Čovjek budućnosti
Liječit će nas avatari. Ugrađivat ćemo si metalne dijelove. Bit ćemo okruženi robotima. Dokle će čovjek ići u popravljanju samoga sebe?
Nema više dijela ljudskog tijela koji se ne može zamijeniti niti se danas precizno zna koliko je u svijetu čipiranih ljudi. Koliko je čipiranje daleko odmaklo govori to da je jedan argentinski nogometni klub odlučio da će godišnje ulaznice za utakmice prodavati u obliku čipa. Također, kako govori za Večernji list profesor emeritus Igor Čatić, voditelj Znanstveno-istraživačkog odbora za bioe- tiku, tehniku i transhumanizam, već danas postoje avatari koji izgledaju kao živi ljudi i koji mogu liječiti psihičke bolesti. Čovjek će u budućnosti moći birati hoće li ga liječiti avatar ili čovjek. Napredak znanosti i tehnike je nezaustavljiv i pitanje je kako će u budućnosti izgledati čovjek, kojeg se može do neslućenih razmjera iznutra i izvana, fizički, farmakološki, čak i moralno poboljšavati i gdje je granica popravljanja čovjeka? Gdje ćemo kao društvo završiti popravljanjem čovjeka u težnji za savršenstvom kojeg u životu nema, ni u čovjeku? Neke od najosjetljivijih bioetičkih tema današnjice poput kiborgiziranja, zloupotrebe lijekova koji poboljšavaju kognitivne funkcije čovjeka, moralnog poboljšanja čovjeka, surogat majčinstva, kloniranja... bile su teme izlaganja na ovotjednim 15. jubilarnim Lošinjskim danima bioetike. Prof. Čatić, vrhunski erudit koji je inače izvan SAD-a i Kanade jedini dobitnik međunarodne nagrade za edukaciju “International Education Award” u Malom Lošinju s kolegicama Ivanom Gregurić i Julijom Erhardt održao je zanimljivo izlaganje “Transhumano biće i njegova okolina”. Prijelaz u transhumanističko doba poboljšanih osobina prirodnog ljudskog bića omogućio je, istaknuli su, nezadrživi razvoj biomedicinskih i tehničkih znanosti. Zahvaljujući biomedicinskim te osobito tehničkim dostignućima poput kiborgizacije, ljudska bića žive sve dulje. No postoji niz napora da se poboljšaju trajno ili privremeno ljudske osobine, informacijskim kiborgiziranjem, kemijskim ili električnim putem, odnosno razvojem umjetne inteligencije. Istodobno, sve transhumanije ljudsko biće, navode, okruženo je sve učestalije robotima i privid- nim likovima (avatarima). Pitamo prof. Čatića kako će kiborgiziranje djelovati na razvoj ljudskog roda i gdje je granica popravljanja čovjeka, koje, naravno, neće biti dostupno svima? Napominje da vanjsko kiborgiziranje već odavno postoji jer je ugradnja umjetne noge postojala još u doba egipatske dinastije Nefertiti. No druga je stvar s današnjim unutarnjim kiborgiziranjem, odnosno ugradnjom umjetnih dijelova u čovjekov organizam.
Čipiranje svih ljudi nerealno
– Ono što mi danas doživljavamo kao kiborgiziranje informacijsko je kiborgiziranje ili čipiranje. Ako vam je netko u stanju promijeniti kuk ili načiniti ruku s prstima, onda je to apsolutno poželjno. Mi možemo danas gotovo sve dijelove ljudskog tijela tako zamijeniti. Nema nikakve dvojbe da je takva kiborgizacija čovjeka ispravna. Što se tiče čipiranja, sve je počelo 1998. kad je prof. Kevin Warwick načinio čip s pomoću kojeg je pokretom ruke mogao aktivirati odnosno podići garažna vrata, a robotski glas ga je pozdravio: “Dobro jutro, prof. Warwick, kako ste danas...” Prvo komercijalno čipiranje bilo je u svibnju 2002. Tada je neki Jeff s Floride bio čipiran da ga se spriječi pri uzimanju brojnih, pa i pogrešnih lijekova. No vrlo se brzo čipiranje proširilo i već 2003., 2004. pojavili su se čipovi koji su omogućavali „zlatnoj mladeži“u Portugalu plaćanje svih usluga. Još 2005. bilo je oko 7000 čipiranih ljudi, a danas više nitko ne zna koliko ih ima. Danas je moguće staviti čip u lijek i progutati ga s obrazloženjem da će vas voditelj liječenja moći bolje pratiti. No to se odmah počelo koristiti za druge svrhe. Primjerice, taj čip daje se špijunima koji idu na zadatke od nekoliko dana. Dokud je čipiranje došlo pokazuje primjer da je jedan argentinski nogometni klub odlučio