Hitno ukinuti kulturu nerada u Saboru
Hrvatska pod hitno treba promijeniti kulturu nerada koja se ukorijenila u Hrvatskom saboru. Nije problem samo u tome što saborski zastupnici ne sjede na svom radnom mjestu u sabornici niti je problem samo u tome što su u stanju pretvoriti jedan neradni dan u mini godišnji odmor. Nije problem ni samo u tome što je razina intelektualnog i/ili fizičkog napora koji ulažu u svoj posao vrlo niska, katkad jednaka nuli. Problem je u kombinaciji svih tih loših navika. Ali problem je i u tome što zastupnici, koji dakle malo ili nimalo ne rade u sabornici, još manje rade na stvarnom terenu, gdje bi trebali osluškivati i rješavati stvarne probleme građana koji su ih birali. OK, nisu svi jednaki i ima časnih iznimaka. I gotovo svi će vam reći da rade “na terenu”, ali ta floskula u mnogim slučajevima znači da obilaze svoje stranačke organizacije pa u kontroliranim uvjetima stranačkih skupova, praćeni pljeskom poslušnika, održe govor, pozdrave “sve prisutne, a posebno… bla, bla, bla”. To nije rad na terenu, to je karikatura rada na terenu, u kojoj sudjeluju svi, od vođa HDZ-a i SDP-a naniže. Rad na terenu u politici podrazumije-
Demokracija ne funkcionira ako su usputni konobari, stjuardese i taksisti ili službeni vozači praktički jedini “obični” građani s kojima zastupnici prozbore pokoju riječ
va konstantno slušanje problema građana i neprekidan trud uložen u rješavanje tih problema. Demokracija funkcionira onda kad su narodni zastupnici pristupačni građanima koje zastupaju i kad se iskreno brinu o problemima tih građana, ma koliko sitni i specifični ti problemi bili. Demokracija ne funkcionira onda kad su zastupnici otuđeni od svojih izbornih jedinica, kad su konobari u restoranima, stjuardese u zračnim lukama i taksisti ili službeni vozači praktički jedini “obični” građani s kojima uspiju prozboriti koju riječ. Postoje zemlje u kojima se njeguje kultura pristupačnosti narodnih zastupnika. Velika Britanija je jedna takva zemlja. Puno više nego u Hrvatskoj, u Ujedinjenom Kraljevstvu zastupnici zaista imaju svijest da služe građanima u svojim izbornim jedinicama. Britanski zastupnici imaju posebne suradnike u svojim uredima koji su zaduženi za rad s građanima u izbornoj jedinici. Ti zastupnikovi pomoćnici obavljaju poslove od javljanja na telefone za pritužbe, preko dežuranja na najprometnijim ulicama gradova u izbornoj jedinici gdje razgovaraju s građanima i slušaju njihove probleme i ideje, pa sve do administrativnog rada u kojem prikupljene pritužbe strukturiraju i upućuju na relevantne adrese gdje problemi mogu biti riješeni. I sami zastupnici uključuju se u taj permanentno otvoreni kanal komunikacije svojih ureda s građanima. Simon Hughes, liberalni demokrat koji je zastupao svoju izbornu jedinicu Bermondsey i Old Southwark (dio Londona) od 1983. do 2015., jednom je opisao kako su mu, u redu za hamburger u lokalnom parku, dvojica 11-godišnjaka prišla s molbom da pomogne jednom od njih da se prijavi za upis u željenu školu. Nije to traženje veze po hrvatskom principu, nego legitimna pomoć jednog zastupnika koji daje preporuku djetetu birača iz svoje izborne jedinice da ostvari svoje snove. “Moj posao se, kako ga ja vidim, sastoji od uključivanja ljudi svih uzrasta i porijekla u proces sudjelovanja i predstavljanja”, napisao je Simon Hughes. Zapravo, u Velikoj Britaniji ta tradicija rada zastupnika s građanima u izbornim jedinicama toliko je velika da postoje i ljudi koji smatraju da se britanski zastupnici previše bave sitnim problemima s terena, što im ostavlja premalo vremena za ozbiljnu nacionalnu politiku. Drugim riječima, da su se zastupnici u par- lamentu pretvorili u glorificirane socijalne radnike i komunalne redare. To je možda čak i točno u Velikoj Britaniji, gdje kod nekih zastupnika prevagu nad radom u parlamentu odnosi rad u izbornoj jedinici. No u Hrvatskoj je dijametralno suprotno: nominalno, naši zastupnici zaokupljeniji su radom u Saboru, pa i radom s građanima u izbornoj jedinici, a realno mnogi nisu zaokupljeni ni radom u Saboru ni radom s građanima, nego bježe od posla, bave se političkim igrama, koje nitko sa stvarnim životnim problemima nema vremena razumjeti, i broje dane do sljedeće plaće. Bilo je u povijesti mlade hrvatske demokracije primjera političara koji su bili usredotočeni na rješavanje konkretnih problema svojih građana. Legendarni zastupnik HSS-a i narodni tribun Josip Pankretić bio je jedan od njih. Ruža Tomašić rješavala je konkretan problem stanovnika Korčule kad je povela bitku protiv lokalnog dilera droge. Ali ti primjeri su iznimke, a ne pravilo. A konstantan rad na rješavanju konkretnih problema građana, ma koliko sitni bili, trebao bi postati upravo to – pravilo od kojeg nijedan narodni zastupnik ne smije bježati.