Udžbenik košta 18.000 kn
Uspjeli su prikupiti novac za kupnju svega potrebnog za školovanje svog slijepog sina, ali trebalo je godinu i pol dana da stvari stignu do Ivana
Sva je oprema na engleskom, pa već u petom razredu mora razmišljati na engleskom da bi, primjerice, rješavao zadatke iz matematike vedran.balen@vecernji.net Jedan od najvećih problema s kojima se suočavaju slijepa i slabovidna djeca i njihovi roditelji jest polazak u školu. Udžbenici, pomagala i pribor moraju biti prilagođeni, neki na Brailleovu pismu, neki i sa zvučnim opcijama, a cijene su vrlo visoke. Samo atlas košta 1800 kuna, geometrijski pribor 3500, a tu su i zvučna lopta, folija za crtanje, papir, obilježavač na Brailleovu pismu, scrabble... Osim toga, gotovo ništa se ne proizvodi u Hrvatskoj. Sve se mora naručivati iz Amerike, Njemačke, Engleske...
Govorni kalkulator
Uz pomoć jednog ugostitelja koji je pokrenuo humanitarnu akciju, Senka i Boris Perković iz Slavonskog Broda uspjeli su prikupiti novac za kupnju svih potrebnih stvari za školovanje svog slijepog sina. Međutim, tada je na scenu stupila birokracija, pa je trebalo gotovo godinu i pol dana da stvari stignu do Ivana. Sve to iziskuje mnogo strpljenja i živaca. – Najprije iz Amerike nisu na vrijeme poslali papire, pa se čeka na carini, pa dođe jedan dio, pa čekamo drugi dio... Najgore je čekanje, osobito zbog djeteta. On to želi odmah. Nije lako objasniti mu zašto svi drugi imaju geometrijski pribor, a on ne. Mislim da sam dosadila ekonomatu Saveza slijepih stalnim upitima je li što stiglo, kad će... – kaže Senka. Ivan danas ide u drugi razred osnovne škole, kao i njegovi blizanci Josip i Lucija. Svi su odlični učenici. Zbog preranog porođaja sve troje su rođeni s teškim problemima s vidom, ali je Lucija nakon laserske operacije ozdravila i ne nosi naočale, dok je Josip slabovidan na jedno oko. Ivan je, na žalost, ostao slijep. Od države je dobio Brailleov stroj za pisanje kod kuće, ali pojavio se problem na čemu će pisati u školi jer škola nema tisuću eura za njegovu kupnju. Srećom, uskočila je jedna banka i donirala ga. – Ivan danas ima opremu, ali sve je na engleskom, od govornog kalkulatora pa nadalje. Ispada da on u petom razredu mora razmišljati na engleskom da bi, primjerice, mogao rješavati zadatke iz matematike. Zar u Hrvatskoj doista nema ljudi koji bi bili sposobni napraviti nekakvo pomagalo na našem jeziku? – pita se Ivanova majka. Perkovići su puni hvale za Hrvatski savez slijepih, čiji djelatnici ulažu maksimalan trud i uvijek im se mogu obratiti u vezi s bilo kakvom nejasnoćom. Pružaju pravnu i psihološku pomoć, a organiziraju i radionice za djecu i odrasle. Veliki im je oslonac i Centar “Vinko Bek”, iz kojega im četiri puta na mjesec dolazi tiflopedagoginja. Radi s Ivanom kod kuće i u školi, pomaže mu u prilagođavanju testova i svemu što je potrebno jer nastavnici nisu educirani za rad sa slijepom djecom. – Da nema Saveza i Beka, ne znam kome bismo se obratili. Imali smo i sreću da je Ivan ušao u program rane integracije predškolske djece, koji se počeo provoditi upravo u njegovoj generaciji – kaže Boris. U hrvatskim su školama 264 slijepa i slabovidna učenika.
‘Brinut ću se o djeci’
Većina ih nastavu pohađa po redovitom programu zajedno s djecom koja vide, samo što sve pišu na Brailleovu pismu. Najveći im je problem nedostatak prilagođenih udžbenika na brajici. Primjerice, Ivan ima samo vjeronauk i čitanku, pa ne može samostalno pisati zadaće. Jedan udžbenik iz engleskog jezika stoji čak 18 tisuća kuna. – Slijepa djeca u školu obično kreću s osam godina jer prvu godinu uče Brailleovo pismo. Na žalost, mogu se obrazovati samo za telefoniste i poslovne tajnice, a mogućnost zapošljavanja i s jednim i s drugim vrlo je slaba – kaže Lidija Šaf, tajnica Udruge slijepih Brodsko-posavske županije. No, Ivan se ne predaje. Bavi se sportom i glazbom, roditelji kažu da je podjednako uspješan i u karateu i na klaviru. Za budućnost ima druge planove. Kada ga pitate čime će se baviti kad odraste, zrelo i ozbiljno odgovara. – Prvo ću se upisati u gimnaziju, a onda na fakultet. Želim biti učitelj ili novinar, a možda otvorim i tvornicu automobila. Žao mi je što neću moći polagati vozački, ali nema veze. Kada budemo išli na more, ja ću sjediti na zadnjem sjedištu i brinuti se o djeci, a moja žena će voziti – kaže slijepi osmogodišnjak Ivan Perković.