svoje godišnje ulaznice prodavati u obliku čipa s kojim će ljudi moći doći na sve utakmice. Naime, čip otvara ulaz na stadion – govori prof. Čatić. Pokazalo se, kaže, da se identitet čovjeka s čipa može lako skinuti i tu se javljaju dvojbe. Najvjerojatnije će čipiranje, dodaje, biti u funkciji nadgledanja ljudi. Bile su velike rasprave u svijetu o tome da će svi vojnici biti čipirani. No mora se uzeti u obzir, kaže, da je čipiranje svojevrsna operacija i da je teško zamisliti da ima dovoljno liječnika koji će to odraditi. Stoga je ideja o čipiranju svih ljudi nerealna. Realno je očekivati da će čipiranja biti na poslovima na kojima je nužno znati gdje su ljudi, u vojsci i tajnim službama. Na pitanje o vjerojatnosti da će se čipiranje jednom proširiti i na radnike uzvraća da možemo pretpostaviti da će jednog dana poslodavci reći da se u tvornicu može ući isključivo s čipom. – Nevjerojatno je da nije prošlo još 20 godina od prvoga, pokusnog čipiranja, a prije 10-ak dana je došla vijest da je Google patentirao ugradnju čipa u oko čovjeka, koji je zapravo računalo. Nažalost, iskustvo nas uči da sve što čovjek izmisli jednog se dana, bez obzira na prepreke, primjenjuje u praksi. Informacijsko kiborgiziranje je tu i uvijek će biti onih koji će biti zainteresirani da ga koriste na ovaj ili onaj način. No sada čipiranje nije masovno, a ako uzmemo da čovječanstvo ima gotovo 8 milijardi stanovnika, jasno je da ono neće doći baš u svako i najudaljenije ruralno mjesto – kaže prof. Čatić. Što se tiče pozitivnih posljedica čipiranja, prihvatljiva mu je ideja da se čovjeku koji je bolestan ugradi čip na određeno vrijeme da ga liječnici mogu pratiti, ali pod uvjetom da se to ne pretvori
u svoju suprotnost. – Problem postaje kompleksniji u trenutku kad shvatite da će kiborgizirani čovjek s ugrađenim umjetnim kukovima, koljenima, rukom biti sve više okružen s robotima raznih vrsta i da ćemo imati razne oblike umjetne inteligencije. Danas imate načinjene likove avatare koji izgledaju kao živi ljudi pa je u Nizozemskoj tako načinjen lik djevojčice od 10-ak godina koja je poslužila za hvatanje 20-ak tisuća pedofila koji su tražili odnos s njom. Među njima je bio i jedan iz Bosne i jedan iz Hrvatske. Vi danas imate prividne likove – avatare psihijatre koji liječe psihičke i druge bolesti i naći ćete se u situaciji da odlučujete hoćete li ići na liječenje pravom liječniku ili avataru. Rasprave o cjelokupnom području umjetne inteligencije vrlo su kontroverzne. Google inzistira na razvoju umjetne inteligencije za razliku od Stephena Hawkinga. Taj čitav kompleks kiborga i umjetne inteligencije jednim od svojih oblika – avatarima – mijenja potpuno naše poimanje svega i postavlja se pitanje kamo nas to sve vodi? Uz avatare danas imate robote vojnike i čitave robotske jedinice koje su već djelovale u borbi protiv ISIL-a. Teško je biti prorok, ali neke su od tih stvari gotovo nezaustavljive – zaključuje. Na pitanje bi li osobno pristao na čipiranje i kakvo prof. Čatić uzvraća: “Bih u eksperimentalne svrhe ako nije trajno i ako ima neku konkretnu funkciju. Kao znanstvenik moram biti znatiželjan, ali ipak bih postavio pitanje čemu to služi i koji su rizici?” Ne zaboravlja istaknuti da je danas svaka ljudska djelatnost u funkciji društveno- humanističkih ciljeva, koje određuje politika. Danas u aktualne bioetičke teme spada kognitivno, ali i moralno poboljšanje čovjeka, o kojem se u posljednje vrijeme puno govori. Za prof. Čatića prihvatljivo je estetsko poboljšavanje koje je u funkciji uklanjanja krupnih nedostataka kod čovjeka koji mu onemogućuju kvalitetan život. Ali ne i to da ljudi postaju kao barbike, što je za njega ekstravagancija koju ne treba podupirati. – Danas imate lijekove koji produljuju koncentraciju čovjeka, što mogu zlorabiti poslodavci ako vas žele natjerati da radite dulje od osam sati i ostanete koncentrirani, ali to su nedopustive i etički štetne stvari – govori prof. Čatić. Na Lošinjskim danima bioetike Nevena