Dulčića sam zavoljela kada sam ugledala njegovu Plažu
Mira Dulčić kaže da Ivo u Zagrebu i nije imao atelijer, nego je radio u dvije sobe
Mira Dulčić akademska je slikarica. Cijeli se život bavila pedagogijom gdje je likovni povezivala s kazalištem i glazbom jer je to neodvojivo
Akademska slikarica Mira Dulčić, udovica Ive Dulčića, za izložbu u Umjetničkom paviljonu posudila je veći broj Dulčićevih slika. Tom izložbom Zagreb obilježava stogodišnjicu Dulčićeva rođenja.
Je li Dulčić više volio Zagreb ili Dubrovnik?
Dubrovniku je bio privrženiji jer je Mediteranac po rođenju. Zagreb je volio jer je tu školovan i tu je stekao prijatelje. Njegov ujak, famozni Sibe Miličić omogućio je da Dulčić prvo studira u Beogradu, i to pravo, prema želji roditelja. Tamo je apsolvirao i onda upisao Akademiju u Zagrebu. Došao je na Akademiju u drugom pokušaju, ali je brzo napredovao. Imao je izvrsne profesore, Mujadžića i Babića. Babić nam je pokazivao skrovita mjesta na koja su odlazili s Meštrovićem i Kljakovićem na večere. S Nevenkom Đorđević Tomašević koju je Ivo volio kao slikaricu, odlazili smo na ta mjesta. Meni su to bile nedostižne veličine. U to sam vrijeme bila studentica na akademiji kod Tartaglije. Mi smo se mladi njima klanjali. A Ivo je “napustio” Akademiju na diplomskom ispitu.
To je bilo pred sam kraj?
Da. Po Babićevim pričanjima, on je bio neraspoložen za ispit i pitao je Jevšovara može li se ispit odgoditi. Ovaj je rekao da može, ali da ode u akt salu jer tamo sude Dulčiću. Albert Kinert, s kojim je Ivo bio dobar, rekao mu je, nemoj se vraćati u klasu po stvari, odmah odi. Na kraju godine priređuje se izložba studentskih radova. Babić nije dao da se makne Ivin štafelaj. Govorio je da mu je to bila satisfakcija, jer su mu izbacili najboljeg studenta.
Od čega ste živjeli?
Ja se poslije završene Akademije nisam mogla nadati da ću se baviti slikarstvom, već sam počela kao profesor u osnovnoj školi. Kasnije su me pozvali u školu za odgojitelje koja je bila jedina srednja škola s likovnim odgojem. Tu su imali i oblikovanje scenskih lutaka čime sam se paralelno bavila na školskoj televiziji.
Vi ste i autorica Pifka?
Da. Iz Centra za usluge u kulturi zatražili su od mene da napravim maskotu. Tako sam radila gigantskog Pifka. Bio je nekada uz lutku i veliki zmaj, ali on je negdje nestao.
Što vas je potaklo na studij slikarstva?
Imala sam sjajnu profesoricu, famoznu Ivanu Tomljenović Meller, članicu Bauhausa. Uvijek su me odbijali strogo određeni programi, a ona je imala širinu.
Što je Dulčić mislio o vašem slikanju?
Poticao me. Neke smo motive zajedno slikali, ali sam ih ja maknula. Dulčića sam zavoljela prije nego što sam ga upoznala. U ovom istom Umjetničkom paviljonu bila je jedna skupna izložba, a ja sam se kao studentica zadržala pred slikom Plaža ne znajući ni tko je slikar. Ta mi se slika usjekla u sjećanje. Htjeli-ne htjeli, to je ostao utjecaj koji ja nisam više htjela razvijati, jer bih stalno bila epigon nečega što nisam.
Vi ste imali stalan posao, a Dulčić nije. Jeste li ga uzdržavali?
Nisam. On je bio prepoznat od kolekcionara koji su ga kupovali. Pogotovo su ga kupovali stranci. Jako mi je žao da smo tu bili šlampavi. Znam da postoji slika Reminiscencija na Božidarevića koja nigdje nije ni evidentirana, a kupljena je kada se još nije ni osušila nakon jedne izložbe u Dubrovniku. Dulčićeva prva monografija koju je napravio Karaman izašla je nakon njegove smrti, a i to je bila srednja monografija. Nisu bili skloni da mu daju veliku. Tada je već bolestan davao podatke. Nije ni signirao slike. Nije bio tašt. Često je slike naknadno potpisivao. Kasnije su se pojavili falsifikati na kojima su izvrsno falsificirali potpis. Meni su donosili razne slike, ali sam ih slala Igoru Zidiću koji je najkompetentniji za Dulčića. Dulčićeve stvari kupovali su ljudi koji su imali kulturu i nisu gledali tko je u trendu. “Plažu” je kupio redatelj Hanžeković. Jako mi je
žao da se nije pojavila “Posljednja večera”. Zna se da postoji “Žuti”, “Ljubičasti” i “Crveni buffet”, a sada se pojavio “Žufi”. Rado bih evidentirala slike za buduća vremena bude li se radila neka veća monografija.
