toga često znamo prigovarati i nemoćno slijegati ramenima. Umjesto da se politički angažiramo i promijenimo takvo stanje umjesto da se opravdavamo kako nemamo vremena ili nas politika ne zanima ili... Na taj način dajemo drugima prilika da s nama upravljaju, donose njima odgovarajuće zakone, troše nesuvislo naš novac i bahato obnašaju svoje političke dužnosti. Pokušaji s osnivanjem političkih akademija i zaklada samo su zamagljivanje javnosti i opravdanje kako se radi na izobrazbi političara. Jer i nadalje se stranačke liste slažu prema osobnim kriterijima vođa, preferencijama interesnih grupa, sponzora i donatora i, naravno, kumskim i sličnim vezama. Stoga nije čudno da na hrvatskoj političkoj sceni imamo šarlatane i nesposobnjakoviće, kazneno osuđivane i korumpirane tzv. predstavnike naroda. Za razliku od europarlamentarnih izbora gdje se takvi kvazipolitičari ipak ne usude kandidirati, a dodatno ih preferencijalnim glasovima eliminiraju birači. Stoga, želimo li odbaciti krilaticu kako je politika umijeće mogućeg, a kako bi nam država bolje funkcionira u svim segmentima društva, potrebna je hitna i najvažnija reforma, a to je reforma izbornog sustava. Iz toga će proizaći i sve ostale reforme i društvene promjene koje će provesti sposobni i pravi ljudi na pravim mjestima. I naravno tada će naslov ovog teksta izgubiti svaki smisao.