Svetkovina u kojoj je jednima sve jasno, a drugi ništa ne shvaćaju
U Buenos Airesu dogodilo se posljednje euharistijsko čudo koje je Crkva priznala, a bilo je to 1996. u vrijeme nadbiskupa Bergoglia, današnjeg pape Franje darko.pavicic@vecernji.net Crkva je priznala autentičnost više od 130 euharistijskih čuda, a najstarije na popisu čudo je iz Lanciana u Italiji iz 8. st. kad je svećenik, bazilijanac, slavio svetu misu i dok je izgovarao molitvu posvete, vidio je kako se hostija pretvara u tijelo, a vino u krv. U Buenos Airesu dogodilo se posljednje euharistijsko čudo koje je Crkva priznala, a bilo je to 1996. u vrijeme nadbiskupa Jorgea Marija Bergoglia, današnjeg pape Franje, koji je inicirao znanstveno istraživanje jer se posvećena hostija pretvorila u tijelo i krv. Naime, 18. kolovoza 1996., oko 19 sati, vlč. Alejandro Pezet, slavio je svetu misu u crkvi u trgovačkoj četvrti Buenos Airesa. “Netom što sam podijelio pričest vjernicima prišla mi je neka žena i rekla da je vidjela bačenu hostiju na svijećnjaku podno križa u desnoj lađi crkve. Ciborij koji sam nosio dao sam služiteljici pričesti i krenuo za tom ženom na mjesto na kojemu je vidjela bačenu hostiju. Hostija je ležala na svijećnjaku koji već dugo nije bio korišten pa je zato bio veoma prljav”, napisao je vlč. Pezet u svome izvješću, dodajući da je htio pojesti hostiju, ali je bila jako prljava pa ju je dao služiteljici da je stavi u posudu s vodom i pohrani u svetohranište, što je ona odmah i učinila. No, kada je 26. kolovoza ponovno došao u tu kapelicu, služiteljica Fernandez rekla mu je da je u tabernakulu vidjela nešto jako čudno i pronašao je hostiju posve crvenu, a na njoj je bila supstanca koja je izgledala poput krvi. Tri godine poslije kardinal Bergoglio dao je nalog da se hostija podvrgne analizi, povjerivši zadaću argentinskom liječniku Ricardu Castanonu, koji je iz hostije, koja je postala komadom mišićnog tkiva, uzeo uzorke 5. listopada 1999. u prisutnosti kardinalova predstavnika. Uzorci su poslani znanstvenicima u New York, u laboratorij Rockland County. Nisu im poslane nikakve dodatne informacije kako bi se izbjegle bilo kakve sugestije. Jedan od istraživača bio je dr. Frederic Zugibe, glasoviti njujorški kardiolog i patolog sudske medicine, koji je ustvrdio da je ispitano tkivo dio ljudskog tijela s vlastitim DNA. Znanstvenik je potvrdio da je “ispitani uzorak dio srčanog mišića stijenke lijeve srčane komore”. “Materijal je ljudskoga podrijetla. To je tijelo, konkretnije dio srčanoga mišića koji ima funkciju kontrahiranja srca. Osim toga, materijal je uzet sa živoga tijela. Štoviše, oko tkiva je mnoštvo bi- jelih krvnih zrnaca, a za to mogu postojati dva moguća objašnjenja. Prvo: to je srce živo, jer bijela krvna zrnca odumiru izvan živoga organizma, bez njega ne mogu živjeti. Dakle, prisutnost bijelih krvnih zrnaca pokazuje da je u trenutku uzimanja uzorka srce bilo živo. Nadalje, ta su bijela krvna zrnca prodrla u tkivo, što pokazuje da je srce trpjelo, primjerice kao kada netko zadobije jake udrace u prsni koš”, objavio je Zugibe i šokirao svijet. Kad su ga upitali koliko dugo mogu bijela krvna zrnca ostati živa u ljudskom tkivu ako je ono