Divac, Katarina Savić Vujović, Branislava Medić i Milica Prostran s beogradskog Medicinskog fakulteta govorile su o upotrebi i zloupotrebi lijekova koji poboljšavaju kognitivne funkcije. Razvoj lijekova za liječenje poremećaja pažnje i hiperaktivnosti te Alzheimerove demencije doveo je do otkrića da ti lijekovi popravljaju i kognitivne sposobnosti zdravih ljudi. Efikasnost ovih lijekova mala je i varijabilna, ali može biti značajna u visokokompetitivnim sredinama gdje su nijanse presudne za uspjeh. Njihovom širom primjenom, u teoriji, produktivnost studenata i zaposlenih poboljšala bi se i moglo bi doći do presudnih znanstvenih i tehnoloških pomaka i do općeg porasta standarda života ljudi. Ipak, neželjeni učinci ovih lijekova predstavljaju značajan rizik za zdravlje, istaknule su u svom izlaganju. Usto se nameće i pitanje dostupnosti lijekova i ravnopravnosti pojedinaca kojima nisu dostupni, a problematično je što se mogu koristiti i za nezakonite postupke. Profesor i pročelnik Katedre za društvene i humanističke znanosti na riječkom Medicinskom fakultetu Amir Muzur o lijekovima za kognitivno poboljšavanje čovjeka te pritisku i zloupotrebama kojima ljudi mogu biti izloženi u natjecateljskom društvu kaže sljedeće: – Kognitivno “poboljšavanje” čovjeka, po nekim bioetičarima, cilj je kojemu trebamo težiti jer, navodno, nudi i poboljšavanje njegovih moralnih karakteristika. Osobno mislim da se radi o zamci: čovjek ima svoje limite koji ne predstavljaju samo nedostatke, već prirodne i logične granice ljudskog bivstvovanja. Sredstva za “poboljšanje” čovjekovih kapaciteta odavna su poznata, ali što se događa kada čovjek konzumira kokain? Nađu ga mrtvog na ulici jer je ušao u okršaj pojačane agresivnosti i precjenjujući vlastitu snagu. Dakle, “poboljšanje” čovjeka uopće ne mora biti jednoznačan proces – ističe prof. Muzur. O personaliziranoj medicini, njezinim štetama i koristima, o kojoj je također bilo riječi u Lošinju, ističe: – Dvojbe o personaliziranoj medicini također su vrlo složene: sigurno se radi o medicini primjerenoj stvarnoj individualnoj raznolikosti imuniteta, patologije i drugog, a točno je i da bi skupoća personalizirane medicine mogla na duge staze postati jeftinoćom zbog ušteda koje bi se postigle u cijelom sustavu. No dva glavna problema zasad se ne čine rješivima: prvo, kako zajamčiti da genske slike pojedinca neće zlorabiti poslodavac, tajne službe, politika i mediji. Drugo, čak i ako sustav postiže uštede, za pojedinca će to uvijek biti skuplja medicina, dostupna samo bogatijima.
Reproduktivni turizam
Kad je riječ o bioetički osjetljivim temama, jedna od nezaobilaznih je i komercijalno surogat-majčinstvo. Iako je formalno zabranjeno, u većini europskih zemalja prešutno se prelazi preko reproduktivnog turizma koji omogućuje u pravilu bogatim Zapadnjacima, heteroseksualnim i istospolnim parovima da, koristeći siromaštvo Indijki, Ukrajinki, Meksikanki, koriste njih i njihove maternice kao robu koju kupuju i unajmljuju za nekoliko tisuća dolara da bi došli do djeteta. Iako Europski sud za ljudska prava ne prihvaća komercijalno surogatstvo kao legitimno i etično, ipak ga u presudama, ako je jedan od naručitelja biološki roditelj djeteta, prešutno odobrava. – Surogat-majčinstvo je rješenje za neke parove kojima nije moguće stvoriti potomstvo. Međutim, surogat-majčinstvo je i velika bioetička dvojba zbog brojnih zloupotreba. Samo ću spomenuti slučaj gdje je par, nakon što je “naručio” surogat-majku, odbio preuzeti dijete koje je rođeno s Downovim sindromom. Zato je surogat- majčinstvo potrebno precizno definirati – kako obveze “roditelja”, tako i obveze majke, uključujući onemogućavanje “surogat-ropstva”, financijskog iskorištavanja i ljudskog ponižavanja. Vjerujem da će EU, koja je i inače opreznija od SAD-a ili drugih “pragmatičnih” ekonomija, ipak mudrije pristupiti ovome pitanju i na vrijeme – zaključuje prof. Muzur. Nadajmo se da će mudrije postupiti i u drugim bioetički osjetljivim temama.