Ekstremizam nastaje kada izdate narod
Ugledni grčki novinar opisuje posljedice krize koja je zahvatila njegovu zemlju
Gost Devetog riječkog sajma knjiga i festivala autora vRIsak u organizaciji izdavačke kuće VBZ proteklih je dana bio i Christos Ikonomou (46), jedan je od najcjenjenijih suvremenih grčkih pisaca, novinara i prevoditelja mlađe generacije. Njegova druga zbirka “Nešto će se dogoditi, vidjet ćeš”, koju je i predstavio riječkoj publici, već je osvojila prestižnu državnu nagradu u njegovoj domovini za najbolju knjigu godine, prevedena je na pet svjetskih jezika (sada i na hrvatski, u prijevodu Koraljke Crnković) i jedna je od najpopularnijih grčkih knjiga posljednjih godina u svijetu. Piše o obespravljenoj grčkoj radničkoj klasi, ljudima koji žive na periferiji Atene, u siromašnim četvrtima koje se ne spominju u turističkim vodičima, a njegovi junaci otpušteni su radnici, umirovljenici i mladi parovi bez perspektive te gladna djeca, zbog čega se ova zbirka smatra svojevrsnim književnim simbolom grčke krize.
Zanimljivo je da ste knjigu počeli pisati godinama prije izbijanja krize. Nazivaju li zbog toga vas književnim prorokom?
Budući da sam ove pripovijetke počeo pisati još 2006. godine, mnogo prije nego su se zlokobni oblaci pojavili na grčkom horizontu, logično je da su mnogi čitatelji mojoj knjizi pripisali “proročki karakter”. Ipak, kao što ja nisam prorok, tako ni moja knjiga ne govori samo o grčkoj krizi. Objektivan sam čovjek koji piše o stvarnim ljudima, bili oni Grci, Hrvati ili bilo koje druge nacionalnosti. Kao i u svim svojim djelima, tako se i u ovoj knjizi pokušavam izdignuti iznad zidina koje me okružuju – jezičnih barijera, svog nacionalnog podrijetla i nacionalne povijesti svoje zemlje – obraćajući se što je moguće većem broju ljudi. Najveća će mi nagrada biti ako moje hrvatske čitatelje knjiga toliko dirne da osjete što sam ja osjećao pišući knjigu u Pireju.
Junaci vaše knjige dolaze s društvene margine. Kako ih izuzetno precizno portretirate, jeste li odrastali u oskudici?
Dolazim iz više srednje klase, ali ne želim pisati o svojoj situaciji, već u književnosti nalazim priliku da postanem netko drugi. Koristim maštu i iskustva koja sam stekao radeći kao novinar, sa širom otvorenim ušima i očima.
Grčka je u ekonomskoj krizi već šest godina, ali nije oduvijek bilo tako. Osvrćete li se često unazad i jeste li kao nacija teško doživjeli tako nagle i dramatične promjene?
O, da, ljudi to rade neprestano, uspoređuju prošlost i sadašnjost, jer ta prošlost nije tako daleka. Većina ljudi osjeća da im je učinjena silna nepravda jer je prije krize Grčka uživala relativno visoku stopu prosperiteta. Potonuli smo vrlo rapidno. Mnogi Grci stoga nisu imali vremena naučiti nositi se s takvom promjenom i sada je puno bijesa unaokolo, što je zabrinjavajuće. Tranzicija s jedne razine na samo dno vrlo nam je teška.
Jeste li i vi osobno pogođeni krizom?
Na vlastitoj koži nisam osjetio dramatičnu promjenu jer i supruga i ja još uvijek imamo posao, iako mi je plaća u novinskoj redakciji znatno niža, ali promjene u načinu života ljudi kojima sam okružen dramatične su. Vidim puno ljudi koji se ne mogu nositi sa svakodnevicom i to nije statistika, to je život. Ljudi koji se trude ponovno pronaći jer su se putem, u samo nekoliko godina, potpuno izgubili. Ostati bez posla, ostati bez prihoda nije samo ekonomska kategorija, već i golem psihološki teret za milijune ljudi. Imam nezaposlene prijatelje i rođake stare 30-ak godina koji su prije krize tek započeli vlastite živote, a sada se osjećaju beskorisno jer je mnogima od njih posao bio više od posla. Izgubili su tlo pod nogama. Frustrirani su jer osjećaju da je netko drugi odlučio o njihovim sudbinama. U Grčkoj, nasreću, kao i u Hrvatskoj postoji snažna obiteljska povezanost pa o nezaposlenima skrbe članovi najšire obitelji, stoga nećete vidjeti tisuće gladnih beskućnika na ulici, ali uistinu nije normalno da ljude mojih godina prehranjuju roditelji. Mene kao pisca, osobu i ljudsko biće to dotiče na puno, puno načina.
Koga smatrate najodgovornijim za tako teške uvjete života?
Mnogi moji prijatelji traže krivce u drugima: Nijemcima, MMF-u ili EU, ali ja ne mislim tako. Ja smatram da odgovornost leži na nama Grcima i stoga osjećam nelagodu zbog silnog nedostatka osjećaja samokritike. Trudim se pisati i govoriti o tome, ali teško je razuvjeriti ljude. Najlakše je optužiti druge, pa Grci još uvijek čekaju sljedećeg Mesiju. To smo učinili prošle godine s novom vladom, ali još nema izlaza. Mnogi se već sada osjećaju izdanima jer su nam obećali mnogo stvari kada su bili u opoziciji, a sada su zaboravili svoja obećanja. Opasno je kada se ljudi osjećaju izdanima i prevarenima jer to uvijek završi u ekstremizmu.
Što se mora dogoditi da vaše društvo krene naprijed?
Ne vjerujem da možemo išta učiniti, ali jedina nada koju vidim promjena je na europskoj razini. Međutim, Europa se raspada, a nemam vjere u Grčku. Mlade se obitelji zbog osjećaja odgovornosti boje imati djecu, poznajem mnogo takvih. Ni emigracija nije izlaz jer su mnoge europske zemlje prenapučene izbjeglicama. Nisam optimist, ali se nadam. Kriza u Grčkoj, kao i u cijeloj Europi doista je golemo, katastrofično zlo, ali duboko u sebi vjerujem da se iz njega mora izroditi dobro. Nadam se jer vjerujem da je nada najveće što jedan autor može stvoriti.
Mnoge europske zemlje prenapučene su izbjeglicama, pa ni emigracija više nije izlaz