Reizdanje Dedićeve knjige „Brod u boci“uputa je za opstanak tekstopiscima
NAŠ GLAZBENI KRITIČAR PIŠE O TRENDOVIMA NA HRVATSKOJ ESTRADNOJ SCENI
Prije dvije godine kolega glazbeni kritičar iz Makedonije u Zagrebu je u knjižari uspio pronaći staro izdanje knjige pjesama „Brod u boci“Arsena Dedića. Ostavio mi ju je da mu se Arsen potpiše, što je i učinio, ali knjiga još kod mene čeka da je preuzme vlasnik i vjerojatno je posljednji „Brod u boci“s potpisom Arsena Dedića. Radi se o najprodavanijoj domaćoj knjizi poezije koja je doživjela devet izdanja. Nedavno je ponovno objavljena, uz dozvolu Arsenove obitelji, u izdanju zagrebačkog Rockmarka gdje je bila i promocija u četvrtak navečer. „Brod u boci“objavljen je u jednakom grafičkom obliku i s istom opremom crteža i fotografija kao i izvorno izdanje te mnogi koji je traže sada napokon mogu i doći do nje. Rockmark je jedina domaća knjižara posvećena isključivo knjigama povezanim s glazbom, a u tom prostoru i sam sam s Arsenom Dedićem razgovarao u jednoj „Noći knjige“, kad su ljudi stajali i na ulici pred Rockmarkom. Toliko je bilo zanimanje za Arsena i njegov rad, ali kako je s poezijom?
Edukativni tekstovi
Upravo tada publika sastavljena od mladih ljudi, ne više samo „rock generacije“nego i alter, indie i ostalih podžanrova, pokazala je koliko je zanima poezija, a sjećam se i kad je svojevremeno i Darko Rundek iz Pariza nabavljao „Brod u boci“, znajući koliko je Arsen odredio smjer domaće pisane i pjevane riječi. Darko Rundek nedavno je sudjelovao i na tribini „TUP!“, „Tekstopisci u poeziji“, koju u punom Vinylu jednom mjesečno vodi Mirela Priselac Remi iz Elementala. Znači, zanimanje za tekstopisce i poeziju očito je jače nego što misle mnogi koje je uzela prevladavajuća domaća „tamna strana“glazbenog i medijskog šunda. Ali, kao što to obično i jest, autori s imenom i prezimenom i ozbiljnim minulim radom, poput Arsena, Rundeka i drugih, očito su najvjerodostojniji široj publici. Bitan segment predstavlja i onaj dio dječje poezije, s kojim su se mnogi odrasli tekstopisci hvatali u koštac i time zapravo regrutirali nove generacije koje ih nisu zaboravile kada su odrasle. Uostalom, mnogi su mi pričali doživljaje iz vremena osnovne škole kad im je u školu navratio Arsen i „zaveo“ih do danas. Jer glavno pitanje na koje takvi autori daju odgovor jest ono, mogu li glazbenici i tekstopisci, i trebaju li uopće, djelovati edukativno, pa još na tinejdžere? Naravno da trebaju, zapravo, oni to već i rade svojom glazbom i utjecajem, pa je stoga odlična ideja da se kao priznati praktičari glazbenog zanata pojave u javnosti i vele koju praktičnu rečenicu o tome „kako i zašto“. Dok smo bili djeca, činilo nam se da je poduka oduvijek imala u sebi elemenat prisile i nasilne „mentalne higijene“. E sad, stih „we don’t need no education“Rogera Watersa iz pjesme Pink Floyda „Another Brick In The Wall“također nije rješenje. Do danas je ostao problem kako nešto prenijeti djeci, a i odraslima, bez prisile i nemuštog „pedagoškog djelovanja“. Nije se teško složiti da su najbolji predavači uvijek oni s iskustvom iza sebe, tzv. radnici iz proizvodnje. Dva put sam bio u sličnoj situaciji kad sam na sveučilištu Vern i na Rock akademiji bio pozvan govoriti studentima i tinejdžerima o odnosu glazbe i novinarstva, tj. njihovoj praktičnoj vezi. U inozemstvu je već šezdesetak godina jasno je i prihvaćeno da su rock-tekstovi suvremena poezija. Pri tom ne mislim samo na klasične „poete“s akustičnom gitarom ili za klavirom, „trubadure“poput Cohena ili Dylana, već i na energične, „ulične“rock-začinjavce poput Chucka Berryja i ostale, čiji su stihovi briljantno ocrtali duh Amerike pedesetih, i to upravo tinejdžera i tinejdžerima. Budući da je mladima usmjeren i veliki dio glazbe i tekstova jer su djeca i tinejdžeri uvijek najvjernija publika – starci valjda prestare pa se često odreknu strasti i mladenačkih ideala i ukusa – i Arsen i mnogi drugi rock-pjesnici to su učinili uspješno upravo zbog izbjegavanja dosadnih govorancija i dociranja, stvaranjem prirodnog, razumljiva govora i, naravno, talentom za krijumčarenje bitnih tema i teza.
Kada će Remi u lektiru
„TUP!“je namijenjen idućoj generaciji, onima koji ostanu s poezijom i kad odrastu. Taman u vrijeme kad je promovirano i reizdanje „Broda u boci“, kojim je Dedić odavno definirao smisao domaće primijenjene poezije, očito je da priča o tekstovima i poeziji i danas ima svoj prostor i, najvažnije, publiku. Do koje su najbliže stigli upravo suvremeni rock-tekstopisci. Pa kad im već službena kultura ne daje prostora i kolajni, logično je da se sami pobrinu za sebe – uz malu pomoć prijatelja iz Hrvatskog društva skladatelja, u koje se, ispravno, odnedavno mogu upisati i tekstopisci – kako je to učinio i Arsen Dedić. Stoga „TUP!“govori s pozicije najmjerodavnijih predavača koje možete naći, onih koji su se napisali dobrih pjesama. Recimo, poput Remi čiji tekstovi sa zadnjeg albuma Elementala „Tijelo“ulaze u red izuzetno uspjele poezije bez obzira pjevali ju ili čitali s papira. I bez obzira je li uvrštena u školsku lektiru. Naravno da nije, i neće tako skoro, a trebala bi.
Kad već službena kultura ne daje prostora i kolajni rockpjesnicima, logično je da se sami pobrinu za sebe, kako je to učinio i Arsen