U religiji kapitalizma menadžer je združio sadizam boljševičkog komesara i ‘nepogrešivost’ katoličke inkvizicije

Kada je dan sunčan i s vrlo malo vjetra, u prizemlju zgrade uz koju prolazim otvoren je prozor dnevne sobe i na njega je postavljen kavez s papigom. Vlasnik je svojoj ljubimici odlučio pokloniti malo sunca čime bi ona trebala biti sretna. Zastanem svaki put kada ugledam taj prizor. Papiga je veća od “tigrice”, uvijek stane na najvišu prečku, dostojanstveno, s krilima u položaju gospodske suzdržanosti. Tijelo gotovo da i ne odaje nikakve emocije pa nepomičnošću ignorira sunčane zrake. No, izraz njezina lica, s kljunom prezirno uperenim u neodređeno, u nigdje, bez ikakve dvojbe otkriva ogorčenost sarkazmom svog vlasnika. On će njoj omogućiti da sunce gleda kroz rešetke! Na licu i u očima ima i ljutnje i tuge i dubokog shvaćanja da je gazda podjebava. Dobro, možda u najboljoj namjeri, ali je ipak podjebava. Ptica nedvojbeno nije sretna, a bila je namjera pokazati joj vanjski, osunčani svijet. Samo čovjek nije računao da će ptici njezin život u ograđenom boksu izgledati dodatno tužnije kada ugleda širinu izbora koja se nalazi svuda uokolo krletke. I premda ona u svom totalitarno ograničenom prostoru ima sve potrebno – stavili su joj hranu, vodu, ogledalo da se ne osjeti usamljenom, dobije i mrkvu i druge slastice za nagradu kada je posebno dobra – uza sve to kavez ostaje ka- vez, a hrana i ogledalo tek samoopravdanje da pristanak na uzništvo ima smisla. I dok promatram papigu, njene divno posložene boje i njenu jasno izraženu svjesnost o podređenosti, postajem svjestan i da ono što vidim na prozoru nije ništa drugo nego isječak basne iz života svakog od nas. Poanta je u tome da papiga do zadnjeg pera razumije dvosmislenu poraznost svog položaja, a mi ljudi, živeći u istim takvim kavezima u koje nam povremeno puste sunce da nas zagrije kroz rešetke, u kojima imamo uglavnom taman toliko hrane i vode da ne kriještimo previše, u koje su nam postavili televizore, internet i telefone, naša mala lažna ogledala, da se ne osjetimo usamljenima, a kada smo dobri, milostivo nam udijele poneku slasticu, dakle mi niti pokazujemo da smo svjesni cinizma kojim nas se ponižava, niti imamo imalo karaktera dostojanstveno im pokazati koliko ih preziremo, niti se usudimo zauzeti superioran stav u obrani prava na postojanje vlastitog individualizma. Za razliku od papiga koje sve to mogu. Nesvjesni da živimo u katastrofalno loše prikrivenom totalitarizmu, šutke smo pristali da nam zavežu krila, podvili smo rep i skrušeno se skutrili u kutu dna našeg osobnog kaveza, rešetki u koje su nas ugurali još u djetinjstvu uvjeravajući nas da je to za naše dobro. Od kaveza do kaveza socijalna interakcija pretvorena je u zveckanje lancima dok živimo u globalnom društvu deklarativne slobode i obogotvorene totalne kontrole. U mikseru koji te samelje za tren ništa nije prepušteno slučaju, ni jedan jedini detalj, i baš ono što vam je ponuđeno kao najveći doseg izraza vaše nesputane volje ujedno je i najgadniji oblik fašizma, krvave i žitke kupke u koju vas se umočilo. U usporedbi s današnjim fašizmom, onaj iz udžbenika bio je doista banalno otvoren, pa Hannah Arendt ne griješi kada piše o banalnosti zla. Samo to je zlo s mehanizmima otprije pola stoljeća. U međuvremenu ono je možda i dodatno banalizirano, ali se nije zaustavilo na politici, već je promišljeno metastazirano na sve segmente života. Zlo je, recimo, postalo moda, možda i najagresivnije prikriven totalitarističko-fašistički koncept današnjice osmišljen s ciljem da se ljudi uvlače u imperative trendova, da im se neprekidno i subliminalno ispire mozak odjevnim pleonazmima zbog kojih svi izgledaju doslovno isto. Prošećite ulicama i vidjet ćete nemaštovito ispeglanu masu kako kulja u poplavnom valu utopljene individualnosti. Svatko tko se ne pridržava naredbi opskurno nakaradnog polusvijeta iz kancerogenih časopisa o tome što se mora obući jednostavno će biti prezren, izopćen, uguran u geto demodea. Time će mu osporiti i pravo na statusno mjesto budući da se status danas ostvaruje pokoravanjem koje se čita kao ambicija. Uostalom, moda (fashion) i fašizam imaju čak i isti korijen riječi pa fašizam svakako postaje fashion. Kada vas se uvjeri da je to što nosite vaš izbor a ne uniforma, agresija se grana suptilnim planom, sve do čina menadžera, pozicije do koje čovjek, da bi došao, mora u sebi združiti nepogrešivost suda bez obrane katoličke inkvizicije i sadizam boljševičkog komesara. Ujedinjeni u novoj instituciji gospodara života i smrti, ovi alati masovnih ubojstava proizveli su monstrume praznovjerja. Krvožednost i pohlepu i ne pokušavaju skriti, dok su ljudi zgureni u ćoškovima svojih kaveza i puštaju da ih se čerupa do zadnjeg pera ponosa. Kapitalizam jest totalitarizam. Tu ne može biti spora. On ne mora imati jurišne odrede i gulage da bi uništavao sudbine. On za to ima masku slobode. I umjesto da suosjećam s papigom, počeo sam sažalijevati njezine vlasnike. Možda su oni nju i nabavili da bi intenzivan osjećaj nemoći liječili preko zatočenosti predivne ptice. Ali i tu su se prevarili jer postoji još jedna vitalna razlika između papiga i ljudi; papige s vremenom mogu naučiti govoriti, ali ljudi s vremenom sigurno pristanu šutjeti.

Zlo je danas i dodatno banalizirano, ali se nije zaustavilo samo na politici. Fašizam je postao i fashion