Postoje li njegovi autobiografski zapisi?
Ne. On je bio, kako bi to Zagrepčani rekli, vrlo šlampav. Često se spominje povod sukoba s Tiljkom. Ja sam bila njegova studentica. Bio je to golem čovjek i veliki autoritet. Navodno se incident dogodio u akt sali kada je Tiljak nekome korigirao ključnu kost, a Ivo je rekao da nismo na Šalati. Znači nismo na anatomiji, jer je htio slobodu, pa ga je Tiljak isključio. Ivo je uvijek govorio da nije zamjerio Tiljku jer da je Tiljak bio na drugoj ideološkoj liniji. Kada smo u Rimu jednom posjetili Kljakovića, u kafiću smo se našli Tartaglija, Postružnik, oba Paraća. Ja sam vidjela da dolazi Tiljak sa suprugom. Pojurila sam prema njemu i rekla: “Profesore, otkud vi tu” i dovela ih do stola. Kada je Tiljak ugledao Ivu, priđe mu onakav visok, klekne, uhvati se za fotelju od bambusa, zapla- če i kaže: “Dulčiću oprostite”. Ivo mu kaže: “Ne morate se ispričavati, ja vas poštujem zbog vaše dosljednosti”. A Tiljak briše suzice i kaže: “Vi ste bili moja velika grižnja savjesti”.
Kako je dobio prvu narudžbu od Crkve?
Slučajno. Svi misle da je crkva njega tražila. Nije on tražio Crkvu ni ona njega. Splitska crkva Gospe od Zdravlja bila je nedovršena. Dulčić je prihvatio posao i napravio moderne skice koje nisu prošle. Prvu skicu imao je jedan kolekcionar, ali je, na žalost, nestala. Dulčić je pitao Gabrijela Stupicu s ljubljanske akademije ima li nekoga tko bi mu bio asistent. Tad se našao slikar iz Hrvatske Jozo Pavlović, vrlo uglađen i talentiran. Bio je tu i Ante Zaninović, a kasnije je kao kolegu iz Dubrovnika Dulčić povukao i Pulitiku. Velik dio fizičkog posla morao je obavljati sam. Kada je freska otkrivena, bili su užasnuti i publika i svećenstvo. Freska je bila osuđena da se otuče, jer je bilo nepojmljivo da takva interpretacija dođe u sakralni prostor. Dulčića su zastupali jedino gvardijan Romac i Kruno Prijatelj. U crkvu su čak pozvali generala njihova reda iz Rima da prosudi je li to u redu ili nije. U međuvremenu je u Split došao Meštrović s Kršinićem. Oni su bili zadivljeni freskom. Padre Romac zamolio ih je da svoje mišljenje napišu i freska je prošla. Onda je došlo do vitraja na Franjevačkoj crkvi na Kaptolu. Tamo je bio fratar i povjesničar umjetnosti Zorislav Lajoš. U staklariji iz Zagreba koja je to trebala odraditi bio je šegrt koji je Dulčiću uzeo bačvicu boje, bacio na staklo i rekao da od toga napravi vitraje. Zato su nastali žuti prozori sa životinjama i zeleni s podmorjem. Slijedila je narudžba za Sarajevo kada je fra Vjeko Jarak zamolio Ivu da napravi vitraje za crkvu sv. Ante. Opet su počele komplikacije sa zagrebačkom radionicom.
Je li našao drugu radionicu?
Fratri su našli mogućnost da Ivo radi fresku u Essenu u staračkom domu gdje su naše sestre imale kapelicu. Tamo su napravljeni i sarajevski vitraji. Tada se javio i župnik crkve sv. Vlaha. Ivu je to bilo posebno drago. U Rimu smo naišli na crkvu Don Bosca koja je sva bila u vitrajima, prekrasno tehnički izvedenim. Pročitali smo potpis radionica Guliani iz Rima u kojoj je Ivo počeo raditi vitraje za Dubrovnik. Tada je teško obolio i radovi su prekinuti. Imao je godinu dana kvaziuspješnog liječenja i, kada se oporavio, krenuli smo u Rim. Skice su nas čekale i u rekordnom vremenu sve je bilo gotovo. Ivo nije dočekao otvorenje vitraja. Postavljeni su nakon njegove smrti. Govorio je da zahvaljujući fra Vjeku Bosna ima više njegovih radova nego Zagreb i Hrvatska. No, mnogi su uništeni. Križni put u mozaiku u Kotor Varošu stradao je u ratu.
Koje su vam najdraže Dulčićeve slike?
Najviše su mi u sjećanju ostale “Žuti buffet” i ljubičasta “Posljednja večera”.
Dulčić nije bio tašt. Često nije ni signirao svoje slike pa ih je potpisivao naknadno Freska u splitskoj crkvi Gospe od Zdravlja trebala je biti otučena. Spasio ju je Meštrović