Elegični Radiohead za nesvakidašnje dnevno sanjarenje
Thom Yorke se u studiju sve više bavi stvaranjem zvučnih slika i zvučnih impresija nego klasičnih (bendovskih) pjesama arsen.oremovic@vecernji.net Radiohead je odavno postao više od benda; institucija koja nameće vlastita pravila diskografiji, izravno se obraća svojim obožavateljima, poigrava se društvenim mrežama, jednostavno funkcionira kao entitet izdvojen iz svakodnevne (showbusiness) okoline.
Uvjetni povratak
Shodno tome, glazbeno gledano bend također kao da je postao, barem kada su studijska izdanja u pitanju, više glazbeni laboratorij lidera Thoma Yorkea, njegov prostor u kojem se više bavi stvaranjem zvučnih slika i zvučnih impresija nego klasičnih (bendovskih) pjesama. Pa, iako se najnovijim, devetim albumom “A Moon Shaped Pool” Radiohead nastavlja udaljavati od svojih početaka, obožavatelje benda vjerojatno će razveseliti činjenica da jedanaest ponuđenih pjesama imaju klasičnije pop-strukture no što je bio slučaj na prethodniku “King Of The Limbs” koji se primarnije bavio ritmičkim i ambijentalnim zvukovljem. Dakako, pojam klasičn(ij)e pop-strukture u slučaju današnjeg Thoma Yorkea treba shvatiti izrazito uvjetno i samo u kontekstu usporedbe s prethodnikom. Naime, “A Moon Shaped Pool” toliko je tekstualno “umočen” u osjećaj izolacije, bespomoćnosti i emocionalnog raspadanja da ni glazba, ovaj put dosta raširenih stilskih utjecaja, nijednom ne odskače od elegije niskog intenziteta. Dio pjesama već je predstavljen na koncertima ranije; neke od njih na turneji 2012. godine, dok “True Love Waits” datira još iz 1995. godine (i zabilježena je na live albumu “I Might Be Wrong”). Međutim, album ni u jednom trenutku ne djeluje kao kolekcija odbačenih pjesama ili zanemarenih rariteta, jasno je da su sve, bez obzira na porijeklo i vrijeme nastanka, prošle kroz Yorkeovu osobnost ovoga trenutka i time dobile na zvučnoj i produkcijskoj ravnoteži.
Pola života
Iako mnogi špekuliraju da iza Yorkeova osjećaja beznađa stoji rastava od žene s kojom je proveo pola života, ništa nam se od toga na albumu ne gura pod nos; intimnost i osobno nikada ne prelaze u otvoreno autobiografsko. Kriptični tekstovi ostavljaju prostor tek za interpretacije, pa tako nije ni glupo izvlačiti neke zaključke iz činjenice da album, s abecedno poredanim pjesmama, završava vapajem: “Ne napuštaj me”. Za razliku od pjevanja koje ne ostavlja dojam da Yorke komunicira s ikim osim sa sobom (publika je nedvojbeno u drugom planu), glazba nosi određenu količinu analogne topline; elektronici (doduše, često onoj iz vremena krautrocka) sučeljeni su raskošni gudači, akustične gitare, bubnjevi su prirodni, ponegdje jazzerski lelujavi, što ostavlja dojam ljudskog elementa iza naoko hladnog sviračkog i produkcijskog posla. Snolika “Daydreaming”, jedna od najboljih pjesama, uz “Decks Dark” i “Ful Stop”, najboje govori da ovo nije album za svakodnevno slušanje nego za – nesvakidašnje sanjarenje.
Pjevanje je introvertirano, ali glazba nosi određenu analognu toplinu