NAJVEĆI JE DOBITAK POLITIČARA KRATKO PAMĆENJE BIRAČA
Možda je najveća ironija našeg vremena to da radnička klasa uglavnom glasa za desnicu. To se vjerojatno dogodilo još onog trenutka kada je prvi marksistički profesor pokušao objasniti nekom radniku koji su njegovi interesi, na što ga je ovaj samo mrko pogledao i pljucnuo u stranu. Zadatak koji je Marx dao komunistima, da budu avangarda radničke klase, lučonoše klasne svijesti radništva, sada ispunjavaju političari koje liberalni mediji nazivaju “ekstremnom desnicom”. U Austriji je njihov izbor tako bio Norbert Hofer, u Mađarskoj je to Viktor Orban, u Americi Donald Trump. (Spomenuo bih ovdje i Karamarka kad bismo konačno doznali njegov program.) Uspon populističke desnice povezan je s time da su uspjeli dirnuti u egzistencijalnu žicu radničke klase. Neki od njih, poput Trumpa, recimo, otvoreno obećavaju da će sada probiznis orijentiranu Republikansku stranku pretvoriti u radničku stranku. Glasačko tijelo ljevice pak čine viša srednja klasa, bijeli ovratnici, intelektualci, studenti i pripadnici marginalnih društvenih skupina. Da ironija bude potpuna, na vrhu ovog šarolikog društva nalazi se tzv. tehnokratska elita, klasa ljudi poput Georgea Sorosa, Billa Gatesa ili Warrena Buffetta, izdašni financijeri različitih ljevičarskih stranaka, programa i inicijativa. Marx bi se vjerojatno začudio kada bi otkrio da ova klasa ljudi savršeno odgovara njegovim opisima proletera kao ljudi bez domovine, bez korijena, klase bez klase. Zaštitni znak proletera postao je danas egidom društvenih elita. Njihovi politički predstavnici su ljudi poput izabranog austrijskog predsjednika Alexandera Van der Bellena, koji ljubav prema domovini smatraju karakternom osobinom vrijednom najvećeg prijezira. Međutim, jako bismo se prevarili ako bismo Trumpovu ili Hoferovu ekonomsku i socijalnu filozofiju smatrali suštinskim elementima njihova političkog programa. Jednako kao što one nemaju nikakav značaj u programima lijevih političara, poput Van der Bellena, Hillary Clinton ili Zorana Milanovića kod nas. Ustvari, pojmovi ljevice i desnice u tradicionalnom smislu teško da danas, kada je desnica postala populistička, a ljevica elitistička, imaju ikakva smisla. Radi se prvenstveno o kulturalnom pokretu, a ne socijalnom ili ekonomskom. Nakon Fukuyamina “kraja povijesti” mogli bismo reći da se čovječanstvo preselilo iz vremena u prostor. Više ne postoji vertikala, da ne kažem uspravnica, već samo horizontala. Političke revolucije više se ne tiču povijesnog poslanstva, već isključivo geopolitike. Glavna politička matrica danas je lokalno-globalno, glavna politička pitanja su imigracija i globalizam, a ne socijalna prava ili niži porezi. Kada Trump kaže da će Republikansku stranku pretvoriti u radničku, on time ne artikulira zahtjeve radnika za nekakvim socijalnim pravima, već njihov gnjev protiv otuđenih globalističkih elita i želju da se stane na put ilegalnoj imigraciji. Slično je i kod Normana Hofera – on je “ekstremni desničar” zbog toga što ne želi, poput njegovog suparnika s “ljevice”, ukinuti granice i svoju zemlju utopiti u bezoblično globalističko mnoštvo zvano “Europska unija”. Pritom su potpuno nebitna njihova ekonomska stajališta. Ona mogu biti kakva im drago. To je ono što, recimo, do kraja ne razumiju “lijevi populisti” poput Tsiprasa ili Corbyna. Svoju popularnost oni ne duguju socijalnim i ekonomskim programima, već isključivo otporu globalističkim elitama. Corbynova politička sudbina trenutačno se odlučuje na tome kako će se konačno postaviti prema pitanju referenduma o izlasku iz EU. Jer to je ono što “prezrene na svijetu” danas jedino zanima. Ne postoje više ljevica i desnica. Postoje samo vladajuće globalističke elite koje su stekle svoju klasnu svijest i lokalni pokreti otpora protiv ovih elita. Samo tako možemo razumjeti revoluciju koja se događa s Trumpom, Orbanom, Stracheom, Le Pen ili Putinom. Stari ideološki obrasci tu više ne važe. Postoji samo podjela na one koji svoju državu smatraju samo dalekom rezonancijom vlastitih globalističkih vizija i oni koji se zalažu za njenu ugroženu suverenost i slobodu. Svatko pri tome samo slijedi svoje vlastite interese i ovisno o tome bira stranu. Iako su elite nametljivije, a njihova ideologija vladajuća, šutljiva većina glasa za one koji im obećavaju da će njihovi lokalni interesi biti na prvom mjestu, a ne tek sredstvo ostvarenja globalističkih vizija elita. Rečeno u frazi, oni nemaju što izgubiti osim svojih gadgeta. To je bauk koji danas kruži Europom.
