Sudac Cambj: Optuženi sa sporazumima bolje prolaze
Prema podacima DORH-a, 2015. doneseno je 14.620 presuda. Osuđujućih je bilo 13.387, a od tog broja sklopljeno je 448 nagodbi
Odbijanje suca Turudića da prihvati nagodbu između USKOK-a i Željka Žužića otvorilo je polemiku o načinu na koji se sklapaju nagodbe
Ima li sudac pravo odbiti potvrditi sporazum sklopljen između tužiteljstva i optuženika, kojim se osim priznavanja krivnje optuženika utvrđuje i sankcija, u slučaju kada smatra da utvrđena kazna nije primjerena počinjenom djelu ili bi suci ipak trebali voditi računa o ekonomičnosti kaznenog postupka kada je optuženi već spreman priznati sve što mu se stavlja na teret, pitanje je koje se nameće nakon što je sudac Ivan Turudić i drugi put odbio ‘blagosloviti’ nagodbu Željka Žužića i USKOK-a u slučaju Marine Lovrić Merzel.
Kontrola nad presudama
Zakon daje tu mogućnost sucima čime se postiže kontrola nad takvim presudama, odnosno uloga suca nije svedena na puko ovjeravanje nečijeg priznanja i kazne. No bi li suci trebali imati veću kontrolu prilikom nagodbe optuženika i tužitelja osobito ako se radi o postupcima za najteža djela ili bi se njihova uloga trebala svoditi na javnobilježničku kao što je to zaključio sudac Turudić? Da je sucima možda trebalo dati veće ovlasti kod sklapanja sporazuma, smatra odvjetnica Višnja Drenški Lasan priznajući kako nema previše slučajeva u kojima se neka njezina stranka nagodila s tužiteljstvom. – Sporazumijevanje je sigurno korisna stvar ako se dvije strane već dogovore o priznavanju krivnje. Skraćuje se postupak, a i jeftinije je i za državu i za okrivljenog ako se u nekom predmetu sklopi sporazum. Sud po zakonu može odbiti potvrditi nagodbu, a pitanje je treba li sudu dati ipak malo veće ovlasti kod samog sklapanja sporazuma. Time se sigurno ne bi smanjila efikasnost takvih postupaka – kaže Drenški Lasan te napominje da bi se i sama istraga trebala vratiti u nadležnost županijskih sudova jer se, tvrdi, državnoodvjetnička istraga pokazala kao loš potez. Da je kontrola nad nagodbama između tužiteljstva i okrivljenika potrebna, slaže se i sudac splitskog Županijskog suda Neven Cambj, no napominje kako je logično da će ponuđena kazna biti niža od sudske prakse. – Sud mora biti kontrolor zakonitosti, ali sasvim je jasno da sklapanjem sporazuma optuženi bolje prolaze. Da im tužiteljstvo ponudi veću kaznu, koju mogu dobiti i nakon provedenog postupka, teško da bi se puno optuženika odlučivalo za nagodbu s tužiteljstvom. To je i svrha svega, da se ide na manju kaznu – smatra sudac Cambj. Dodaje kako je uvođenjem instituta sporazumijevanja u Zakon o kaznenom postupku 2008. znatno smanjen pritisak na sudove, odnosno značajno je pao broj postupaka i predmeta.
Smanjili se zaostaci
– Smanjili su se zaostaci i počelo se ozbiljnije raditi na nekim predmetima koji možda nisu mogli doći na red. Osim toga, smanjili su se troškovi jer svako suđenje košta – od troškova za branitelje do troškova za razna vještačenja. Smatram da je taj institut donio dosta dobrog u naš kaznenopravni sustav – tvrdi sudac Cambj. Tužitelji kod dogovaranja kazni moraju slijediti poseban naputak prema kojem umanjena sankcija ne bi trebala biti manja od dvije trećine očekivane kazne za koju tužitelj smatra da bi je optuženi mogao ostvariti u redovnom postupku. U slučaju da se sklapanjem sporazuma omogućava otkrivanje drugih djela, tužitelji imaju mogućnost dogovoriti i još manju kaznu. Ipak, postoje situacije kada tužitelji nemaju ‘odriješene ruke’ kod dogovora o kazni, a to su postupci za djela protiv života i tijela te protiv spolne slobode. U tim slučajevima obavezno se mora pribaviti suglasnost žrtve ili njezine obitelji koja mora ‘blagosloviti’ sklapanje sporazuma. Jedna takva odluka izazvala je veliko zgražanje u javnosti, a radi se o slučaju trojice Australaca optuženih za silovanje maloljetne Norvežanke u Splitu. Nakon sklopljene nagodbe kojom su se, uz plaćanje odštete od 20.000 eura žrtvi, izvukli s uvjetnom osudom, na društvenim mrežama objavljivali su provokativne statuse, a jedan od njih napisao je kako mu je “životna svrha spavanje s ljepoticama”. Iako uvjetnu osudu toj trojici javnost nije blagonaklono prihvatila, bez pristanka žrtve sporazum se ne bi mogao sklopiti. Prema izvješću DORH-a, tijekom 2015. doneseno je ukupno 14.620 prvostupanjskih presuda, od čega 13.387 osuđujućih. Od ukupnog broja osuđujućih presuda njih 448 doneseno je na temelju sporazuma stranaka.
U djelima protiv života i tijela te spolnih sloboda žrtva mora dati pristanak za nagodbu
Pitanje je treba li sudu dati ipak malo veće ovlasti kod samog sklapanja sporazuma