odvojeno od tijela i ostavljeno u vodi, kratko je odgovorio – nekoliko minuta. Tada su mu rekli da je uzorak bio mjesec dana čuvan u posudi s običnom vodom, a nakon toga tri godine u destiliranoj vodi. To je šokiralo liječnika, koji je rekao da se to ne može racionalno objasniti, a kada su mu na koncu rekli da je materijal uzet s posvećene hostije, kardiokirurg je rekao da će ono što je vidio “ostati za znanost neprotumačiv misterij koji nadilazi područje njezine kompetencije”. Katolička Crkva živjela je gotovo punih 13. stoljeća bez Tijelova, jer ova svetkovina nastala je tek u kasnom srednjem vijeku Kažem jednom svom prijatelju, koji me nazvao upravo dok sam započeo pisati ovaj tekst, da nemam vremena za razgovor jer mi je uskoro predati uredništvu ove dnevne novine prigodni teološki esej. Kako bih ga uvjerio u žurnost preuzete obveze, rekao sam mu da pokušavam staviti na papir nekoliko misli o nadolazećoj svetkovini Tijelova. A on će mi na to: „ A što ćeš o tome pisati? Tu ili je sve prejasno ili ništa nije razvidno.“Svoje netom započete uvodne misli odmah sam izbrisao i bez oklijevanja sam odlučio podastrijeti vam upravo prethodno spomenuto. Stoga nam se nameće pitanje: Kakva je to svetkovina Tijelovo da joj se može dogoditi takva krajnost percepcije sve ili ništa, prejasno ili ništa razvidno? Gdje je problem? U crkvenom govoru o Tijelovu?
Nejasnoća u vjeri
Osoba s kojom sam razgovarao pripada Katoličkoj crkvi i aktivno sudjeluje u životu crkvene zajednice. Izgleda da se naslušala crkvenih govor(enj)a o Tijelovu, što mi je izrijekom i potvrdila. I rezultat svega je: zbog toga što je nekima (uglavnom nama propovjednicima) do te mjere sve prejasno ostatku, slušateljima, u konačnici ništa nije razvidno! Pitam se, kako je tek onima koji nas vjernike sa strane promatraju i slušaju dok pričamo i nemušto tumačimo razlog slavljenja i uopće iznosimo opravdanost štovanja naknadno utemeljene svetkovine Tijelova? Nejasnoće u vjeri nećemo primarno dokinuti snažnijom pobožnošću. A još manje će nam pomoći nagovaranja u vjeri s crkvenih i inih ambona. Kao dobrim realistima zagrliti nam je pitanja. Na- ime, propitkivanja vjerskih istina ne znači postaviti ih u pitanje, nego su naši upiti glede crkvenih naučavanja upravo pretpostavka za vjeru. Sama činjenica da je svetkovina Tijelova nastala tek u kasnom srednjem vijeku, te je sukladno tome Katolička crkva takoreći živjela gotovo punih 13. stoljeća bez tog posebnog dana, hoće reći barem dvije stvari. S jedne strane da je sadržaj svetkovine izgleda bio već pokriven drugim slavljima (redovitim slavljem sv. mise), a da se s vremenom nametnuo neki dodatni povod za posebno štovanja Presvetog tijela i krvi Kristove. Doduše, zbog potpunosti tvrdnje što se danas slavi, na ovom mjestu treba navesti da je sve do liturgijske obnove (1970. godine) Tijelovo bilo svečani dan posebnog štovanja euharistijske prisutnosti Isusa Krista u hostiji. Tek od spomenute liturgijske reforme umetnut je dodatak i presvete krvi Isusove.
Zašto se slavi
Dosta bi se dalo navesti što je bilo stvarnim razlogom, a što samo povodom za uvođenje ove svetkovine u crkveni liturgijski kalendar. nastavak na sljedećoj stranici >>