Orešković kao idealni šef nove hrvatske desnice
Glasanjem o opozivu premijera Tihomiru Oreškoviću i padom njegove Vlade poražena je tehnokratska ideja o tome da stručnjaci od političara trebaju preuzeti vođenje zemlje, koja je dugo vremena okupirala maštu mnogih kao spasonosna za Hrvatsku. Bio je to refleks sveopće zgađenosti ljudi nad politikom, koja se na prošlim izborima artikulirala u velikoj izbornoj podršci građana Mostu. Ta ideja imala je nešto i od starog disidentskog šarma konradovske “strategije antipolitike” ili Havelove “nepolitične politike” – odbijanja da se bude lijevo ili desno i pokušaja da se u politici izgradi moralna vertikala koja bi se temeljila na ideji savjesti, obrane autonomije pojedinca i pokušaja življenja u skladu s istinom. Bio je to prosvjed protiv univerzalne ambicije politike da izbriše i zadnji trag istine iz naših života. Konrad i Havel bi se vjerojatno glasno pobunili protiv ideje da neki tehnokrat može utjeloviti njihov uzvišeni antipolitični ideal, ali to je ironija našeg vremena – nisu li poslovne zgrade i uredi nove katedrale duha i simboli te ambicije da se zauzme moralna pozicija visoko iznad političke horizontale? U neboderima duha
Konzervativni pokret u Hrvatskoj je još od referenduma o braku 2013. isuviše jak da ne bi konačno dobio svoj politički izraz. To je uloga koju ne može igrati antipolitični Most, ali bi savršeno pristajala Oreškoviću
danas stanuje John Galt, moralni ideal našeg tehnokratskog doba. Ta ideja “antipolitike” u Saboru je, dakle, doživjela poraz. Međutim, imali smo priliku svjedočiti još nečemu, možda i važnijem – transformaciji premijera u odlasku iz tehnokrata u političara. Ako bismo antipolitički ideal pod kojim je izrastao Most mogli nazvati jednom od “dječjih bolesti” hrvatske demokracije, ovu transformaciju Tihomira Oreškovića u političara mogli bismo smatrati činom prebolijevanja te bolesti. Premijer Orešković je, doduše, odbio odgovoriti na novinarske upite o tome hoće li se politički aktivirati, ali po njegovu ponašanju je moguće s izvjesnošću tvrditi da on to već čini. Tu ne mislim samo na salve intervjua koje je odmah nakon opoziva dao i njegovu medijsku sveprisutnost, kao ni na to da je, u biti, postao politička zvijezda dana. Na to ukazuje i sama činjenica da je odbio sam dati ostavku, već je čekao do kraja i saborsko glasovanje o opozivu. To je bila jasna poruka o njegovim političkim ambicijama. Nekakav tehnokrat bi odavno digao ruke od svega i, uz izraze moralne indignacije nad političkim spletkarenjima, vratio se nazad u svoj neboder. Spekulacije o tome da bi se on mogao staviti na čelo Mosta čine mi se neuvjerljivima iako bi se po nekoj inerciji baš to prvo moglo očekivati. Most je ispuhani politički balon, a Orešković trenutačno nosi više političkog potencijala od Bože Petrova. Mostova politička budućnost je okončana onog trenutka kada su se priklonili HDZ-u jer su tada izgubili glasače lijevog centra. Oni im se nikad neće vratiti. Isto bi im se desilo s glasačima desnog centra da su se priklonili SDP-u. Na desnici je, pak, podrška njima prilično tanka, unatoč tome što tamo postoji veliki bazen glasača koji više ne žele ići s HDZ-om. Razlog tome je ideološka šarolikost i nedefiniranost Mosta – njihova antipolitičnost. I upravo je u tome značaj transformacije Tihomira Oreškovića od apolitičnog tehnokrata u političara. A to je i razlog zbog čega on ne može ići s Mostom. Njegova je budućnost u stavljanju na čelo nove hrvatske političke desnice. Konzervativni pokret u Hrvatskoj je još od referenduma o braku 2013. isuviše jak da ne bi konačno dobio svoj politički izraz. To je uloga koju ne može igrati antipolitični Most, ali bi savršeno pristajala Oreškoviću. Takvom raspletu i novom političkom pozicioniranju na desnici svjedočili smo još u vrijeme održavanja Hoda za život, koji je premijer Orešković indirektno podržao preko svoje supruge, a koji su u HDZ-u s pravom doživjeli kao političku poruku upućenu njima, a ne SDP-u i ljevici, zbog čega HDZ nije ni dao podršku tom prosvjedu. Sada taj rasplet dobiva svoj politički izraz. Karamarkov HDZ će se kroz preslagivanje nove većine neminovno okrenuti centru, dok će se nova desnica pokušati pozicionirati kao autentična desnica kroz spoj socijalnog konzervativizma i ekonomskog liberalizma, a ja ne vidim tko bi mogao biti idealniji kandidat koji bi utjelovljivao taj spoj od premijera Oreškovića. U svakom slučaju, “negativni rad pojma” u uspostavljanju nove hrvatske desnice kroz delegitimiranje HDZ-a kao njena autentičnog nositelja Most je uspješno odradio, i sada može polako u političke povjesnice. Slijedi etapa “pozitivnog rada pojma” preslagivanja na hrvatskoj desnici, čiji će nositelj biti premijer Orešković. A to preslagivanje će biti puno zanimljivije od onog kojim se sada bavimo tražeći novu saborsku većinu.