Poslije afere Konzultantica, koja potresa Vladu RH i vladajuće, više nitko ne dvoji hoće li ili neće biti izvanrednih izbora nego je osnovno pitanje kada će se oni održati. Kap koja će preliti čašu vrlo lako bi moglo biti izglasavanje nepovjerenja prvom potpredsjedniku Vlade Tomislavu Karamarku od strane zastupnika Mosta, preko čega HDZ neće samo tako prijeći. Međutim, ako i kada bude izvanrednih izbora pred građane se postavljaju dva osnovna pitanja. Prvo je pitanje što bi izvanredni izbori mogli donijeti Hrvatskoj, koja je možda u najtežoj situaciji dosad. Drugo je pitanje, ništa manje važno, za koga uopće građani mogu glasati kako bi konačno mogli vidjeti svjetlo na kraju tunela i nadati se nekom boljem i sretnijem sutra za svoje obitelji. Naime, ponovno bi se na izbornim listićima našle političke stranke koje su nam svima postale poznate prije svega po raznim aferama, prozivanjima, neradu, nesposobnosti. Mogu li birači ponovno dati povjerenje zastupnicima Mosta koji se, prema svemu viđenome, u ovih nekoliko mjeseci nisu snašli na vlasti. Kako ponovno glas dati onima koji nisu proveli nijednu od najavljivanih reformi koje su trebale posložiti stvari u državi. Jedna od opcija je i “revolucionarni” Živi zid koji je zapravo velika nepoznanica. Sinčićeve “revolucionarne” metode i ideje teško da bi mogle proći čak i onda kada bi Živi zid uspio postati dio izvršne vlasti. Koliko god Živi zid rastao u anketama, u prilog mu nikako ne ide ni razočaranje građana u Most, odnosno u neki treći put koji je toliko najavljivan. Treća je opcija glas dati nekoj od manjih stranaka koje su s godinama postale gotovo minorne na hrvatskoj političkoj sceni. Njihovo preživljavanje u politici i sudjelovanje u vlasti, a što im u konačnici osigurava kvalitetne funkcije i kadroviranje, omogućuje im isključivo koaliranje s dvjema najvećim strankama. Prava njihova snaga bi se vidjela tek kada bi samostalno izašle na izbore, pri čemu bi prelazak izbornog praga za veliku većinu njih bio gotovo nemoguć. Upravo zato na takvo što se i ne odlučuju. I ovaj put najveći dio glasova birača dobili bi HDZ ili SDP, bez obzira na to što su ili nisu te dvije najjače političke stranke u Hrvatskoj učinile. Još jednom će se zaboraviti sve afere, uhljebljivanje, nesposobnost, nikakvi rezultati rada, rasprodaja državnih tvrtki, rast državnoga duga. Glas će ponovno dobiti Tomislav Karamarko ili Zoran Milanović, dva čelnika koja su posljednjih nekoliko godina upućeni jedan na drugoga, gotovo kao spojene posude. Svi se sjećamo kako je Milanović prije nekoliko godina oživio HDZ koji je bio ne na konopcima nego gotovo na dnu. Isto tako svi se sjećamo i kako je Karamarko oživio SDP koji je bio u strmoglavom padu. Zadnja i najmanje vjerojatna opcija je glasati za nekoga novoga na političkoj sceni koji bi bio toliko zanimljiv, jak i kvalitetan da bi mogao isplivati na površinu. Nažalost, takvoga političara još nema na vidiku.
Soros, Gates ili Buffett klasa su ljudi koji savršeno odgovaraju Marxovim opisima proletera kao ljudi bez domovine, bez korijena, klase bez klase